Ciničan poklon

Održava se
01.01.1901.

Sredinom jeseni, zagrebački Klovićevi dvori producirali su golemu i meni osobno zanimljivu izložbu "Zagora - nepoznata zemlja" u kojoj su na tri kata jezuitskog samostana predstavili civilizaciju dalmatinske unutrašnjosti počevši od arheologije, srednjovjekovnih i islamskih ostataka, pa do dvadesetog stoljeća. Izložbu su listom radili splitski stručnjaci, a uoči otvaranja čvrsto se najavljivalo kako se izložba početkom zime seli u Split, grad koji je ionako i demografski i kulturalno danas "metropola Vlaške".        

Nakon mjesec ili dva, međutim, o seobi izložbe u Split najednom se prestalo govoriti. Ponovio se isti slučaj kao u više prethodnih navrata, kad su Ministarstvo kulture i ustanova na Jezuitskom kolonijalno profitirali na dalmatinskim umjetninama (pa i stručnom radu), ali kad je trebalo plod podijeliti s "domorocima", iskrsavale bi neprispodobive teškoće. Osobno sam prije nekoliko godina imao u ruci dopis ravnateljice Klovićevih u kojem je za seobu izložbe Paola Veneziana u Split tražila čak i takve stvari kao što su otkup kataloga unaprijed i honorar za pakiranje. A ključni argument za uvredljivu košaricu bio je taj da srednja Dalmacija nema veliki i sigurnosno-klimatsko moderan izložbeni prostor, pri čemu je ravnateljica Kusin zaboravila činjenicu da ga ni ona ne bi imala da joj ga ministar Biškupić nije platio.          

Kad se ispostavilo da se "vlaška" izložba neće seliti u svoj "uži zavičaj", Splitom je zavladala neugodna atmosfera nelagode koju je odlučio presjeći novi, mladi i politički frapantno nespretni gradonačelnik Ivan Kuret. On je organizirao besplatne autobuse kako bi zainteresirani Dalmatinci mogli vidjeti "svoju" umjetnost. Već i dovoljno ponižavajuća operacija pretvorila se u još gore poniženje kad se dijelu putnika dogodilo da ih je autobus iskrcao na Gradecu i više se nije vratio po njih.          

Činjenica da mi stanovnici srednje Dalmacije reprezentativnu umjetnost iz svog prostora moramo pohoditi u Zagrebu dovoljno je uvredljiva čak i onda kad nam se za supstitut ne nudi žicarski free drive. Ništa, međutim, ne može čovjeka dovoljno pripremiti na pljusku koju su nam ovog tjedna simultano priredila dva događaja. U istim Klovićevim dvorima - ustanovi koja je po mnogočemu otjelovljenje Biškupićeve kulturne politike - otvorena je izložba Marca Chagalla, slikara kojeg inače strašno volim i za kojeg mi je drago da ću ga prvi put u većem opsegu vidjeti uživo. Zagreb je tako dobio izložbu po mjeri metropolitanskih ambicija, suautor izložbe je i naša kustosica Marina Viculin, svi su mediji euforično sretni što smo jednom eto masne pare odriješili i na nešto što pouzdano vrijedi. Gotovo istodobno, pak, ministar između mandata odlučio je pokazati kako je spreman darežljivo dijeliti i drugima.        

Biškupić je tako ovog tjedna Splitu odlučio darovati vlastitu kolekciju od 1400 grafika mahom hrvatskih autora, a pod uvjetom da se Split obveže da će budućem Muzeju grafike pronaći i opremiti prostor te plaćati pogon buduće ustanove. Ivan Kuret - koji na strateške zagrebačke izložbe šalje građane autobusom jer ih nema gdje ugostiti - strelovito je prihvatio dar i potpisao ugovor. Splitski kulturnjaci na tu su vijest stali čupati kosu od muke.

Drugi hrvatski grad, naime, desetljećima je talac opeka-i-malter-kulture i u ovom trenutku u perimetru od petsto metara centra u skelama su građevine triju beskućničkih muzeja. Dok Split desetljećima na svojim špalama sizifovski prti tu kulturnu politiku "zidam kuću trokatnicu", našao se eto još jedan filantrop koji je baš tu našao udomiti svoj poklon, s tim da Split riješi par sitnica - zgradu, adaptaciju, struju, vodu, kustose... sitnica. Split će tako skučiti ministrovu privatnu zbirku, ali zato neće još desetljećima imati četiri dovoljno velika bijela zida da ugosti bajne megaprojekte koje Biškupić "poklanja" Jezuitskom trgu i glavnom gradu.          

U ovom slučaju nije problem sam Biškupić, jer on je samo simptom jednog mentaliteta koji izlazi iz granica kulture i opstoji jednako u medijima i ekonomiji. Ako u usmenom žargonu obalni prostor postoji samo kao neko neodređeno "more", ako je u globaliziranoj ekonomiji Jadran tek prostor za turističku eksploataciju, treba li se onda čuditi da i kultura reflektira taj odnos?            

Nije samo Biškupić kriv što su u ovoj zemlji stvari postavljene tako da su živa kultura, kreativne industrije i inteligentni sektor koncentrirani u Zagrebu, a posao je domorodaca uz obalu da iznajmljuju ležaljke i skrbe se o starom kamenju. Tu ekonomiju Biškupić nije izmislio, ali posao ministra kulture u ovoj bi zemlji bio da je korigira, a ne potpaljuje tako što će jednima (javnim novcem) darivati zbiljski život, a drugima poklanjati sadržaj svog tavana.?          

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )