Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 15.09.2007.

Dan mornarice

U doba kad sam bio osmoškolac i dok su se naši prostori još uvijek kupali u blagodatima kardeljevskog samoupravljanja i titovskog bonvivan-socijalizma, postojao je državni praznik koji pod istim imenom postoji i danas, ali se slavi na drugi datum. Riječ je, dakako, o Danu mornarice.

U našem djetinjstvu Dan mornarice slavio se desetog rujna, na dan kad su u Podgori kod Makarske lokalni partizani brodom isplovili u borbenu misiju. Brod kojim su partizani otvorili “morski front” zvao se Streljko i stajao je u to vrijeme izložen na pomalo nemaritimnom mjestu - na vrhu brda, u pomorskom fundusu splitskog pomorskog muzeja Gripe. I danas stoji tamo, ali malo nagoren jer su ga pri kuhanju žlice nagorjeli narkomani. Za nas tadašnje klince Dan mornarice bio je značajan nadnevak, ali ne zato što bi pustolovine drvenih naoružanih bracera potpaljivale našu imaginaciju, nego zato što bi za nas u priobalnim krajevima deseti rujna bio dan kad počinje škola.

Ne znam sjećate li se toga, ali u to vrijeme bili smo malo anarhičnija zemlja, škola nije u cijeloj zemlji počinjala na isti dan nego je datum nastave određivala općina, a primorske su općine obično razborito zaključivale da je bolje djeci dati još deset dana ljeta nego ići na ruku mrskoj manjini klasno neprihvatljivih skijaša. Tako bi se mi Titovi pioniri okupili u školi desetog, umjesto prvog dana nastave evocirali bi nam sjećanja na podgorske junake, katkad bi nam doveli kakvog starog partizana, a ako je bilo lijepo vrijeme odveli bi nas na Gripe ili još bolje u Podgoru.

Dan mornarice u Hrvatskoj postoji i danas, a čak mu se ni datum nije premjestio predaleko. Premda to jamačno niste znali, Dan hrvatske mornarice danas slavimo osamnaestog rujna, na dan kad su po medijevalnim izvorima u devetom stoljeću neretvanski gusari pobijedili u bitci Mlečane i usmrtili tadašnjeg dužda. Taj datum Dana mornarice uveden je koncem devedesetih u onoj eri općeg nesmotrenog historiziranja, i ostao je do danas nezamijećen i nedodirnut, pretpostavljam zato jer se većinu ljudi živo fućka kad pada dan mornarice. Ali, u posljednjem broju Ferala historičar Neven Budak podsjetio je javnost na apsurde tog blagdanskog datuma, apsurde koji podosta govore o metežu u glavama onih koji su se pred petnaestak godina bavili “rebrendiranjem” Hrvatske.

U spomenutom tekstu Budak prvo podsjeća na to da onodobni Neretljani kao prvo uopće nisu bili Hrvati, jer je tadašnja Hrvatska sezala - pa, otprilike do Cetine. Drugo, upozorava na činjenicu da famozna bitka uopće nije bila pomorska, jer su se Mlečani iskrcali na kopno, sataricama isjeckali neretvansku “flotu”, da bi ih potom “naši” zaskočili u guduri i pobijedili na kopnu. Treći problem, koji Budak ne spominje a trebalo bi ga spominjati, jest taj što su Mlečani “nama u goste” stigli s namjerom da zatru gusare (ili - prevedeno - uspostave “pravnu državu”), a da u hrvatskom mentalitetu oni koji zavode zakon nikad nisu visoko kotirali dobro svjedoče i imena sportskih klubova kao Hajduk i Gusar, kao i mala bulumenta tekstova koji uzdižu sjecikese, među kojima je književno najbolji Šenoin “Čuvaj se senjske ruke”.

Treba li se - pokraj svega toga - onda čuditi što danas kao Dan mornarice slavimo neuspjelu redarstvenu akciju što ju je druga država izvela na teritoriju treće? Nikad neću sasvim shvatiti razloge po čemu su to devetostoljetni pljačkaši relevantni za hrvatski identitet, a ploveći partizani nisu, ali to otvara jednu drugu priču kojom se ne bih sad bavio. Ono što je u priči o osamnaestom rujnu fascinantno je način na koji se povijest može čerupati ko kokoš i na koji se način može iz nje - kao iz samoposluge - uzimati ono što ti paše, a ostalo ostavljati na polici.

Jedna od takvih maritimnih zgoda koje nekoliko nacija resemantizira kako im je zgodno je i viški boj iz 1866., jedna od najvećih i taktički revolucionarnijih pomorskih bitaka 19. stoljeća. Kako je nekima poznato, u srpnju 1866. austrijska flota (koju su velikim dijelom punili Slaveni s istočnog Jadrana) pobijedila je brojčano premoćnu talijansku kraljevsku flotu i Italiju za pedeset godina odbacila s istočnog Jadrana. Viški broj sasvim razumljivo komemoriraju Austrijanci i Talijani. Talijani ga pamte kao gorki poraz, pa su tako tijekom Drugog svjetskog rata čak demontirali kamenog lava što je kao spomenik boju stajao u Visu. Boj nije nezanimljiv ni Slovencima, pošto je austrijski admiral Tegethoff rođen u Mariboru, pa je kolumnistu Dela Jezu jednom to čak poslužilo kao apsurdni argument za slovenske aspiracije nad piranskim morem.

Hrvati, dakako, višku bitku interpretiraju kao pobjedu Hrvata nad Talijanima koji su nam htjeli “uzeti Dalmaciju”. Stoga sam se nemalo iznenadio kad sam pred koju godinu otkrio kako je ne samo ‘66, nego i mnogo kasnije autonomaški tisak gromko slavio austrijsku pobjedu, jer je za njih to bila pobjeda mletačkih zemalja nad “onima tamo prijeko”. Sjajni tršćanski novinar Paolo Rumiz u svojoj knjizi “Odavde do Lepanta” spominje tako s punim ushitom “tršćanskog separatista” kako je Tegethoff zapovijedi izdavao na mletačkom pomorskom slangu i da su Bokelji, Dalmatinci, Istrani i Slovenci nakon pobjede s prove klicali svetom Marku. Kako to? Pa zar nisu pobijedili -Talijane? I - gdje je tu Hrvatska?

Ovog tjedna viški je boj ponovo dospio u novine, jer je nekoliko srednjoeuropskih i jadranskih vojska sudjelovalo u komemoraciji poginulima. Tim povodom u Split je uplovio i jedrenjak “Amerigo Vespucci”, školski brod talijanske mornarice, trojarbolno čudo sagrađeno 30-ih godina u Napulju. Gledao sam u Splitu talijanski jedrenjak, promatrao napirlitane pitomce iz Apulije i Beneventa kako s govornica na Rivi telefoniraju mamama i curama, i nekako se mislim da nije loše kad dođu vremena kad bivši zaraćeni zajedno komemoriraju bitke što su ih jedni dobili, a drugi izgubili.

Koliko je vremena potrebno za to - da li uvijek sto godina? Ili manje? I - hoće li jednom proći toliko vremena da će Hrvati i Srbi ili Hrvati i Bošnjaci u upicanjenim uniformama zajedno komemorirati bitke? I - hoće li jednom doći dan kad će bitke koje smo vodili mi - moja generacija i na koncu ja sam - netko koristiti za političke ideje i konstrukcije koje nama nisu bile ni u peti dok smo čučali u rovu? Mislite da je s nastankom RH povijest stala, da su interpretacije fiksirane, uloge podijeljene, vrijednosti cementirane?

To su isto mislili i 1866., i 1945. i 1995., a pokazalo se da nije tako. Netko će opelješiti i reciklirati naše bitke, onako kako smo mi njihove.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –