Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Ante Tomić • 20.08.2007.

Dečko koji obećava
Održava se
01.01.1901.

Zatiljkom sam udario u rub noćnog ormarića i probudio se na podu kraj postelje, izbezumljeno se otimajući zgužvanim i znojnim plahtama koje su mi čvrsto sputavale ruke i noge. Dugo mi je trebalo da shvatim gdje sam. Zurio sam u tamu, dok mi se uznemireno srce polako stišavalo. Predmeti u sobi nečujno su izranjali u mračnim kutovima, ocrtavali se jedan po jedan na uskim trakovima uličnog svjetla što se kroz škure probijalo u sobu. Preplavila me je sreća da su tu, moj ormar, stolica, komoda s ogledalom, slike na zidovima. Njihova je prisutnost raspršila moru. Tijelo mi se opuštalo, vraćao sam se u svoju poznatu i sigurnu stvarnost.

Premda je san, iz kojega sam se uplašeno trgnuo, ispočetka zapravo bio ugodan. Imam petnaest godina, sjedim na kauču u dnevnoj sobi, a Zdravko Mamić ovlaš me mazi po kosi, zaneseno objašnjavajući mome tati.

“Vjerujte mi, gospodine Tomiću, ja već dugi niz godina pratim školske zadaćnice, pročitao sam bezbroj gimnazijskih sastava na temu 'Jesen u gradu', 'Moji nemiri' i 'Kako sam proveo ljetne praznike' i ne pamtim da sam se ikada sreo s talentom kakav je vaš sin. Njegova stranica i po opisa izleta na Plitvička jezera, to je... to je... to je... Pa ne znam ni sam što bih vam rekao. Pogledajte i sami kako sam se naježio. Vaš mali ima potencijala da za koju godinu piše u Engleskoj, Španjolskoj, Italiji, gdje god poželi. On je pisac za najjače književne lige na svijetu!”

“Dobro, sad”, kaže moj tata oprezno, “možda je još malo prerano za takve ocjene, da pričekamo koju godinu...”

“Ne, ne, ne...”, prekine ga Mamić uzrujano. “Njegova karijera mora se već sada pravilno usmjeriti. Moramo početi s režimom treninga i ishrane, potreban je nezamisliv trud, samoprijegor i disciplina da bi netko postao veliki pisac i u naponu snage istrčao šesto ili sedamsto stranica povijesnog romana i obiteljske kronike. Za tako nešto potrebna je ozbiljna književna agencija, stručna ekipa koji će mu stvoriti uvjete za stvaranje, osigurati mu redovnu plaću, stan, auto... Bi li ti, dragi”, okrene se iznenada književni agent meni, “vozio BMW?”

“Bih, gospodine Mamiću”, protisnem ja sramežljivo, a gospodin Mamić toplo mi se, očinski nasmiješi.

U kretenskom snu u kojemu slatkorječivi menadžeri snube talente u srednjoškolskim literarnim sekcijama, moj stari potpisuje ugovor da će pola od svega što zaradim pisanjem pripasti Zdravku Mamiću, a ovaj parkira BMW peticu pod prozorom stana u kojemu ja počinjem predano raditi na svojoj prvoj zbirci kratkih priča. Mamić dolazi svaki dan, čita svježe napisane stranice, udiše od ganuća nad mojim likovima i zapletima pa me oduševljeno ljubi u čelo i zove sinom.

Zdravko Mamić me je prodao izdavačkoj kući Profil, no Profil me je na godinu dana dao na posudbu Školskoj knjizi. Moram biti strpljiv, mnogi slavni pisci počeli su kod malih, neuglednih izdavača.

Napokon, izlazi moja prva knjiga, sveščica od tek stotinjak strana, ali književni znalci u njoj nepogrešivo prepoznaju golemi potencijal. Tomislav Židak piše ushićeni prikaz. Okorjeli, cinični književni kritičar priznaje da je neutješno jecao čitajući moju pripovijetku o dječaku čija mama umire od leukemije. Književne novosti donose veliki intervju u kojima otkrivam da su mi veliki uzori Charles Dickens, Graham Greene i Evelyn Waugh i da bih, ako je ikako moguće, karijeru jednog dana volio nastaviti u Engleskoj.

U međuvremenu je istekao ugovor o posudbi Školskoj knjizi, ali moja menadžerska agencija se dvoumi hoće li me prepustiti Profilu, jer su se i Algoritam i VBZ isprsili s vrlo primamljivim ponudama. Zdravko Mamić mi diže cijenu puštajući u novine glasinu da je francuski Gallimard ponudio dva milijuna eura za četiri sezone. U kafićima i kladionicama diljem zemlje vode se žustre polemike je li naš izbornik pogriješio što me nije pozvao na najveću svjetsku književnu smotru, sajam knjiga u Frankfurtu.

“Tomić je nesumnjivo zanimljiv i od njega se u budućnosti mnogo očekuje”, izjavljuje Slaven Bilić, “ali na poziciji na kojoj on piše mi već imamo nekoliko boljih i iskusnijih književnika.”

VBZ, moja nova izdavačka kuća, stavlja me u karantenu u Stubičke Toplice. Daleko od znatiželjnog mnoštva, pišem svoj prvi roman. Ali, ne ide mi, nadahnuće kao da je presahnulo. Mamić nestrpljivo zove.

“Piše li se?”

“Piše, gazda.”

“Na kojoj si stranici?”

“Na sedamdeset trećoj.”

“Ne laži, na kojoj si stranici?”

“Na devetoj”, priznam ja jadnim glasom.

“Ðubre jedno!” drekne on u slušalicu. “Prodajem te u Tursku ako do idućeg tjedna ne napišeš pedeset strana.”

Pritisak menadžera, izdavačke kuće i mnoštva književnih navijača je toliki da ja napokon podlegnem, propijem se, odam kokainu. Jedne novine otkriju da sam dočekao zoru plešući na stolu u periferijskom klubu s narodnom muzikom. Druge me uslikaju s čašom viskija i cigaretom i zajedljivom pričom kako bahata mlada zvijezda živi neknjiževnim životom. Karijeru mi gotovo dokusuri videozapis koji se poput požara raširio internetom, a na kojemu mi naša poznata manekenka gola kleči između nogu.

Zdravko Mamić, da bi smirio divljanje medija, tada daje objaviti nekoliko poglavlja moga nedovršenog romana, izvanredno nadahnutog štiva s kojim na nekoliko tjedana ponovno steknem simpatije javnosti. Sve se ponovno čini dobro, ali onda iznenada otkrijem da je moja menadžerska agencija u međuvremenu prodala dvadeset pet posto mog ugovora Renu Sinovčiću i jednako toliko jednom tvorničaru namještaja. Više zapravo i ne znam čiji sam. Neki sumnjivi ćelavi muškarci motaju mi se oko zgrade.

Napokon, ne znam kako, nađem se čvrsto zamotan u platno u gepeku nečijeg Mercedesa. Nemoćno se otimam. Zraka je sve manje. Poželio bih vrištati, ali glas mi ne izlazi iz grla.

I tada udarim zatiljkom u noćni ormarić i probudim se.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –