Edo Popović - "Dečko, dama, kreten, drot"

Kratki roman Ede Popovića kojim je zaokružio trilogiju započetu novelama »Koncert za tequilu i apaurin« (2002) i »Plesačica iz Blue Bara« (2004) nije samo uspješan završetak jedne prozne dionice ovoga autora, već i onaj trenutak koji smo dugo čekali. Konačno se, naime, dogodilo da Popović možda čak i nadmaši svoj kultni »Ponoćni boogie«, po kojem ga se obično prepoznaje i pamti, i napiše prozu za koju doista slobodno možemo reći kako je više nego uspješan spoj senzibiliteta osamdesetih (koji je ovoga autora itekako obilježio), što proviruje negdje u nenametljivim međuredovima, i hrvatske zbilje s početka 21. stoljeća, one o kakvoj uglavnom čitamo na stranicama crne kronike.

Ne samo brojem stranica najduži (zbog čega i zaslužuje oznaku romana), nego i najkompleksniji i najkvalitetniji, ovaj završni dio Popovićeve novozagrebačke - a zapravo svehrvatske - trilogije, bez obzira čitao se samostalno ili skupa s prethodnim naslovima, doista je odlično ispripovijedana slika iz domaćeg kriminalnog miljea u kojem se svatko našao drukčijom – željenom ili ne - igrom vlastite sudbine. Za razliku od prva dva dijela ove trilogije, gdje je bilo ponešto praznoga hoda i grešaka u pripovjedačkim koracima, Popovićev je »Dečko, dama, kreten, drot« gotovo besprijekorno ispripovijedana priča koja ima svoj jasan zaplet i rasplet, dinamiku postignutu stalnom izmjenom monologa likova (onako altmanovskih, kratkih rezova) koji se na kraju, doista bez greške, spajaju u cjelovitu priču. Popovićevi su likovi odlično karakterizirani, životni i plastični, čitajući njihove monologe doista ih »vidimo« na novozagrebačkim ulicama i kafićima i to jedan od najvećih aduta Popovićeve proze. »Dečko, dama, kreten, drot«, iako se u tome miljeu događa, nije nikakav klasičan krimić, baš kao što crnokroničarske priče iz domaće zbilje rijetko kad poštuju pravila ikakvoga žanra. To što se sudbine likova spajaju u krvavom obračunu u opskurnom baru u istočnom dijelu Zagreba, onome Blue Baru iz prošlog naslova, nakon što su se prethodno dodirivale u kafiću novozagrebačkog naselja Utrine, dakako, ključno je za rasplet same fabule, ali zapravo na neki čudan način nije presudno za priče pojedinih likova koje su puno kompleksnije i slojevitije no što bi to zahtijevao »običan« krimić.

»Dečko« iz naslova bivši je BBB Niko, trenutno na uvjetnoj, nakon dvije lepoglavske godine koje je zaradio u »obračunu s pederima«. On je posve dezorijentiran i bezvoljan, nespreman učiniti korak dalje i upustiti se u kriminalne rabote, poput njegovog prijatelja Darka (zbog kojeg i je odsjedio u zatvoru). On još uvijek ima neke okvire morala i emocija, zbog kojih se ne snalazi u novim uličnim uvjetima i zbog kojih zapravo postaje promatrač-luzer. Njegova je pozicija sjajno uobličena u trenutku kad spoznaje kako je njegov nekadašnji prijatelj Darko (očito »kreten« iz naslova), s kojim je nekada gledao »Taksista« (eto, na primjer, tog nasljeđa osamdesetih), potpuno promijenio stranu. Nekad su, naime, skupa navijali za Roberta de Nira koji ubija svodnika, da bi sada Darko, uz mnoge druge kriminalne uloge, postao upravo svodnik. Kako je motiv toga filma jedna od karika koja na samom kraju povezuje priču u cjelinu, dakako da svodnik, u ovome slučaju Darko, dobija svoj metak u glavu.

A njega će ispucati Mladen Folo, načelnik Odjela za kulturni terorizam, inače profesor književnosti koji je zalutao u policijske vode, ovdje »drot« iz naslova, a inače dobro poznat iz prethodnih dijelova trilogije. Nakon što mu nadređeni pokušaju namjestiti aferu prisluškivanja u koordiniranoj akciji s novinama (o čijem senzacionalizmu, odnosno tezi da novine treba čitati ukoliko želimo saznati kako se nešto nije dogodilo, Popović uvijek ima što – ironično – za reći), a on se obrani kompromitirajućim materijalima koje posjeduje, u život mu ulazi »dama« koju je također upoznao u prošlom nastavku – plesačica iz Blue Bara. Prostitutka iz Ukrajine, koja je u međuvremenu pobjegla iz bara i promijenila ime u Maša, ona je zbog koje će Folo postati poput Robert de Nira iz Taksista, jer »neki ljudi jednostavno zaslužuju metak«. Folova individualna akcija, dakako, u medijima je prikazana dijametralno suprotnom – planiranom i kolektivnom, nakon čega ovome profesoru književnosti, koji je odjednom postao heroj u obračunu s mafijom, ne preostaje drugo no »sjediti, pušiti i zuriti u prazno« i maštati kako će on sam, ili možda kvartovski pisac, zapisati njegovu priču. Monolozi Ukrajinke Maše, koju je Folo pospremio na sigurno, odnosno vratio u domovinu, sjajni su iz dva razloga. Ne samo što su »najmekši« i najmelankoličniji u romanu jer otkrivaju Mašine snove i neostvarene želje, kao i tragiku njezine sudbine zbog jednog nepromišljenog poteza, nego u njima Popović iskazuje rijedak senzibilitet prema ženskome liku koji se našao u jednoj zapravo vrlo »muškoj priči«.

»Dečko, dama, kreten, drot«, osim što pronalazi dobra rješenja za sudbine likova koji nas prate tijekom cijele trilogije i osim što donosi uvjerljivu priču iz hrvatske zbilje, čiji rubovi uvijek imaju »uporišta« u mafijaškim poslovima svih vrsta, posjeduje i neke druge dimenzije na kojima Popović skuplja dodatne bodove. Nije to samo »stvarnosna« proza bazirana na napetim krimi-obračunima i tipičnim neuralgičnim točkama zbilje. A tu ponovo dolazimo do već spomenutog senzibiliteta osamdesetih - jer to je i proza sjajnih lirskih fragmenata u kojoj jedne stare cipele kupljene na Hreliću itekako imaju svoju ulogu, ravnopravnu s nekim »velikim« temama, kao i proza odličnih i promišljenih naslova i podnaslova. To je i proza o individualnim sudbinama gubitnika koji su nekada možda i bili prekrasni luzeri, ali im danas to više ne uspjeva biti, o bivšim prijateljstvima i ljubavima, o prazninama koje nastaju kad se zamijene ranije uloge i kad se, poput Maše i Fola, »prostitutke koja to nije i policajca koji to nije«, postane onaj koji »nisi«.

Popovićev je novi roman definitivni dokaz kako ovaj autor nije samo majstor fragmenta i kratke proze, već je stekao pripovjedačku zrelost za veće poduhvate, posve svjestan kako literatura koju piše i život iz kojega crpi teme nisu isto, odnosno kako je to zapisao negdje pred kraj romana – »S literaturom nema zezanja. U životu, srećom, nije tako.« Nakon ovog romana ni s Popovićem piscem doista više nema zezanja.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )