Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić • 02.07.2019.

Ernest van der Kwast: Ne želim biti književni Big Mac, čitatelje hranim maštom

Ernest van der Kwast (foto: Iva Perković)

Razmišljamo li ikad o tuzi, mukotrpnom radu i odricanju skrivenima iza stvari koje nam, makar i kratkoročno, uveseljavaju život? O višesatnom postavljanju ekskluzivnog interijera radi samo jedne fotografije, o tuzi iza osmijeha prekrasne glumice, o svim izgubljenim ljetima majstora sladoledara? Jer da bismo mi mogli uživati u omiljenoj ljetnoj poslastici, netko se mora žrtvovati. Nečija ljeta i zime moraju zamijeniti mjesta i ljeta moraju postati zatvori.

Priča o izradi sladoleda i porobljenom životu sladoledara nema veze sa životnom pričom nizozemskog pisca srednje generacije, Ernesta van der Kwasta. Rođen u Mumbaiju, 1981., kao mlađe dijete u obitelji oca Nizozemca i majke Indijke, uskoro s roditeljima odlazi u Nizozemsku i sladoled poznaje samo kao ljetno osvježenje.

No mladom i nagrađivanom piscu itekako je dobro poznata priča kojom „prelijeva“ onu sladoledarsku. Priča je to o sukobu dvojice braće, starijeg Giovannija i mlađeg Luce, o potrazi za savršenom pjesmom i savršenim sladoledom od vanilije, ali i o bijegu, kidanju svih spona koje nas za obitelj vežu i onom osjećaju ultimativne zarobljenosti jer neke se spone ipak ne mogu prerezati. Priču koja bi u rukama manje vještog pisca bila tek ljetni ljubić na granici uspjeha spašava van der Kwastov poetičan stil, vješto slikanje riječima, peckavi humor i duboko proživljavanje nečije tuđe priče. Iako se zbog odabira da napusti studij ekonomije i postane pisac, van der Kwast (iza kojeg je, do objave „Sladoledara“ bilo šest uspješnih romana) nije sukobio s bratom, borba između Luce i Giovannija, osjećaja dužnosti i potrebe za slobodom, duboko je osobna. 

Tu borbu van der Kwast ovim romanom dodatno mitologizira, prenosi je na novu razinu baš kao što su stoljeća prenošenja učinila s pričom o sladoledu, desertu kojeg s radošću očekujemo, ali o njemu tako malo znamo. 

Ne želim biti književni Big Mac

Sladoledari Kwast Ernest van der

Petra Miočić: Počnimo s onim najvažnijim, odakle doista potječe sladoled?

Ernest van der Kwast: Tko zna? Postoji nekoliko različitih priča, no nitko ne može sa sigurnošću reći tko je izumio sladoled. Kao što ne znamo tko je izumio kotač. No taj dio s izumom sladoleda mitski je dio priče mojeg romana. Naravno, Talijani će reći da su oni zaslužni za taj izum, no Kinezi kažu da je Marko Polo prenio njihov recept u Europu. Postoje i druge priče prema kojima je još car Neron jeo ili pio nešto slično sladoledu ili sorbetu. Povijest nastanka sladoleda ogromna je, pripremajući se za ovu knjigu pročitao sam mnoge knjige o tome. Posebno mi se u pamćenje urezala Elizabeth David i njezina „Harvest of the Cold Months: The Social History of Ice and Ices“, prekrasna povijesna knjiga o razvoju sladoleda, a u 2 ili 3 poglavlja dobivate puno informacija o industriji leda, o Norvežanima koji su živjeli visoko u planinama i pobirali led. Mislim da teorija o sladoledu kao izvornom talijanskom desertu počiva na tome što su imali sve te planine s kojih su mogli sakupljati snijeg i led, a u dolini rijeke Po nalazila se šećerna industrija pa misle da su spojili oboje. Ali mislim da bi roman, kad bismo znali tko je izumio sladoled, izgubila dio čarolije. Kao i sam sladoled. No znamo da je kornet izumio netko po imenu Ernesto i to je divna podudarnost. 

Dakle, poznavanjem strukture nečega, gubi se ono čarobno?

Da, svakako. Mislim da je za uspjeh književnosti najvažnije to što ne znamo sve. Na kraju knjige ne otkrivam sve o dvojici braće, ali nadam se da će u mašti svakog čitatelja oni živjeti dalje. Ne znamo niti tko je u toj priči sretniji, Giovanni koji bježi ili Luca koji ostaje praviti sladoled, no kad bismo imali sve informacije, nešto bi se od priče izgubilo. Kao kod gledanja filma sa sretnim završetkom. Naravno, u konačnici je sve poznato, ali koliko je zbog toga izgubljeno? To je kao s Big Macom u McDonald'su, dobiješ ono što si platio, ali to i nije nešto. Ne želim time hraniti čitatelje. Ne želim biti književni Big Mac. Želim ih hraniti maštom. 

Priča o „Sladoledarima“, očito, ipak nije vaša priča. Ili možda jest? Naime, pisanje o izradi sladoleda vrlo je specifičan odabir teme. Što Vas je privuklo da je ispričate? 

Dio mene nalazi se u ovoj priči i to onaj dio koji se dotiče bijega od obiteljskih očekivanja. Moja je majka htjela da imam normalan posao, da ne spavam pod mostom, što je bila njezina percepcija „umjetničkog života“ pa sam 3 godine studirao ekonomiju. Stekao sam čak i prvostupanjsku diplomu, ali nisam se time htio baviti. Htio sam biti pisac, a to je za moju majku bio ogroman udarac. Toliko je patila i odricala se da bi njezin sin sad postao umjetnik.

S tom se borbom susreće i Giovanni u knjizi. No bilo bi previše isprazno njegovu priču ispričati kao svoju pa sam izmislio priču o dvojici braće sladoledara. U sjevernoj Italiji sam prvi put bio 2002., htio sam napisati svoj prvi roman i morao sam pobjeći iz Rotterdama jer je moja majka vršila strašan pritisak. Otputovao sam u Balzano, ali bio sam jako usamljen i svakog sam dana čuo majčin glas kako me pita je li to ono što želim i kako me poziva da se vratim u Rotterdam i završim studij.

Imao sam samo jedan telefonski broj u svome mobitelu, i to je bio onaj sladoledara iz Rotterdama. Rekao sam mu da dolazim pisati roman u Balzano, a ispostavilo se da on i njegova obitelj zimi žive u blizini. Nazvao sam ga, rekao mu da sam usamljen i da bi mi koristio topli obrok ili razgovor pa su me pozvali k sebi. Prvo sam dva sata putovao vlakom, sve je bilo puno snijega, a sladoledar me pokupio autom i ponovno smo se sat vremena vozili prije nego što smo ušli u dolinu. On mi je rekao: „Tu žive sladoledari!” To mi se učinilo tako mitskim, da postoji dolina u kojoj žive sladoledari. Nisam mogao vjerovati, počeo sam istraživati, čitati knjige, ispitivati svojeg sladoledara. Doista, u dolini se nalazilo 7 ili 8 zaselaka s tek šestotinjak stanovnika od kojih su polovica bili sladoledari. Držali su sladoledarnice u Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Belgiji, Danskoj, Švicarskoj... Postojao je ritam odlazaka i povrataka, dvaju života koji, iako se nalaze u nekom odnosu, nisu jedno. S odlaskom sladoledara, praznila se cijela dolina, ostajali su samo najstariji ljudi i najmanja djeca. I cijelog bi ljeta ta dolina bila „dolina duhova“, pizzerije su bile prazne, nije bilo redova u mesnicama. Tek u listopadu bi sve ponovno oživjelo. 

Svidjelo mi se to okruženje i htio sam oblikovati priču pa sam iskoristio cijelu tu postojeću kulisu i izmislio zaplet o dvojici braće od kojih jedan ne želi postati sladoledar. Htio sam istražiti posljedice koje to ima za obitelj, za odnos dvojice braće, ali htio sam saznati i što taj izbor tijeka vlastitog života čini Giovanniju. 

Jeste li tijekom svojeg istraživanja naišli na razlog što svi ti sladoledari odlaze u Njemačku, Nizozemsku i ostale zemlje, ali nitko ne ostaje u dolini, a tek rijetki u Italiji?

Da, to je točno, nekoliko sladoledarnica postoji u Veneciji, u Balzanu je bila tek jedna i nju nije držao mještanin. Mislim da u zapadnoj Europi ili negdje sjevernije sladoledari mogu zaraditi više nego u Italiji. Pretpostavljam da je razlog u novcu. Neki su vjerojatno probali, ali nije im uspjelo. Neki su, također bezuspješno, pokušali prodati svoj sladoled u Francuskoj. Dakle, metodom pokušaja i pogreške pronašli su mjesto na kojem mogu zaraditi za život. U pitanju je migracija ekonomske prirode. Sjeverni dio Italije nekoć nije imao industriju, stanovništvo se bavilo stočarstvom i ljudi su morali odlaziti u gradove poput Beča i prodavati kestenje. Dakle, i njihova migracija izvire iz socioekonomske pozadine. 

U romanu pišete o očekivanjima što ih roditelji, a onda i ostali članovi obitelji, postavljaju pred pojedinca. Vi, naravno, opisujete konkretnu situaciju, ali koliko je to teret svake obitelji? Do koje smo mjere proizvodi oblikovani željama svojih roditelja i koliko se tome teško othrvati?

Cijela se knjiga vrti oko pitanja možemo li postati tko doista jesmo jer time se mora postati. Giovanni to pokušava kroz cijeli roman, ali nisam mu htio olakšati to putovanje pa sam ubacio priču sa Sophijom, ženom njegova brata koja nosi Giovannijevo biološko dijete i ono ga neprekidno povlači natrag i veže obiteljskim sponama. Vjerujem da je moguće odabrati vlastiti život i postati ono što jesi, ali to ne znači da je proces jednostavan. 

Ne znam tko nosi veći teret. Giovanni je odlučio prekinuti sa sladoledarskom tradicijom i mora dokazati da je i ta mogućnost jednako dobra. Otac ga, naravno, nikad neće pohvaliti niti na njega biti ponosan, a i to je svojevrstan teret. Jer to je ono što svi čekamo, roditeljsku pozitivnu ocjenu, presudu da je ono što smo učinili dobro. Njegov otac to neće izreći jer Giovannijevo biranje vlastitog puta za posljedicu ima što otac još dulje mora raditi ono što od samog početka nije htio. 

Kad prekršimo tradiciju, teret onoga tko je prvi odbacio očekivanja pada na naša leđa. No otac kaže da se on nije mogao boriti jer je njegova sudbina bila unaprijed predodređena. Je li tome doista tako ili je žrtvovao svoju slobodu u zamjenu za oslobođenje od odgovornosti za vlastiti izbor i mogućnost neuspjeha? Koliko često to svi činimo?

Ma naravno, otac je mogao otići, kao što možemo i svi mi, ali možemo li doista? Za kršenje tradicije i obiteljskih očekivanja morate biti jako snažni, a mnogi to nisu. Otac nije bio. Namjerno sam u čitatelju probudio svijest o pet generacija dugoj tradiciji pravljenja sladoleda, da shvati kako se Giovanni ne sprema napustiti nešto novo, privremeno već krši ukorijenjenu tradiciju. Time je taj prekršaj teži. 

Često kažemo da nam je nešto predodređeno, no time biramo odbaciti svoju slobodu istovremeno se oslobađajući od mogućnosti pogreške. Jer sloboda sa sobom nosi i teret dokazivanja. Pitanje je kome se dokazujemo? Zato sam i uveo lik prvog direktora festivala poezije i scenu u njegovu vrtu u kojoj Giovanni odlučuje hoće li se u životu baviti sladoledom ili poezijom. Direktor festivala tad na neki način postaje njegov novi otac, očinska figura pred kojom ne osjeća teret, može slobodno izabrati. I, naravno, oca taj odnos čini ljubomornim. 

No iako se Giovanni udaljio od obitelji, na kraju ste ga za nju privezali najsnažnijom od svih spona.

Da, to je bila moja namjera. Nije osjećao potrebu za vlastitim djetetom i zato je pristao pomoći bratu. Njega ne zanimaju djeca, traga za ultimativnom pjesmom, onom u kojoj će sve biti sadržano i zbog toga putuje iz zemlje u zemlju, sluša poeziju u različitim dijelovima svijeta. Sve u potrazi za ljepotom poezije.

No što je ljepota poezije kad imaš sina kojeg voliš? Njegov je život bio poput dvaju neuravnoteženih utega, s jedne strane obitelj, a s druge poezija. I brat mu se, tom zamolbom da bude otac njegovom sinu, zapravo i osvetio jer je znao da će to Giovannija vratiti sladoledarnici. I ponovno se vraćamo na pitanje zbog kojeg ovaj svoj roman doživljavam psihološkim – je li moguće pobjeći?

Ako je pjesma brava, a čitatelj ključ, postoje dani u kojima se neće poklapati

Ernest van der Kwast i Petra Miočić (foto: Iva Perković)

Potraga za ultimativnom pjesmom... Nije li slična potrazi za ultimativnim okusom sladoleda?

Naravno. U ovom slučaju radi se o potrazi za ultimativnim sladoledom od vanilije, mekim i čvrstim poput stražnjice mlade Sophije Loren. A imati sladoled čvrst i mekan poput njezine stražnjice, takvim ga opisati, prava je poezija. I nje je, srećom, mnogo u stvarnom životu. 

Također, kažete i da ljudi od poezije očekuju isto što i od tekuće vode – da bude jasna. No je li razumno od poezije išta očekivati ili joj se treba samo prepustiti?

Želim da me poezija dotakne, jezikom ili porukom pjesme. No nisam uvijek otvoren prema svakoj pjesmi pa to kako ću je doživjeti ovisi o tome kakav je dan u kojem je čitam. Kad sam nesretan, tražim pjesnike koji će mi pružiti utjehu. To je moć poezije, ne bismo je smjeli podcjenjivati. 

Nikad nemam očekivanja od poezije, preteško je to. Ne možeš očekivati da će poezija zaliječiti tvoje slomljeno srce ili spasiti život tvojeg brata, to je nerazumno. Ako je pjesma brava, a čitatelj ključ, postoje dani u kojima se neće poklapati. Ne bismo smjeli ništa očekivati, posebno ne bismo smjeli govoriti stvari poput „ovu će pjesmu svi obožavati“ jer naše su duše različite jedna od druge, različite su čak i od dana do dana i zato su očekivanja pogrešna. 

Poeziju predstavljate i kao jezik nerazumljiv, čak i nepredočiv onima koji se njime ne služe. 

Točno. Giovannijev otac kaže da je 50 godina živio bez poezije što je, naravno, moguće, ali takav je život mnogo siromašniji. Ne mogu zamisliti svoj život bez svih glasova sjajnih pjesnika koji su utjecali na moj život.

Poeziju je moguće, ali nije lako prevoditi. Jako poštujem prevoditelje, oni rade sjajan posao. Otvaraju nam svijet. Naravno, neke se slobode u rimi gube, no prijevodi su ipak vrijedan doprinos stvaranju vlastite slike svijeta. 

U srednjoj smo školi morali prevoditi „Ilijadu“ sa starogrčkog na nizozemski i to me toliko dirnulo jer prevođenjem dolazite najbliže pripovijedanju, ishodištu. Možete mu se približiti i čitanjem, ali prevođenje je najbliže stvaranju. Stvarno vjerujem u prevođenje, važno je koliko i pisanje. Inače bismo bili izgubljeni, imali bismo samo svoje priče. Naše književnosti bi bile puno siromašnije. Užasno bi bilo imati samo svoja iskustva. Književnost u jeziku ne evoluira bez vanjskih utjecaja. 

Živjeli ste, i još uvijek živite, u jezično raznolikom okruženju; Vaša je majka Indijka, djevojka Njemica, neko ste vrijeme živjeli u Južnom Tirolu. Koliko su sve te situacije utjecale na Vas?

Moja majka sa mnom nikad nije razgovarala na pandžapskom, svom materinskom jeziku i zbog toga sam izgubio jedan jezik. Taj bih jezik volio nositi u sebi, pisac Ernest bi to posebno volio. Bilo bi mi jako važno moći čitati i razmišljati na tom jeziku, a njegovo mi je nepoznavanje najveći gubitak u životu. Više nisam ljut na majku, ali još uvijek joj predbacujem. Zato moja djevojka, čiji je materinski jezik njemački, i ja pazimo da naša djeca sa mnom razgovaraju na nizozemskom, a s njom na njemačkom kako i sama ne bi prošla kroz taj gubitak. 

Jednom ste izjavili kako Vaša majka još uvijek nije u potpunosti savladala nizozemski jezik. No koliki se dio nečijeg osobnog iskustva, u situaciji nemogućnosti razumijevanja vlastite okoline, gubi?

Na neki način moja majka nije mogla razumjeti mene niti moju želju da postanem pisac. To joj je bilo posve apstraktno jer nije znala o čemu pišem, što je u meni. To je jako teško. Zato sam, doselivši se u Južni Tirol, odmah krenuo s učenjem talijanskog jezika. Kad odlazite  u stranu zemlju, jako je važno učiti jezik, a ne biti nezainteresiran za svijet oko sebe. Naravno, svi govore engleski, ja ga govorim, vi ga govorite. I ljudi su najčešće dovoljno ljubazni da s vama razgovaraju na engleskom. Ali dođu li vaši prijatelji, neke će se riječi i opaske na vašem jeziku ubaciti u razgovor i ja ću mnogo toga propustiti. Jezik je ključ razumijevanja.  

Želite li knjigu predstaviti na pravi način, morate biti kreativni

Ernest van der Kwast (foto: Iva Perković)

Jedan od Vaših prethodnih romana, „Mama Tandoori“, prodan je u stotinu tisuća primjeraka. Giovanni u romanu kaže da je njegova pjesnička zbirka prodana u pet tisuća primjeraka. Naravno, ta je brojka fiktivna, no koliko se preklapa sa stvarnošću? Kakvo je nizozemsko tržište knjiga?

Potpuno drugačije od hrvatskog, koliko čujem. Sinoć sam bio na večeri sa svojim izdavačem i on mi je otkrio da je prvo izdanje „Sladoledara“ tiskano u 1000 primjeraka od čega je pola već prodano i to je dobar rezultat. Prodate li svih tisuću, imate bestseler. Trenutno ništa ne pišem pa ne znam kakvo je stanje na tržištu, ali mislim da je prvo izdanje „Sladoledara“ tiskano u petnaest tisuća primjeraka i rasprodano u otprilike dva tjedna. Tržište je posve drugačije, ali i zemlja je veća i ljudi više čitaju. Mnogo više čitamo domaće autore, zanimaju nas naše vlastite priče, ali otvoreni smo i za stranu, prijevodnu književnost. Sam ne radim razliku između prijevodne i domaće književnosti, pročitat ću svaki dobar roman. Samo me morate uvjeriti.

A kako Vas uvjeriti? U jednom ste intervjuu izjavili kako su marketinške metode koje koriste izdavači pomalo zastarjele. Što bi za Vas bila dobra kampanja za knjigu?

Sjećam se, govorio sam o ljubavnoj priči „Giovanni's Novella“ čija se radnja odvija na plaži u južnoj Italiji. Junaci na koncu ondje vode ljubav, sve je vrlo senzualno i prepuno mirisa. 

U to sam vrijeme naišao na informaciju o skandinavskoj umjetnici s berlinskom adresom koja izrađuje mirise pa sam je zamolio da proizvede miris seksa na plaži, mora, pijeska, soli... Njime smo našpricali knjige i svi su pisali o tome da knjiga miriše poput jedne od scena iz priče. 

Želite li knjigu predstaviti na pravi način, morate biti kreativni. Previše je lako izdati priopćenje i reći da je knjiga vani. Uvijek od izdavača tražim da razmisle kako predstavljanje učiniti jedinstvenim, kako knjizi osigurati zasluženi prostor. U romane je utkane mnogo kreativnosti pa zašto je ne pokazati i izvan njegovih stranica?

Razumijete, dakle, važnost marketinga, promocije, no u jednom mi se trenutku čini da se svemu tome, isto tako, pomalo izrugujete. 

Pa da, izrugujem se „razornoj moći marketinga“ koja od Giovannija čini „najvažniji mladi glas nizozemskog pjesništva i izuzetnog poznavatelja humanizma“ iako u tom trenutku ne postoji niti jedna njegova zbirka. No postaje direktor festivala i drugi ga direktori žele u svom krugu. Žele gostovati na njegovom festivalu pa mu, zauzvrat, nude da on gostuje na njihovom. To je igra, igra ega. Možeš biti odličan umjetnik, ali ako ne sudjeluješ u toj igri, nećeš se dobro provesti. S druge strane, ako si njezinim sudionikom, uspjet ćeš čak i ako, kao Giovanni u tom trenutku, nemaš objavljene radove iza sebe. No s tom igrom treba biti oprezan jer književnost vrlo lako može postati isprazna. Nije to kvaliteta koja bi se trebala promovirati u književnosti. Ona bi trebala biti stvarna, proživljena. Inače vam ljudi neće vjerovati. 

Za kraj, Giovannija pitaju kojom pjesmom bi prikazao svu ljepotu poezije. Koju biste pjesmu Vi odabrali i zašto?

Giovanni to čini pjesmom „EpipsychidionPercyja Bysshea Shelleyja. Dugo sam tražio pjesmu kojom ću ga izvući iz kruga sladoledarstva. Trebao sam prekrasnu pjesmu, onu koja će reći sve. I bio sam sretan pronašavši tu Shelleyjevu pjesmu koja kaže da na svijetu ne postoji samo jedna ljubav u tvome srcu. Kaže i ponešto o sladoledu, govori o bogatstvu života. Mislim da bih istu pjesmu iskušao sa svojom djecom jer pjesma bi ih trebala pogoditi.

Ne mogu dati neki univerzalan odgovor, prije nego što preporučim pjesmu htio bih znati više o toj osobi, je li sretna, koliko joj je srce slomljeno. Tek onda bih potražio pjesmu. Time ponovno dolazimo do momenta ključa i brave. Bilo bi to nešto poput biblioterapije, samo poezijom. Jer na svijetu je mnogo prekrasnih pjesama.  

Ernest van der Kwast

Sladoledari

  • Prijevod: Josipa Dvoraček
  • Fraktura 02/2019.
  • 296 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533580807
  • Cijena 149.00 kn

U svome međunarodno uspješnom romanu 'Sladoledari' Ernest van der Kwast donosi priču o obitelji Talamini, glasovitoj dinastiji sladoledara-umjetnika, i njezinoj crnoj ovci Giovanniju, koji svoj životni poziv pronalazi u poeziji i putovanjima. Ernest van der Kwast pripovijeda o ljubavi između muškarca i žene, o ljubavi između braće i o trenutku u kojemu obje nestaju.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –