Etami Borjan : Drugi na filmu

U možda najpoznatijoj sceni filmskog dokumentarizma Inuit po imenu Nanook malenim, zatvorenim kanuom prilazi niskoj obali. Na kanuu je jedno dijete. Nanook se izvlači iz kanua i prenosi ga na obalu. Zatim iz prednjeg dijela plovila izlazi žena, a za njom još jedno dijete. Iz stražnjeg dijela kanua također se izvlači žena, i nakon nje Nanook iz stražnjeg dijela kanua, ne mnogo dužeg od dva i pol metra, izvlači i psa.

Scena iz Flahertyeva „Nanooka sa sjevera" (1922.) - koja se na YouTubeu može vidjeti pod naslovom „kako staviti petero ljudi u kanu" - nije snimljena u kontinuitetu. Kadrovi su odijeljeni natpisima karakterističnim za nijemi film na kojima su imena „putnika". Pitanje koliko ljudi stane u inuitski kanu dakle nije jednostavna brojalica čiji odgovor možemo potražiti na internetu. Posrijedi je školsko pitanje na temu vjerodostojnosti filmskog dokumentarizma. A odgovor na njega krije iza crnih međunaslova.

Je li se klasik dokumentarnog filma poslužio međunaslovima da bi prikrio montažne rezove? Je li tim rezovima inscenirao prizor plovidbe, produžujući realnu scenu i uguravajući u kanu više ljudi no što bi to u zbilji bilo moguće. Očito jest da je čitav prizor priređen za snimanje filma. A opravdane su i sumnje u režiranje čitavog „spektakla". Sve da scena iz „Nanooka sa sjevera" i jest autentična, da je bilo moguće smjestiti petero ljudi i psa u kanu, te tako ploviti opasnim sjevernim vodama, ona stvara sumnju i povlači pitanje granice između dokumentarnog i fikcionalnog filma, ali i uopće pitanje dokumentarističke vjerodostojnosti samog dokumentarnog filma. 

U svojoj knjizi „Drugi na filmu: etnografski film i autohtono filmsko stvaralaštvo" filmologinja Etami Borjan navodi i neke druge problematične scene iz filma. Tu je prizor ribolova u kojem se Nanook i još dvojica bore s moržem. Istovremeno, izvan kadra nekoliko nevidljivih muškaraca povlači uže. Nadalje, Nanookov iglu bio je tek kulisa, prerezan poput lutkine kuće, jer u pravi iglu nije mogla stati oprema i ekipa. A Nanook je bilo ime koje je svom junaku dao Flaherty jer je bilo mnogo pamtljivije od njegova pravog imena - Allakariallak.

Uglavnom, Flaherty je izvan svake sumnje inscenirao događaje, priređivao set, služio se metodama naracije fikcionalnog filma, i metodama tržišnog plasmana filma (mijenjanje imena glumicama i glumcima tipično je za tržišno usmjereni film). Njegova slika Nanooka kao „plemenitog i simpatičnog divljaka", snimljenog dokumentarnom metodom u autentičnom okruženju, počinje se ozbiljno preispitivati osamdesetih, navodi Borjan. Godine 1988. Claude Massot je snimio „U posjetu Nanooku". U njemu se mogu vidjeti Inuiti kako se smiju pojedinim dijelovima „Nanooka sa sjevera", posebice lovu na morža. Međutim, kome više vjerovati? Ako je Flaherty priređivao prizore možemo li vjerovati Massotu? Kako je insceniran prizor lova, tako može biti insceniran i prizor sa smijanjem? Nevjerodostojnost dokumentarnog filma nalazi se u samoj njegovoj srži.

"Nanook sa sjevera" egzemplar je tog dvostrukog dna dokumentarnog filma: fikcionalnosti koja se krije ispod proklamativne činjeničnosti. No ne treba zbog toga Flahertya pribijati na križ. Etami Borjan upozorava da njegov film jest narativan, ali to ne umanjuje njegovu opću dokumentarističku vrijednost. Hrvoje Turković navodi „Nanooka sa sjevera" kao primjer filma u kojem se miješaju „zatjecajni i priređivački dokumentarizam". A danas smo svjesni da već i samo postavljanje kamere u prostor, i prostora u izrez kadra, predstavlja prerađivanje zbilje.

Središnje pitanje „Drugih na filmu" jest kako možemo vjerovati autentičnosti i znanstvenoj vjerodostojnosti etnografskog filma - ako uopće ne možemo vjerovati dokumentarcu kao takvom? Etami Borjan bilježi porođajne muke antropologije i etnografije da se dobije znanstveno prihvatljivi, objektivni etnografski film. Dakle, da se prevlada nepouzdanost i nevjerodostojnost samog dokumentarnog filma. Duga je to priča, bez zagarantiranog happyenda. Razvoj tehnike, koja sve pristupačnija i lakša za rukovanje, uvođenje postkolonijalnih diskursa, i stotinjak godina autorskih i produkcijskih napora, stvorilo je impozantnu povijest etnografskog filma i autohtonog filmskog stvaralaštva. No svaki novi iskorak ujedno otvara i neke nove dubioze. Jednostavno, takva je narav filma.

"Nanook sa sjevera" kao primjer prvog dokumentarca i prvog etnografskog filma otvorio je mnoga pitanja ali i postavio temelje dokumentarizma. Zanimljivo jest da je tokom snimanja Flaherty pokazivao snimljeni materijal svojim akterima i tražio od njih komentare. Bio je to prvi korak ka budućoj metodi kolaborativnog filma, suradnji koja briše granicu između autora i subjekta onako kako je „Nanook sa sjevera" brisao granicu između dokumentarnog i narativnog filma.

Taj „prvi korak" ka kolaboraciji Etami Borjan možda i nepravedno naziva „simboličkim". Međutim, upravo „simboličnom" može se nazvati pojava inuitskog redatelja Zachariasa Kunuka. S Kunukom kao da i Nanook snima! U rimovanju dvaju imena odjekuje pravo Nanooka da ne bude samo subjekt već i autor. Pravo na koje je Nanooku i Inuitima na određen način ukazao i sam Flaherty.

U svom temeljitom pregledu etnografskog i autohtonog filmskog stvaralaštva Etami Borjan predstavlja Kunuka kao samoukog redatelja koji je karijeru započeo kao redatelj etnografskih filmova o Inuitima. Svojim igranim filmom „Atanarjuat, brzi trkač" (2001.) Kunuk je lansirao tzv. Četvrti film (kinematografije autohtonih kultura koje su opstale unutar suvremenih nacionalnih država) te osvojio Zlatnu kameru u Cannesu. Film se žanrovski određuje kao fantazija, no Borjan naglašava kako i u svojim dugometražnim filmovima Kunuk „ustrajava na etnografskoj vjerodostojnosti i autentičnosti prikaza vlastite kulture".

I eto, od „Nanooka sa sjevera" do „Atanarjuata, brzog trkača" kao da smo zatvorili jednu veliku petlju dokumentarnog, etnografskog i autohtonog filma. U prvom je Nanook bio ispred kamere, u drugom je Kanuk iza kamere. Prvi je bio dokumentarni film upitne etnografske vjerodostojnosti, a drugi je igrana fantazija s elementima „etnografske autentičnosti".

Naravno, ta „petlja" samo je maleni dio priče o etnografskom filmu. „Drugi na filmu" daju iscrpan i dragocjen pregled te povijesti, ostavljajući priču o hrvatskom i regionalnom etnografskom filmu, pretpostavljamo, za zasebnu knjigu.

 
Etami Borjan: "Drugi na filmu: Etnografski film i autohtono filmsko stvaralaštvo"

Hrvatski filmski savez, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )