Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Sven Popović • 06.08.2018.

Etgar Keret : Sedam dobrih godina

Etgar Keret: Sedam dobrih godina

Sedam dobrih godina Keret Etgar

Humor je u književnosti prečesto podcijenjen. Od samih početaka (zapadne) civilizacije tragedija prednjači, ona progovara o junacima i bogovima, komedija se bavi „običnim“ ljudima, huljama i protuhama. A što je većina nas doli obični ljudi, hulje i protuhe? Uvijek se doduše nađe nekoliko izvanserijski duhovitih djela među klasicima. Od romana poput Cervantesovog „Don Quixotea“, ili „Gargantue i Pantagragruela“ od Rabelaisea, Voltaireovog „Candidea“ i većine proznih djela Marka Twaina. U dvadesetom stoljeću tu bitnu ulogu preuzima proza Kurta Vonneguta, duhovnog nasljednika maloprije spomenutog Marka Twaina. Istovremeno duhovita i nevjerojatno moćna zbog svoje humanosti, njegova proza nalazi se na samim vrhovima američkog književnog panteona.

Školarci će se pak rado prisjetiti lektirne knjige „Kod kuće je najgore“ Ephraima Kishona, knjige zbog koje se najčešće naglas smijalo. Kishon piše o svojoj obitelji, o svojim prijateljima, o sebi i nikome ne ostaje dužan. Duhovito prikazuje ljudske idiosinkrazije, mušice i ostale mane, ali način na koji to radi nije sadistički niti pozicioniran svisoka jer u konačnici, i više nego svjestan je da i on sam podliježe tim istim greškama karaktera koje nas, naravno, i čine ljudima.

Kishona ne spominjem slučajno jer „Sedam dobrih godina“ Etgara Kereta ide sličnom putanjom kao Kishonovo „Kod kuće je najgore“. Kroz sedam godina i trideset i šest crtica iz vlastita života, Keret se potpuno otkriva: svoju obitelj, sve poteškoće koje podrazumijeva odgajanje djeteta na nestabilnom području, svoje strepnje, svoje strasti, a njegova će ga putovanja, naročito ona u Poljsku (sin je preživjelih iz Holokausta), transformirati. Pritom će vas više puta nasmijati, a nekoliko puta i zaista, ali zaista ganuti.


Prije nego krenemo na knjigu valjalo bi napisati nekoliko rečenica o Keretovoj prozi. Ljudima je vjerojatno najpoznatiji po noveli „Pizzerija Kamikaze“ koju je ekranizirao Goran Dukić u više nego solidnom filmu „Wristcutters“ (gdje Tom Waits ima dosta zabavnu ulogu). „Pizzerija Kamikaze“ prikazuje zagrobni život samoubojica. Što je posrijedi? Ništa spektakularno, u pitanju je novi život na ravni postojanja koja izrazito podsjeća na ovozemaljsku egzistenciju. S jednom bitnom razlikom: tamo je život nijansu gori, očajniji, a ljudi koji tamo „žive“ smoreniji su nego kad su bili „živi“. Boje su bljeđe, nema zvijezda i nitko se ne može nasmiješiti. Keret u svojim prozama uvijek teži jednostavnosti izričaja i apsurdu. Kod njega nikada nećete pročitati sulude poetske pasaže ili struje svijesti, svoje sumanute svjetove iznosi opuštenim, uvijek pomalo ironičnim tonom. Njegov je humor rijetko kad slapstick varijante, neposredan je, rijetko prvoloptaški, dolazi iz apsurda situacije u kojoj se nađu njegovi protagonisti. Nešto kao prividno lepršaviji i neopterećeniji Kafkin „Proces“, Keret uspješno dočarava apsurd i konfuziju suvremenog života.

Naglasak na suvremeni život itekako je prisutan u „Sedam dobrih godina“. Knjigu otvara „šakom“ u glavu: „E, baš mrzim terorističke napade“, to komentira jedna bolnička sestra drugoj. Keret je u tom trenutku, netom nakon spomenutog terorističkog napada, u bolnici, žena mu rađa ili, riječima novinara s kojim se nalazi u čekaonici, čeka da „iz vagine ispadne kepec s kabelom što mu visi iz pupka“. Novinar je pomalo razočaran što autor (kojeg prepoznaje kao slavnog pisca) nije u bolnici zbog Hamasovog napada, naime htio je njegovu izjavu. Kad ga Keret pita što se novo i originalno uopće može reći o terorizmu, novinar odgovara: „Ubij me ako znam (…) Pa vi ste pisac“.

Knjigu otvara rođenjem, a zaokružuje je, nekako predvidivo, smrt, točnije smrt njegovog oca. Iako priče nisu povezane (osim što su kronološki poredane), sve su podcrtane istim tonom i tipičnim Keretovim stilom, ovaj put, doduše, nešto toplijim, prisnijim, što je nekako za očekivati jer autor ipak piše o svojoj familiji. Činjenica što je tekst obilježen autobiografskim tonom ne čini opisane zgode ništa manje urnebesnim i opaljenim. Čini se da je Keretov život obilježen s jednakom dozom apsurda kao i njegove proze.

Što je, dakle, toliko duhovito u Keretovim crticama? Buka u komunikacijskom kanalu, recimo. Prvo putovanje u Njemačku mislio je da netko u bavarskom restoranu viče: „Juden raus!“ (Židove van!), zbog čega se Keret gotovo pa fizički sukobi s dotičnim pijanim Bavarcem. Ispostavi se da je nesretni Bavarac vikao: „Jeden raus!“ (Svi van!) jer se htio obračunati s kim god da je zagradio njegov auto na parkiralištu. Tu je i zgodna epizoda s Keretovim nastojanjem da se bavi jogom. Nakon što se upiše, instruktorica kaže da još nije spreman pridružiti se početnicima, da će morati u „specijalnu“ grupu. I tako Keret završi sa ženama u poodmakloj trudnoći i, iako tamo konačno ima najmanji trbuh, nakon nekoliko mjeseci ostaje kao jedini polaznik.

Čitateljima iz regije (naročito Hrvatima) osmijeh na lice izmamit će priča koja se odvija tijekom Festivala europske kratke priče, gdje Roman Simić podsjeti Kereta da je pristao provesti noć u Muzeju suvremene umjetnosti. Isprva mu se ta ideja sviđala, no ubrzo konstatira sljedeće: „(…) sjedeći u svojoj ugodnoj i udobnoj hotelskoj sobi, zamišljao sam se u zaključanome, mračnome muzeju kako ležim ispružen na hrđavoj, kvrgavoj metalnoj skulpturi koja se zove otprilike Jugoslavija, podijeljena zemlja (…)“.

Ipak, Keretov forte ne leži isključivo u humoru, nego, kao što sam napomenuo, u toplim i ganutljivim pričama o vlastitoj obitelji. O sestri koju je „izgubio“ jer se priklonila ortodoksnom židovstvu, o tome kako ljudi percipiraju Izraelce i kako nije u stanju nigdje izbjeći antisemitizam, o svom bratu i kako mu se odmalena divio, o Levu, svom sinu i tome što sve radi da bi mu dijete bilo dobro, pošteno i relativno normalno ljudsko biće,  i, u konačnici, o ocu i njegovoj smrti, inače izbjeglici iz Poljske, čovjeku koji je preživio Holokaust.

Keretove crtice prožimaju više kontinenata i više epoha, one su pametne, sulude i duhovite, one su u potpunosti nepatvorene, ali prije svega prepune suosjećanja i razumijevanja.

Etgar Keret

Sedam dobrih godina

  • Prijevod: Andrea Weiss Sadeh
  • Fraktura 01/2018.
  • 176 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789532669275
  • Cijena 139.00 kn

Od rođenja sina usred terorističkog napada pa do očeve smrti od karcinoma najslavljeniji izraelski pisac srednje generacije zapisuje sve ono što čini njegov svijet – obitelj i ljubav, pisanje i putovanje, strepnju i nemir – u memoarima koji se od svih drugih razlikuju baš u onome što Kereta čini tako posebnim: u toplini.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –