Falsificiranje povijesti na Žirju

Vjerujem da među čitateljima ovog lista ima tek mali broj onih koji su čuli za otok Žirje ili imaju predodžbu gdje se on nalazi. Nije to čudo: Žirje je nevelik i slabo naseljen škoj, tanka vapnenačka vrpca koja s pučinske strane omeđuje šibenski arhipelag. To je siromašni emigrantski otok na kojem zimi živi osamdesetak duša i koji u trima državama plaća buletu svom strateškom položaju.       Kao zadnji komad kopna sve do Italije, Žirje je vojnom utvrdom postalo još za Franje Josipa. Ratna ispostava zatvorena za svijet ostalo je i za Titova doba. U vrijeme tršćanske krize JNA je na njemu sagradila topničku bitnicu i napunila je starim đenoveškim topovima Ansaldo koji su u slučaju NATO-ove invazije trebali pucati po onima koji su ih izlili.

A upravo ta bitnica, nekorištena i zaboravljena svih četrdeset godina Titova detanta, "zaslužna" je što je Žirje ujesen '91 nakon tisuću godina težačke anonimnosti ušlo u povijest. Tog rujna, naime, Ratko Mladić i krajinska vojska okružili su Šibenik kojem je prijetio vukovarski usud. Ali, 14. rujna policija i mještani zauzeli su bateriju i uz pomoć topničkog oficira, inače srpske narodnosti, okrenuli stare cijevi prema šibenskim predgrađima. Pucajući do ruba dometa, žirajski topovi zaustavili su budućeg zatornika Srebrenice, a Mladić se kasnije navodno žalio da "Šibenik nije oslobođen zbog izdaje".        

Ovog tjedna novine su objavile kako će Žirje komemorirati ta tri dana kad je iz anonimnosti izišlo u povijest. Tisak je izvijestio kako su otočke vlasti u suradnji s MORH-om dogovorile vraćanje topova na bitnicu i pretvaranje tog lokaliteta u povijesni muzej. Slavila je tako lokalna HDZ-ova vlast svoje postignuće, pojelo se, popilo i tamburalo kako već u nas bude, da bi koji dan potom u dva dalmatinska lista izišla pisma čitatelja koja upozoravaju na povijesni falsifikat: budući artiljerijski muzej neće se nalaziti na brdu Zvizdulja odakle se zaista pucalo, nego na sasvim drugoj strani otoka, na čuku Velika glava s koje puca tek pogled - na Kornate.          

Pa što - reći ćete. Ljudi su se malo zabunili, koga to može smetati osim par historiografskih cjepidlaka ili par veterana glava usijanih od prošlosti. Ali, stvari nisu tako nevino benigne. Jer, "omaškom" fulani lokalitet Zvizdulja nalazi se u opsegu od 47 hektara otočkog zemljišta oko kojih se vodi jedan od najbizarnijih i najdugovječnijih sudskih sporova u hrvatskom pravosuđu. To negdašnje zajedničko seosko zemljište za ispašu od pedesetih je bilo opasano za vojsku, a da nikad nije formalno oduzeto. Godine 1983. JNA je digla parnicu protiv 191 mještanina osporavajući njihovu uknjižbu na zemlju, u četvrt stoljeća tuženici su se mijenjali, umirali, rađali djecu i iseljavali, ali parnicu je s jednakim marom nastavio i MORH. Hrvatsko ministarstvo obrane pokušalo je čak obeštetiti otočane po zakonu o oduzetoj imovini u komunizmu (kao da je komunizam još na snazi), a mještane je ponajviše izbezumljivao motiv MORH-a.

Naime, jugoistočne uvale Žirja vojno su neperspektivne, stari bunkeri trunu pod solju i jugom, Hrvatska ulazi u NATO, a vojska se uz sekundiranje lokalnog HDZ-a trga ne bi li se intavulala u taj vrijesak, smrču i kupine. Bojim se da motive možete nagađati, isto kao i ja, isto kao mještani: ispod Zvizdulje nalazi se duga, sigurna i čudesna vala Stupnica, o toj vali još su 1990. naručivani turistički elaborati, trebala je biti jednom od prvih devet pilot-marina Čaćićevih "100 lučica", a lokalci raspredaju glasine o tršćanskom i ukrajinskom kapitalu koji bi u vali gradio - jeste li iznenađeni? - marinu i bungalove.

S druge strane, lokalna udruga Žir kojoj je "ideolog" etnolog Jadran Kale nastoji jugoistok otoka progurati kao park prirode. U to ime, nekoliko se stotina Žirjana slikalo nad Stupicom na Strikomanovoj "milenijskoj fotografiji". Istodobno, MORH odrađuje za buduće investitore pravno-zemljišni posao, a "štovatelji" Domovinskog rata falsificiraju memorijal da topovske cijevi ne bi prijeteće nadvirivale nad apartmane. Kapitalistički laissez faire, vojska i lokalne vestalke hrvatske državnosti udružile su se po istom poslu.        

Žirajsku priču otkrio sam upravo onog dana kad je zagrebački SDP uz devet ruku protiv i znakovitu "suzdržanost" HDZ-a izglasao novi zagrebački GUP po kojem će se definirana donjegradska jezgra izbušiti garažama, dovesti u nju još auta, a Cvjetni trg pretvoriti u dekorativno predvorje Horvatinčićevu shopping mallu. Dok Milanović i Sanader na Dnevniku grozničavo slažu koalicije, dok se dva tabora optužuju, a veterani najavljuju nemire, crveno-crna koalicija u zagrebačkom je slučaju tekla sasvim glatko, a HDZ je pred Bandićem i Horvatinčićev brižno uklanjao zapreke, pazeći pri tom da ga se što manje vidi. Bandić je na zagrebačkoj skupštini opružio oponente da su "protiv razvoja", a taj argument jamačno ćemo čuti i na Žirju.

I na Žirju, kao i na pulskom dijelu Brijuni Rivijere, bivše se vojno zemljište pretvara u turistički zlatnu koku zato jer je krupno, vlasnički nekomplicirano, dobro pozicionirano i - faktički ničije. I u Puli i na Žirju "domoroci" se suočavaju s tim da su u susjedstvu imali žice zabranjenoga grada, a da će ih imati i ubuduće: razlika je tek što će vojne logore zamijeniti zatvoreni hoteli. U zagrebačkom slučaju kapital servisira SDP, u žirajskom HDZ, u pulskom IDS, ali suština je ista.        

A ta suština je ova: umjesto da se prostor iskoristi tako da od njega koristi imaju mnogi, na duge staze i ravnomjerno, iskoristit će se da od njega koristi imaju neki, jednokratno i ako pripadaju zatvorenom povlaštenom krugu. U jednom slučaju, izmesareni leš je strogi centar velegrada, mjesto koje kipti poput košnice, središte javnog nacionalnog života. U drugom, žrtva je od boga zaboravljeni škoj koji ne umijete naći na karti, ultima thula na samom rubu modrog "ništa", gdje je iduće "nešto" Italija. Centar i brid, Zagreb i obalna crta - to je jedino što je u ovoj zemlji kapitalu zanimljivo, sve druge je postalo siva zona za otpis. Krajnji rub i krajnji centar, naizgled tako drukčiji, sjedinjuju se po istoj sudbini.