Full Monty

Održava se
01.01.1901.

Prije desetak godina u Britaniji su se gotovo istovremeno pojavila dva filma koja su se na naizgled sličan način bavila društvenim posljedicama masovnog zatvaranja rudnika nakon velikog rudarskog štrajka 1984./85.            

Prvi od dva filma, "Brassed Off", režisera Marka Hermana, zbivao se u fikcionalnom rudarskom gradiću Grimleyju koji je opustošen i očajan zbog zatvaranja ugljenokopa. Stari rudari, međutim, žele demonstrirati čast radničke klase tako što će sa rudničkim limenim orkestrom posljednji put nastupiti na natjecanju limenih glazbi. U drugom, poznatijem filmu "Skidajte se do kraja" Petera Cattanea grupa radnika šefildskih čeličana pronalazi drugi način da izbori postindustrijsku egzistenciju. Umjesto da brane radnički ponos, junaci "Full Montyja" gaze muški tabu i postaju striperi na ženskim zabavama.          

Slovenski postmarksist Slavoj Žižek koncem je devedesetih napisao o ova dva filma tekst koji rekonstruiram po sjećanju, ali je teza približno bila ova: "Brassed Off" je film koji priča o nadi u konsolidaciju radničke klase, i zato je besmislen. "Full Monty" je film koji više pogađa bit: klasni se poraz tu ogoljava do kraja, a propalu industriju nadomješta šoubiz i industrija atrakcija.            

Od velikog britanskog rudarskog štrajka 84./85. prošlo je gotovo četvrt stoljeća, Britanija je u međuvremenu postala "Cool Britannia", a mnogi naši samoupravljači koji su tih osamdesetih slali pakete pomoći Arthuru Scargillu i klasnoj braći u međuvremenu su prošli njihov usud kao reprizu. Sudbinu Scargillovih rudnika u "remakeu" su odigrali toliki hrvatski metalci, tekstilci, plastičari, tolike tvornice šećera, cipela i šivaćih mašina, a svi danas dobro znamo da će sutra-preksutra tako završiti i posljednja enklava hrvatskog "blue collar" ponosa - brodogradnja.            

U međuvremenu naša je industrija prošla i svoj Brassed Off i svoj Full Monty. U Zagrebačkim transportima radnici su okupirali garaže, u Valpovu opsjedali šećeranu, u zagrebačkoj tvornici duhana tjednima su živjeli iza žice u okruženju. A - baš kao u filmu - nakon žuljavih ruku stizali su umjetnost, šoubiz i zabava. U labinsku lamparnu su osamdesetih ušli umjetnici, u Jedinstvu i Nadi Dimić plesalo se i sviralo, u Jugoplastici je danas šoping centar, u riječkoj Harteri koncertna sala, u Rikardu Benčiću umjetnička škola, u zadarsku Marasku ulazi hotel, u Lamjanu i Jugovinil nautika i apartmani. Jadran i Zagreb ogoljeni su do kraja, baš onako full montyjevski - nema više cigareta, šivaćih strojeva i plastičnih šuškavaca, bivši Marxov ponosni okot sad trguje i razvozi turiste.              

A taj sveopći, hrvatski remake "Full Montyja" dobio je ovog tjedna svoj konačni grand finale, završni čin nakon kojeg zaista možemo reći kako smo se skinuli do kraja. Pozornica tog satiričnog epiloga je TLM, fabrika aluminija koja je svojedobno bila ponos jugoslavenske tehnologije, da bi potom fasovala u ratu, stradala u požaru, i s vremenom se premetnula u jednog od onih vječnih bolesnika kakvih nam je industrijski krajobraz pun. Uoči ulaska novih vlasnika, uprava šibenske tvornice najavila je kako će skresati broj zaposlenih i obznanila listu zaposlenika koji su tehnološki višak i koji će dobiti otkaz uz otpremninu.            

Lista objavljena uoči Badnjaka izazvala je golem revolt zaposlenih koji su se pobunili da je rađena nepotistički i bez kriterija, te pozvali sindikat da ih zaštiti. Ništa nova, reći ćete - pa to smo već vidjeli stotinu puta. Od Arthura Scargilla i Maggy Thatcher do danas koliko se puta sindikat morao boriti za radnike koji su višak - isto u Sheffieldu i u Wolfsburgu, Detroitu i Sisku.              

E, ali ovaj put ste se malčice zeznuli. Naime, šibenski buntovnici sindikatu se nisu žalili da se ne žele naći na listi za otkaz. Upravo suprotno: zainteresiranih za otkaz i otpremninu ima više nego što je mjesta na listi, pa su se radnici obratili sindikatu da intervenira tako da na listu za otkaz dospiju oni koji su to - zaslužili! Ova bizarna inverzija dvostoljetne sindikalne prakse nije mogla proći bez jetkog komentara šefa sindikata metalaca Zdravka Burazera. "To što se događa u TLM-u nezabilježeno je u sindikalnoj praksi", rekao je Burazer, "umjesto za radna mjesta borimo se za radnike koji bi ‘dobrovoljno', a zaslužili su, otišli na burzu rada."              

Nekima od vas koji ovo čitate na pamet će pasti Norma Rae i Karl Marx koji se valjda okreću u grobu. Drugim će se po glavi vrzmati zavičajni stereotipi, pa će reći da je ovo moguće samo među lijenim Dalmatincima i ludim Šibenčanima kod kojih baš sve mora biti naopako. Ali, "full monty" iz šibenskih Ražina ne počiva ni na kakvoj ludosti niti endemskom neradništvu, nego na prilično trezvenoj, racionalnoj procjeni. Otpušteni radnici, naime, dobivaju uz otkaz otpremninu od 5000 kuna po godini staža, a to znači da će aluminijski doajeni iz Ražina uz otkaz dobiti i do 150 ili 200 tisuća kuna. Činjenica je da je znatna većina zrelih, odraslih, mentalno zdravih i trijeznih Šibenčana radije odlučila uzeti dvajst ijada eurića odmah nego perspektivu radnog mjesta na dulje staze. Ta činjenica, pak, govori sve jezike.                

Govori prije svega da Šibenčani - a mirno možemo reći i Hrvati - u industriju ne vjeruju. Industrija je bila dobra kad ih je izvukla iz zagorskih pojata, kad ih je uselila u nebodere. Ali, industrija je već dugo nepouzdan drug, Stipan ili Mate ne mogu znati kamo će aluminijski kolos dovesti mijena cijene struje, globalno tržište ili Indijci, i tko zna hoće li ovi koji ostanu za koju godinu nadrljati, a da pritom ne dobiju lutrijski listić kakav se sada nudi. A sa dvjesto tisuća svašta se može, ili bar Šibenčani misle da se može.        
    
Istina, taj novac od otpremnine može se prolupati i na male štokove u kafiću, može ga se rastepsti u kladionici na parove finske lige i Betis-Osasuna, može ih se držati na banci i cuclati kamate, može ih se utrošiti na hirove poput novog auta i inkartavanja kuće. Ali, sa 20  tisuća eura možda se može početi mali biznis, uz mali kredit možeš dozidati apartman u Jadrtovcu ili Grebaštici, ukratko - možeš zakapariti svoj dio svijetle budućnosti kakva svake srijede blješti iz novinskih priloga Nekretnine.          

Naparili smo već oči na tim kompjutorskim simulacijama novih šoping zona, poslovnih distrikata, toliko smo puta već vidjeli vizije Dubaija i Sun Cityja izvučene u AutoCAD-u baš na poluotoku preko puta i na mrkentama koje su sad pod makijom i motarom. Ako je od suverenih, sjajnih obećanja s kojima nas se zasipaju barem mali dio istina, onda nema ništa razboritije nego pokupiti otpremninu, skinuti gubitnički dres metalurgije i uskočiti u novu, pobjedničku ekipu.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )