Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 10.07.2012.

Gerd Koenen : Što je bio komunizam?

Kad bi se golema povijesno-političko-idejna knjiga komunizma, onog do raspada istočnog lagera 1989. ali u određenoj mjeri i onog poslije te godine, morala sažeti i zatvoriti u jednu rečenicu, onda bi najefektinja bila ona da je riječ o „ideokraciji" koja je „stalno željela dobro, a stalno stvarala zlo".

U fantaziji "dobra" komunizam nije imao granice. Vizija besklasnog, beskonflitnog, apsolutno pravednog i humanog društva, korespondirala je sa slikom teističkog Raja. Nova boljševička vlast u Sovjetskom Savezu dvadesetih godina zamišljala se, piše Gerd Koenen u svojoj knjižici „Što je bio komunizam?", kao kombinacija „kista, stroja i revolvera": umjetnosti, znanosti i sile. U organicističkoj slici društva „vođa je predstavljao mozak, centralni komitet živčani sustav, partija srce, a proletarijat fizički kostur". Taj golemi organizam, oslobođen iz idealizma povijesti, mogao je sve. Ne samo stvoriti Raj na zemlji i tako dokinuti samu povijest, već i prekoračiti „posljednju granicu, onu koja dijeli život i smrt". Pa tako već godine 1921., navodi Koenen, komesar za trgovinu i promet Leonid Krasin najavljuje na pogrebu jednog junaka Oktobarske revolucije, da će doći vrijeme kada će znanost moći „ponovo probuditi velike ličnosti".

Komunistička vjera u dobro, i u mogućnost ostvarenja svega, uključujući tu i znanstveno ostvarenje uskrsnuća, bila je upravo mistična. No takva je bila i komunistička sposobnost stvaranja zla. Dapače, za Koenena u središtu pitanja „što je bio komunizam?" ne stoji njegov povijesni idealizam, već upravo suprotno, njegova gotovo neobjašnjiva i nemjerljiva eksplozija nasilja.

U SSSR-u i Kini, ali i svim drugim komunističkim režimima, komunistička vlast imala je oblike permanentnog rata. Socijalistička društva po svom su ekonomskom tipu predstavljala ratne privrede. Svakodnevni život bio je „prožet vojnim metaforama" (npr. „partiju su činili kadrovi - oficiri, podoficiri i parijski vojnici - a oni su pak vodili kampanje, dapače bitke"), a totalnu militarizaciju društva pratila je i totalna represija. Kombinacija gladi, egzekucija, deportacija i ratnih djelovanja, u zemljama poput SSSR-a, Kine, Sjeverne Koreje ili Kambodže, rezultirala je democidom, koji se očitovao u višepostotnom padu broja stanovništva. U svojoj knjizi o Mao Zedongovim teorijama gerilskog rata Sebastian Haffner „maoističku je koncepciju totalnog rata kao oblika revolucionarnog preuzimanja vlasti usporedio s otkrićem nuklearne energije - dakle razbijanjem društvene jezgre".

Najtamnije jezgro komunističkog nasilja predstavlja još uvijek neobjašnjiv staljinistički Veliki teror iz 1937. godine. Koenen u tom simptomatičnom komunističkom teroru, karakterističnom u određenoj mjeri za sve režime, prepoznaje nekoliko činioca i motiva. Prvo, posrijedi je kombinacija totalne moći i „mahnitog osjećaja nemoći" da se upravlja društvenim procesima. Drugo, riječ je o kulturi paranoje gdje ni sam vrh više ne zna što je istina a što ne. I treće, nepostojanje ne samo institucionalnih kontrola, već ni konvencionalnih ograničenja, zbog čega su nasiljem bile ugrožene i same obitelji vrhuške, čak i u slučaju Staljina.

Eksplozija nasilja naposljetku je potpuno prekrila ideju komunizma. Ideale su zatrpali bezbrojni leševi, pa je ideja izgubila svoju privlačnost ne samo među masama, onima unutar i izvan lagera, već je postala daleka i samoj vrhuški. Ne samo da Gorbačov osamdesetih više nije potpuno vjerovao u komunizam, nego ni Hruščov, koji je 1961. iznio plan o ulasku u komunizam do 1980., vlastitom sinu pritom nije mogao objasniti što je to komunizam.

Za Koenena suština komunizma očito leži ne u onoj želji da se čini dobro, već u konstantnom činjenju zla. Tu tezu zamjeriti će mu mnogi ovdašnji ljevičari, baš kao što su mu zamjerili i „ubijanje ideala" u knjizi o počecima terorizma RAF-a („Vesper, Ensslin, Baader: iskonski prizori njemačkog terorizma"). „Što je bio komunizam?" u svakom slučaju nije knjižica za povijesnu transmisiju ideala potrebnih za suočavanje sa suvremenim neoliberalnim kapitalizmom. U potragu za takvim idealima Koenen je morao otići u XIX stoljeće, doba nevinosti, a njegov tekst je gotovo u cjelosti baziran na XX stoljeću, vremenu kad su ideali odvučeni u krvavu noć.

Pokušavajući ipak apostrofirati određenu pozitivnu ulogu komunizma u XX stoljeću Koenen navodi povjesničara Hobsbawma (u knjizi uporno pisanog kao „Habsbawm") koji je u „Dobu ekstrema" primjetio kako je komunizam zapravo prisilio kapitalizam Zapada da se reformira i da u tržišnu privredu unese elemente privrednog planiranja i socijalne uravnoteženosti. „Strah od komunizma" prisilio je Zapad na društvene kompromise, i na „svojevrsni brak privrednog liberalizma i socijalne demokracije"...

Ako uvjereni ljevičar i dugogodišnji komunist poput Hobsbawma najveću vrijednost komunizma XX stoljeća vidi u poboljšanju kapitalizma, pri čemu je slava komunizma tek neplanski ugrađena u slavu kapitalizma, onda se i uvijek zanimljivog i uvijek promišljenog Gerda Koenena, u mladosti pripadnika njemačke izvaninstitucionalne ljevice, može amnestirati od „grijeha propusta", odnosno nemogućnosti transmisije komunističkih ideala iz XX stoljeća u kriznu svakodnevicu.

 
Gerd Koenen: "Što je bio komunizam?"
Preveo Nenad Popović

Durieux, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –