Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Ante Tomić • 06.03.2006.

Gle, zastupnici koji govore
Održava se
01.01.1901.

Prvi put nisam bio siguran da sam dobro čuo, bilo je tako nevjerojatno da sam pomislio da mi se učinilo. Sjedio sam na drugom kraju sobe i čitao nešto, kada je reklama na televiziji završila pitanjem: “Što vam govori vaša WC školjka?” Zapanjeno sam podigao glavu i pogledao oko sebe. “Jeste li i vi čuli ono što sam ja čuo?” pitao sam ukućane. Nitko mi nije znao potvrditi, ni zanijekati. Pomislio sam da gubim razum.

Od tada sam nekoliko dana pažljivije pratio reklame. I onda, jedne se večeri ponovilo. Jedna od onih ubogih televizijskih kućanica sluđenih čistoćom zbilja je razgovarala sa zahodskom školjkom, kao što bi netko drugi razgovarao s bakom, susjedom, geranijem ili papigom.

Pridavati životinjama, biljkama ili čak stvarima ljudske osobine nije nepoznata pojava, Walt Disney je napokon napravio bogatstvo od toga, vidjeli smo u crtanim filmovima da govore i ormarići, i cipele, i čajnici, ali ovo je otuđeni očaj daleko preko granice normalnog ponašanja. Što god je normalno ponašanje, to svakako nije ćakulanje s rupom u koju si se pokenjao.

Ili sam barem tako mislio sve do prije neki dan, kada je počela devetnaesta sjednica Sabora. Zbog nekog razloga ta se bijedna predstava još uvijek daje na televiziji i, štoviše, njezini akteri zahtijevaju da ona bude izravno u programu, ne bi li valjda svekolika javnost gledala njihovu intelektualnu i moralnu mizeriju.

U romantično vrijeme stvaranja države, sjećate se, nacionalisti su se osobito uzbuđivali najvišim zakonodavnim tijelom. Samo je Bog iznad Sabora, govorili su oni zaneseno. Petnaest godina kasnije, osvjedočivši se u međuvremenu u mnogo primjera da iza svetih državnih interesa gdješto stoje komične ljudske niskosti poput žicanja za prijevoz i topli obrok ili tri hiljade kuna penzije, možemo samo zaključiti da ni Bog zacijelo više nije jako visoko.

Devetnaesta sjednica, koju spominjem, unijela je zabavnu novost u rad državnog parlamenta, točnije u sam početak sjednice, takozvani aktualni sat, u pravilu najuzbudljiviji dio svakog druženja na Markovu trgu, gdje poslanici, neovisno o dnevnom redu, na slobodno izabranu temu ispituju i pozivaju na red premijera i ministre.

No, od srijede, čini se, makar za dio poslanika, tema više nije slobodna, aktualni je sat izgubio draž neočekivanosti. Saborski izvjestitelji, vjerojatno najmelankoličniji od svih naših novinara, a među kojima je na tajanstven način neobično niska stopa samoubojstava, kažu doduše da je i dosad bilo uočljivo da su neka pitanja namještena. U prethodnom sazivu, na primjer, zastupnik Jurjević znao bi se tako drveno obratiti ministru Lučinu, da je stajala makar osnovana sumnja kako su se Marin i Šime u autu do Zagreba sve lijepo dogovorili.

Premijer Sanader, međutim, potrudio se da otkloni svaku dvojbu u to. Od aktualnog je sata učinio diletantski igrokaz, tako uvjerljiv da Splićani mogu nebesima zahvaljivati da je čovjek srećom samo kratko bio intendant njihove nacionalne kazališne kuće. Valjda po partijskoj direktivi, predstavnici zakonodavne vlasti dobili su ranije učisto otipkana pitanja, a izvršna vlast odgovore.

Zapovijed s najvišeg mjesta bila je da se to do početka sjednice uvježba bez zamuckivanja. Saborski novinari na galeriji ispočetka su se smijali, a onda u očaju tukli čelima o klupe ispred sebe. Od četrdeset jednog poslanika, koliko ih se javilo za riječ, sedamnaest njih iz Hrvatske demokratske zajednice imalo je ljubazan upit stranačkim kolegama ministrima.

Kao kazališni amateri iz Bednje uživljavali su se u svoje tobože ozbiljne poslaničke uloge i hinjenom strogošću upirali prstom u nepostojeće probleme, da bi ih ministri zatim s autoritativnom blagošću uvjerili da stvari nisu tako crne kako se njima možda čine. I svaki je zastupnik, baš svaki od njih sedamnaest, nakon toga usrdno zahvalio ministru, nije imao potpitanja, duša mu je bila na mjestu...

Petar Mlinarić: “Hvala, gospodine ministre. Zadovoljan sam odgovorom”.

Irena Ahel: “Hvala na odgovoru, gospodine ministre, zaista mi je drago da će...”

Niko Rebić: “Ovaj vaš odgovor, gospodine ministre, zasigurno će najviše obradovati one ljude koji...”

Kruno Peronja: “Hvala lijepa. Upravo je ovo velika novost i dobrobit za sve građane koji...”

Ruža Lelić: “Hvala, gospodine ministre. Zaista je dobro čuti da će...”

Ivanka Roksandić: “Hvala, gospodine ministre. Jako je važno to što ste sada rekli...”

Jure Bitunjac: “Gospodine ministre, pozdravljam vaše izjave a i izjave cijelog državnog vrha u posljednjih nekoliko dana. Hvala.”

Vjerujem da ste na ovih nekoliko primjera shvatili što se tu događalo. Ako niste, mogao bih vam pokazati fonogram te budalaste sjednice, četiri stotine stranica neizrecivo jadnog dramskog štiva pod radnim naslovom Državna politika.

Mučno je to i za čitanje, a da sam daktilografkinja koja je to morala kucati, vjerojatno bih se objesio od jada. Ispuni vas neki gnjecavi, malaksali gnjev kada vidite kako naši narodni poslanici zarađuju svoju mjesečnu plaću i više ne znaš koga bi žalio, njih, punoljetne ljude u dječjoj priredbi, ili sebe, koji to bijedno ponižavanje gledaš u izravnom prijenosu na drugom programu Hrvatske televizije.

Franjo Arapović: “Imam pitanje za ministricu Kosor. Gospođo ministrice, moram vas to upitati, glasačima je važno, koje sjajilo za usne koristite??

Jadranka Kosor: “Drago mi je da ste postavili to pitanje, kolega Arapoviću. Moje sjajilo za usne je Max Factorov Silk Gloss...”

Dobro, ovo sam izmislio. Ili, ne znam, možda i nisam. Svašta se tu čulo, no ja sam užasnuto pobjegao na zahod i sjedio tamo neko vrijeme pokrivajući lice rukama, a kada se ispod mene oglasila porculanska školjka, nisam se baš nimalo začudio tomu.

“Šta je novo?” upitala je ona.

“A ništa”, odgovorio sam ja zahodskoj školjki. “Saborska sjednica. Aktualni sat. Zastupnici nešto govore.”

“Zastupnici govore!?” začudila se WC školjka.

“Da.”

“Bože, što sve neće izmisliti.”

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –