Gordana Benić : U doba faraona umjetničko djelo se smatralo živim bićem

Prema mišljenju većine vodećih hrvatskih književnih kritičara poezija splitske pjesnikinje Gordane Benić jedno je od najosebujnijih i najvrednijih poetičkih iskustava suvremenog hrvatskog pjesništva. Gordana Benić do sada je objavila desetak knjiga, a dobitnica je i nekoliko književnih nagrada. Povod ovog razgovora primarno je poezija a potom i najvažnija pjesnička nagrada u Hrvatskoj Goranov vijenac koju je ova autorica nedavno dobila.

Srđan Sandić: Kako objašnjavate i vidite svoju poetiku?

Gordana Benić: Parabola moje poetike mogla bi se povazati stihom: "Na granici neba slike se spuštaju u maglenu dubinu i svijet čudesnoga postaje sve veći". Time bih željela istaknuti snažnu i opsesivnu dimenziju cjelokupnog opusa, koja je povezana uz  osluškivanje kozmičkih rezonancija i uz slike rasuta svijeta u pokretu. Premda ne razumijemo sva polja živih sila koja nas okružuju, prožimaju i čudnim nitima drže na okupu, ipak je nadasve poticajno saznanje da poezija može biti nesputana avantura i otkrivanje novih dimenzija.

Ne postoji savršena karta svijeta na kojoj su upisane sve tajne, ali svi smo ogrnuti kozmičkim plaštom koji nas apsolutno obuhvaća u dimenzijama vidljivoga i nevidljivoga. Kroz sve moje poetske knjige zrcali se ta  predanost mističnom i tajanstvenom kojom sam izražavala sveopće ključanje neke još nejasne vrste svemirskoga romantizma. Tako snažan osjećaj kozmičkoga prožimanja sažet je i u sintagmi Putnici iz budućnosti, kojom sam predstavila meni jako značajnu zbirku "Oblik duše", a u njoj govorim o astralnim putovanjima, o novoj vidljivosti u poeziji. Moja poetska putovanja najizravnije su povezane uz drevne taloge koji stvaraju novi pjesnički jezik.

U graničnim područjima ljudskoga znanja mnogi putokazi sve više ukazuju prema našem unutarnjem svemiru, a poezija je nenadmašna u sposobnosti "osluškivanja"  difuznih i fluidnih energija koje nam stižu iz tog povišenog registra svijesti ili kako je rekao Béla Hamvas otkrivaju se u trenucima "budnosti višeg reda". Taj lebdeći svemir u nama tek čeka svoje psihonaute.

Predstavlja li vam obvezu moguće očekivanje vezano za žensko autorstvo? Obvezu borbe protiv stereotipa? Protiv samog "očekivanja"?

Još sam zarana znala da prekidači promjene počinju u načinima kako percipiram stvarnost, a svijest o važnosti tog slobodnog pjesničkog iskustva bila je neka vrsta velikog leta kroz tek naslućene horizonte. U pjesničkoj sferi takve veze su nerаskidive, tako da je od nаjrаnije mlаdosti i u mom životu apriori sve bilo "na moj način", u pobuni protiv bilo kakvog stereotipa ili očekivanja. Naravno, nisam živjela pod staklenim zvonom, štoviše godinama sam radila u redakciji dnevnih novina, ali moje pobunjeništvo nije bilo na mah već  me u svim aspektima pratila svijest o vlastitim krilimа koja svijetle.

Kad od prvih knjiga pišete o novoj vidljivosti u poeziji pokrenuti ste nekako snažno i nezaustavljivo u novo polje stvarnosti gdje o svemu možete razmišljati i govoriti na drugačiji način. U nekavom retrospektivnom pogledu može se rekonstruirati kako je u mom životu, uz veliku i srčanu podršku unutar najuže obitelji, baš poezija imala tu moć buđenja neočekivane snage, osjećaja koji proizlazi iz uvjerenja da bez promjene načina na koji percipiramo svijet ostajemo u vječnim iskušenjima.

Ako se u poeziji može govoriti o ženskoj energiji onda je to njena istinska otkrivačka dimenzija koja se nekako izgubila među nametnutim i lažnim slikama. To je nefokusirana energija koja je sveobuhvatna poput oceana vrlo visokih vibracija.  Oduvijek mi se činilo da je to moj povlašteni teritorij. Iako nisam baš osobito vješta u hodu po zemlji, nikad nisam bila u kušnjama da se odreknem snova u zamjenu za prilagođavanje dobrobitima i općim zahtjevima, nekakvim očiglednostima feminalnog tipa. Takav stav njegujem od rane mladosti, a kako je to nepatvoren i sastavni dio moje osobnosti, mislim da sam relativno rano stekla izvjesno poštovanje ili barem uvažavanje.

U svome izrazu varirate između apokrifnih i nadrealnih fragmenata, objavili ste i dokumentarno, publicističko djelo. Kako vidite "suvremeno"pjesništvo u odnosu na ono "staro", na normu?

U doba faraona umjetničko djelo se smatralo živim bićem. Meni je to zanimljivo. Volim energije. To je nešto što mogu iskusiti, jer je i poezija sposobnost "osluškivanja" vibracija i fluidnih energija. Kad pišem o astralnim putovanjima osjećam se kao  zrcalo koje upija odsjaje potonulih slika, odašiljam subliminalne poruke tog svemira koji me prati sustopice. Ili pokušavam sastaviti nekakvu cjelinu iz vrtloga i kaosa mnogolikog svijeta, samo što se te rasute krhotine nikada ne slažu u jasnu i cjelovitu sliku.

Moja prevratnička knjiga "Balada o neizrecivom" iz 2003. godine otpočela je stihom: “Počinje kaos, ne možeš zaustaviti smjer kretanja zvijezda”. Otada su se za mene otvorila nekakva zvjezdana vrata, i dugo očekivani portali u druge dimenzije. Takva se poezija grana iz uvjerenje da stalno putujemo "izmišljenom geografijom“, kružimo nad točkama kojih nema u atlasima, susrećemo se s bićima koja nikad nisu na istom mjestu. Novo se pjesništvo pokorava zvukovima atoma, otvara se prema svemiru kvantnih čestica i nestabilnih dimenzija. Što nas snažnije sustižu otisci ranjavanja ili gubitka duha to nas čvršće okružuju zidovi zaborava, velika svjetlost sjećanja djeluje pomalo vanzemaljski, nerealno.

Kada sam počela pisati knjigu "Oblik duše", bilo je to 2006. godine, poticajan mi je bio podatak futurista Streletskoga da će 2010. godine znanstvenici dokazati postojanje duše. To se nije dogodilo do 2011., kada je ova knjiga objavljena. Međutim, samo nekoliko godina kasnije među kvantnim fizičarima i astrofizičarima sve se ozbiljnije razgovara o kvantnoj, duhovnoj dimenziji univerzuma. Kvantna fizika objašnjava postojanje duše, rečeno je, duša ne umire već se vraća u kozmos. I cijela povijest svemira upisna je u nama, od Velikog praska do današnjice, pohranjena u "balastima" genskog materija i u moždanim tamnim zonama.

Kad sam, prije dosta godina,  počela opisivati svoja imaginarna putovanja ubilježila sam kako ona evociraju čudesni bljesak, beskonačno i neupitno isijavanje duše. Kako spominje Jean Baudrillard: "Ništa od onoga što se nije dogodilo ne nestaje zauvijek, odsutni događaji nastavljaju postojati duž neke paralelne povijesti i ponekad neočekivano ponovno izbijaju na nama neshvatljiv način".

Poezija je možda najizravnije u dodiru s tom primordijalnom stihijom, jer je u toj "maloj formi" zgusnuta Leibnizova “kugla znanja" i što se više približavamo njenog sfernoj osi to je po ovom filozofu kugla nepoznanica sve veća i veća. Naravno, takvi opisi "novog" pjesništva suglasni su mom poetskom uvidu i nemaju nikavu ulogu preporuke ili recepta. U doba svekolikog ubrzavanja i  poezija mijenja svoj unutarnji naboj, linearni jezik pjesništva skoro neopazice se rasipa, novogovor pronalazi sitne crvotočine, slijedi vijugastu geografiju kojom se može stići do našeg unutarnjeg svemira gdje počinju i završavaju sve potrage. Na pragu tog meta-svemirskog doba vjerujem da će doći i terenutak kad ćemo shvatiti da ni zvijezde  nisu više na istom mjestu, jer smo se mi promijenili.

Odnos (i)realnog u vašoj poeziji tj. treba li poezija braniti iluziju ili zbilju? Imamo li dogovor oko toga - što je što?

Rado ću navesti svoj stih iz pjesme Silazak Orfeja: "Astralni putnici i nadalje sakupljaju dokaze o nebu; eteričnom plavetnilu zemaljskoga dna". U mom pjesništvu uviđam da je svijet čvrstih, konkretnih stvari okružen i prožet fluidnim svijetom energije koja zrači, neprestano je u pokretu, mijenjajući se poput mora. U jednom od svojih tekstova Jorge Luis Borges je najavio kako ćemo "u budućnosti sanjati da smo u stanju činiti čudesa, ali ih nećemo činiti, jer će biti zbiljskije njihovo zamišljanje“.

Nova sadržajnost u poeziji krije se u zonama neuhvatljivih vibracija, kada se čini da sve postaje podjednako pristupačno magiji i otkrivanju novih dimenzija. Znanstvenici su postali svjesni uznemirujućih ograničenosti ljudskih osjetila, a moja se poezija već odavno oslanja na optičke varke, zrake elektriciteta, promjene perspektive pokrenute određenom vrstom  opsjena, tajnu i mističnu kartografiju kojom se premještaju događaji i slike najudaljenijih prostora u posve osobna sjećanja.

Područje ljudske spirtualnosti, kao i vječna pitanja - tko smo i kakva je svrha našeg putovanja - sve više su u fokusu kozmologije i kvantne fizike kojima se pokušava doseći vrhunsku tajnu svemirskog prožimanja, a ona je pohranjena duboko u memorijskim mapama naslijeđenim od naših predaka, u bijelim zonama gdje ne mislimo temporalno već se bez prepreka i opreka prepuštamo svijetu kakav vidimo iznutra.

To to je glas koji govori nesmetano iz zaboravaljenih, drevnih iskustava panpsihizma i arhaičnih umjetnosti. Moja poezija je takav sugestivan san, camera opscura, laterna magica u kojoj su se lomile iskre svjetla i elektriciteta, jer svijet ne završava na mjestima gdje smo počeli bilježiti svakodnevicu.

Koja je obveza pjesnika-promatrača? Važna je to odlika vašeg pjesničkog glasa....

Već dugo vremena prati me Rimbaudova misao: "Nasposlijetku sam nered svojeg duha počeo smatrati svetim", jer tako obično bude kad se duboko zakorači u mistične i "granične" poetske prostore. Promatrač vidljivog i nevidljivog jest onaj (ili ona) koji od istog materijala ponovno gradi i razgrađuje, premješta, usitnjava, preoblikuje, proširuje stvarnost i omogućava komunikacije svjesnog i nesvjesnog. Zato od svojih prvih knjiga razvijam priču o promatraču "bez prvog lica", o promatraču vidljivoga i nevidljvoga.

Možda je takva pozicija proistekla iz  prožetosti Dioklecijanovom palačom, zbog opčinjenosti njenim razgradnjama, metamorfozama i drugim značenjima. Oduvijek  su me fascinirale piranezijevske mutacije, ulomci bez jasnog konteksta gdje arhitektura urušavanjima i preslagivanjima poprima nerealne dimenzije. Uvijek postoji neočekivana pukotina između realnih i virtualnih fragmenata koji funkcioniraju istodobno, kao paralelne stvarnosti. To su  granične forme u kojima se aktiviraju skrivene energije, gdje se lako prolazi u svijet iluzija. Stoga je Palača enigmatična i očaravajuća, jer sugerira osjećaj rastapanja granica, omogućava mi da razvijam priču o promatraču vidljivoga i nevidljivoga koji pokušava spojiti iluzorne kadrove u sveobuhvatni arhiv čudesnoga.

Rekli ste da su Split i Diokelcijanova palača za vas vječni stroj za kretivnost … vraćate se tom motivu pišući Triptih o Palači...

Čudesna simbioza Dioklecijanove palače i grada, oduvijek je “modus vivendi” mog pjesništva. U toj povijesnoj retorti pokreću se ulomci arhitekture, fragmenti davnih života promiču u izokrenutoj perspektivi, ili zadobivaju nepouzdane dimenzije kojima se brišu perceptivne razlike između postojanja i iluzije. Iz doba Dioklecijana, i vremena gradnje splitske carske palače, malo je dokumentiranih podataka te bi u podlogu svakog razmišljanja o Palači  trebalo uključiti opširni atlas imaginacije, teritorij fantazije, svijet fantastičnog arhiva kojim se otvaraju svojevrsni kozmički portali.

Već nekliko godina pišem Triptih o palači, do sada su objavljene dvije knjige : “Palača zarobljenih snova - imaginarni putopisi” i “Palača nezemaljskih snova - psihogrami “. Takva virtualna Palača alkemijsko je čudo, omogućava svojevrsno mapiranje kozmičke i nesvjesne dimenzije stvarnosti. Za mene je i “glavna ulica nesvjesnoga”, jer se njezin sveobuhvatni arhiv uspostavlja na osi koja povezuje kozmički i zemaljski prostor.

Spominjete kao presudnu komponetnu vašeg stvaralaštva pjesmu u prozi, čak ste u jednom razgovoru kazali kako pišete “antipoeziju”. Zašto vam je ta pjesnička vrsta toliko važna?

Zanimljiv je taj pogled s druge strane, na pjesmu u prozi kao vrstu koju je skoro nemoguće uvesti u sustav. Ta gipka i sugestivna kartografija pjesama u prozi nadahnjuje me godinama, još od prvih knjiga "Kovači sjene", "Dubina" ili "Trag Morije". Vodila me kroz nevjerojatne odraze, premještanja, rastakanja i preobrazbe, sve do polja proširene percepcije koja se pojavljuju na lelujavoj granici gdje vanjska pojavnost tone u unutarnji vid. Unutar tih krugova mnoge još neprerađene dimenzije mogu biti jako snažne vizije, međuprostori u kojima snovi nadilaze tvarni svijet.

Volim što nas poezija može tako anarhično i snažno uvući u svoj svijet, promijeniti poimanje svega sto nas okružuje. To je zapravo poetski koncept koji poprima temperaturu misli i jako me razočara kad oni koji prakticiraju ovakvu vrstu poezije ustvari ne poznaju magične raspone i moguća kodiranja unutar pjesme u prozi, svodeći  njezin značaj na formalne ili narativne okvire. Volim reći kako pišem antipoeziju, ne da bih negirala pjesmu, već u težnji da je  uspostavim na drugačijoj podlozi. Temeljni credo takvog načina pisanja životni je stav, svojevrsni subverzivni element, jer pjesma u prozi izmiče svim kalkulacijama. Pokreće je svojevrsna anarhija koju odlikuje paradoks i sloboda imaginacije, te je po Rimbaudu osobito živa kada svijet tone u svoj iskonski kaos.

Odnos prostora i vremena kroz načelo pukotine u vašoj poeziji daje taj divan osjećaj, mogućnost eskapizma....

Već je posve jasno da se mnoga mistična iskustva mogu objasniti kvantnim principima. Čini se kako nije previše pjesnički razmišljati da smo sačinjeni od zvijezda. Svjesno sam pokušala stvoriti utopijski svijet, dakle i trajno nezavršen, koji više nije samo introspektivan.

Postoje kutovi koje jednostavno ne registriramo, trepćemo kada prolazimo pored njih, čak i ako smo u njihovoj blizini. Događa se, kada ih konačno uočimo, da imamo utisak kao ih vidimo prvi put, otkrivamo njihovu boju, oblik, ili sitne detalje. Mene u poeziji zanimaju takva prostorna raslojavanja što potiču osjećaje rastapanja granica. Takve pukotine u percepciji jednu realnost neprestano pretvaraju u drugu, počinju aktivirati svoje skrivene energije.

Listajući knjigu “Unutarnje more”, izabrane pjesme iz 2006., vidim kako u zbirci “Dubina” iz 1994. pišem ciklus Zidanje, i kako me zanima takva iluzorna pukotina, ono što je iza zida, i kako nadići tu vizualnu prepreku. Kasnije pišem o kozmičkom zidu i kako nadmašiti tu psihogeografsku zamku, vječnu uključenost u strujanja, ili kako se osloboditi sile zemaljskog vrtloga i prepustiti se levitirajućoj dimenziji svemira u nama.

Od početka razvijam taj odnos negativnog prostora koji je rezonancija, pozadinska jeka i potvrđuje moje najranije pretpostavke kako je moć poezije u levitaciji, u pukotinama kroz koje se prenose kozmičke vibracije. Sada već pišem o zvjezdanim vratima i portalima koji se javljaju kao male laserske mrlje, kao cirkularna pisma iz nekih drugih dimenzija.

Ta pjesnička i mistična pukotina navela me na traženje novih sadržaja.Volim raditi prividne kronike, magične pastiše koji nemaju klasičnu radnju, glavni lik ili nekakav smisleni lirski tijek kakav bi interpretatori poezije ili čitatelji možda očekivali. Tako važno i složeno iskustvo razvija se godinama, sve do osjećaja potpune slobode koja tijekom pisanja uspijeva prodrijeti u tekst.

Kada se čini da naši potencijali ne poznaju granice, i da bez prepreka možemo misliti o svemu, poezija preuzima mnogostruke dimenzije, stvara nova polja meta-kartografije, meta-arheologije, meta-stvarnosti. Ta nova zbilja ponekad djeluje i kao terapijsko sredstvo, može se govoriti i o “divnom eskapizmu”, ali taj sveobuhvatni, izmaknuti osjećaj, osnovna je pogonska snaga svake umjetnosti.