Gradski miš i seoski miš

Održava se
01.01.1901.

Ne tako davno, mom sinu - tada predškolcu - u ruke je dopala jedna slikovnica koju sam nekoliko dekada ranije i sam kao dijete čitao. Riječ je bila o La Fontaineovoj basni “Seoski miš i gradski miš”.

Verzija basne koju sam našao u kući bila je srpska, pa su se miševi zvali Vićentije i Panta, a što se s tim miševima događa, vjerujem da znate. Siroti seoski miš koji živi u ambaru dobije poziv od rođaka koji živi u gradu, u palači. Tamo dva miša krstare odajama, grickaju birane francuske sireve, goste se i izležavaju u svili. I sve tako dok najednom ne čuju korake gazde - a gradski miš najednom šmugne u rupu. Seoski mu miš tada veli kako on više voli jesti zrnjevlje i spavati u rupi, ali biti svoj i ne bojati se nikog.

Pisana 1660-ih, ova La Fontaineova basna kroz mišju prispodobu pripovijedala je o Francuskoj njegova doba. La Fontaine, provincijalac i sin bogatih građana, u priči uzdiže seoskog posjednika koji živi od svog polja i od onog što i kako privredi i proda. “Gradski miševi” za La Fontainea su dvorsko plemstvo, sateliti dvora koji žive na monarhovoj grbači, ali mu zato duguju i ovise o njegovoj blizini. Dvjesto godina kasnije francuski režiser Patrice Leconte u filmu “Ridicule” (Redikul) osvrnut će se na teren basne o seoskom i gradskom mišu. Seoski “miš” ovaj je put gaskonjski seoski plemić kojem treba potpora za isušivanje i melioraciju. Po novac ide na dvor, gdje je za “dvorske miševe” samo smiješni provincijalac, nevičan britkom razgovoru i elegantnoj dokolici.

Priča o seoskom i gradskom mišu po mnogo čemu je priča i o današnjoj Hrvatskoj. Naša zemlja, doduše, ipak nije monarhija (premda je vazda bilo onih koji su se držali kao da su Kralj Sunce). Ali, slično Francuskoj vrhunca apsolutizma, i naša je država zemlja u kojoj se potporu - posao, pomoć, kruh - ište samo na jednoj adresi, adresi koja nije Versailles nego Markov trg, ali na njoj svejedno gazduje Vlada Sunce. U zemlji u kojoj sav novac prikuplja i dijeli svemoćna centralna vlast o zagrebačkoj ministarskoj adresi ovisi bezuvjetno sve. “Gradski miševi” bliži toj središnjoj trpezi najest će se samo od onog što padne ispod stola, a do Gaskonje što stigne stigne. Ako ste u ovoj basni vi “seoski miš”, e onda vam ne preostaje ništa drugo nego umiliti se gradskom ne bi li štogod mrva dopalo i vama. Zato se u nas i može dogoditi da provincijski gradonačelnici idu u ponižavajuće kanose ministrima ili državnim tajnicima, dakle ljudima koji su simbolički ispod njih.

Sjećam se jednog pisma koje je pred par godina kružilo Splitom, u kojem ministar kulture drugog hrvatskog grada moljaka ne bi li ga primio činovnik financijaš u ministarstvu. Sjećam se i jedne od rijetkih prilika kad su me moje vlastite novine propisno naljutile - pred par godina, kad je jedna srednjodalmatinska škola pokušala iskoristiti upis dviju bolesnih djevojčica ne bi li se izborila za renovaciju i popravke. Moja redakcija procijenila je da je to razlog za moralno zgražanje, ne shvaćajući usud hrvatskog “seoskog miša” koji u taj Zagreb šalje fakseve i fakseve, obično bez odgovora, i koji je u novim učenicama vidio nadu da će faks s dna plika napokon dospjeti na vrh.

Priča o seoskom i gradskom mišu, nažalost, ponovila se ovog tjedna po tko zna koji put, ali na stranicama crne kronike. “Seoski miš” ovaj se put zove Miće Valentić, bivši je policajac i danas srednje veliki građevinar s adresom na historijskom banijskom toponimu Cetingrad. “Gradski miš” ovaj se put ne zove Vićentije, nego Danijel Miočić, a njegovo mjesto u svili i kadifi hrvatskog Fontainebleaua i nije bilo tako glamurozno - bio je, eto, vozač ministra razvoja i prometa Božidara Kalmete. Rečeni vozač obećao je “seoskom mišu” da će njegova firma dobiti obnovu cesta u okolici Cetingrada za ciglih deset posto provizije. Kad seoski miš prema njegovu mišljenju nije ispoštovao dil, Miočić ga je pokušao izreketariti, a policija ga je uhvatila s prstima u pekmezu. Božidar Kalmeta sad se brani da o tome ništa nije znao, da mu je vozač vozač, a ne prijatelj, da je ljudski razočaran i da Miočić nije u autu mogao doznati nikakve povjerljive informacije. Hoćete li mu vjerovati ili ne stvar je ponajviše stranačke boje, ali u ovom slučaju to nije bitno - bitan je jedan perverzni sustav koji “slučaj Miočić” raskrinkava.

“Slučaj vozač”, naime, još nas jednom podsjeća da živimo u bizarno centraliziranoj i etatiziranoj državi u kojoj se čak i popravljanje cetingradskih rupa nadzire u nekoj zagrebačkoj upravi za neznamšto. Podsjeća nas na to da je država (ili: vlada) u Hrvatskoj takoreći jedini i glavni poslodavac, jedini glavni platiša, jedini i glavni naručitelj usluga, roba, rada. Država je ta koja nelikvidnošću može zaljuljati čitavu ekonomsku granu (čitaj: farmacije), koja može zaokruženim lipama u cijeni ljude preko noći obogatiti (Jambu ili Stjepana Tuđmana), država je ta koja siše sve novce, prikuplja ih i redistribuira.

U takvim okolnostima, nema tog seoskog miša kojem neće kad-tad trebati pomoć miša s gradskog dvora. U tom sistemu moguće je da čak i efemerna figura kao što je ministrov vozač ima takav društveni utjecaj da može iznuđivati lokalnog parajliju. Ma koliko, naime, Miočić bio mali i beznačajni dvorski miš (a Kalmeta nam tvrdi tako), on je ipak miš iz Versaillesa, miš s dvora. Već sama ta činjenica u hrvatskoj ga percepciji stvari čini moćnim, svemogućim, čini ga osobom koju treba pridobiti, podmititi, podmazati.

U ovom slučaju, naravno, nije nevažno je li Miočić doista bio moćni Kalmetin konfident i sivi consigliere, ili je samo matao i mazao oči sirotim provincijalcima. Ali, i u jednom i u drugom slučaju dovoljno je strašno što su mu - oni vjerovali! “On je gradski miš, on valjda zna te tamo važne ljude”, rezonira hrvatski seoski mišić pa šuti i plaća. A plaćamo zapravo i mi, kroz preskupu gradnju, nabrekle troškove, previsok porez, slabije javne servise. Svi mi na koncu hranimo tog dvorskog miša, tu kastu mudrijaša koji su se na vrijeme sjetili da u ovoj zemlji budućnost nije brijati na Jacka Welcha i tjerati biznis. Budućnost je stajati pokraj dvorskog stola, i čekati da mrvice stanu padati.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )