Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 25.08.2009.

Helena Burić : Kratka povijest bolesti
Održava se
01.01.1901.

Komentirajući i istovremeno odmičući se od aristotelijanske poetike, sir Philip Sidney rekao je da pjesnici niti lažu, niti govore istinu. Oni konstruiraju svjetove, proizvode u deontičkom kondicionalu koji funkcionira na principu »kao da«. A o tome što čemu prethodi, zbilja fikciji ili fikcija zbilji, rasprave se na manje ili više eksplicitne načine - ovisno o prioritetima epoha - vode gotovo od pamtivijeka. Ovisi o tome kako gledamo na periodizaciju književno-kulturalnih razdoblja i na njima pripadajuće stilske formacije.

Sjećamo se jedne takve nit-laži-nit-istine koja je izašla iz fiktivnih usta danskog kraljevića Hamleta koji je konstatirao kako je nešto trulo u državi Danskoj. Ne bi li pokrenuo i promijenio zbilju, on je u pomoć pozvao fikciju. Nedovoljno hrabar da upre prstom u ubojicu svojega oca, Hamlet je angažirao putujuću glumačku družinu koja je, pred kraljem i kraljicom Danske, uprizorila krimi dramu »Mišolovka«, u kojoj se jasno vidi kako »ubojica« Hamletova oca istome u uho ulijeva otrov. Neverbalni Hamlet komunicirao je čin ubojstva, upotrijebivši fikciju ne samo kao korektiv, već i kao pokretača zbilje.

U "Kratkoj povijesti bolesti" Helena Burić odnos izmaštanoga i stvarnoga, preciznije varijante primata jednog nad drugim, uokviruje u tvrdnju »nešto je trulo u Pleasentvilleu«, eminentno fiktivnome gradu koji se nalazi u predvorju »katodne cijevi«. TV realnost i prethodi zbilji i s njom se isprepliće tako relativizirajući problem i slabeći značenje same dileme. Pisana iz mentalnog habitusa simulakruma i općeg spektakla, ova knjiga na generacijski (Helena Burić rođena je 1973.) učinkovit i uvjerljiv način isprepliće maštu i stvarnost, zbilju i fikciju, ne opterećujući se time što prethodi čemu.

Poetski manifest solipsizma i autopoetike Helene Burić temelji se na modalnoj logici poetske reprezentacije ontičkih i deontičkih motiva mreža kojih čini gradbeni materijal njezina teksta. Liječnik koji »liječi samo stvarnost« šapće lirskoj protagonistici: »nema tu nikog osim tebe, baby/sve je to prokleta monodrama / kapiss'«. Monodrama u kojoj balerine Boljšoj teatra s malim b plešu u sibirskim rudnicima. Zažarene zjenice antagonista rade na »warp pogon«, dok s »utrobom ispunjenom morskim ježincima«, ja odlazi »kući s džepovima / prepunim repatica«, što je u ovom svijetu poetske matrice Helene Burić, jedna od formula za čistu sreću. Žena koja je s prozora »mrtva hladna / lansirala novi poredak«, u prolegomeni za objavu »uselila se u glavu / zajedno s japanskim kuglicama«.

U pjesmama se izmjenjuju istraživači »bezbrojnih nebeskih crvuljaka« koje slijedi plijen u obliku »čovjekolike vjeverice / s jednim staklenim okom«. O svemu tome svjedoči autopoeta, »zapisivač priča u tebi«. Kućicu za gluhonijeme nastanili su »nasnimljeni tango glasovi«, a u svijetu okrenutom naglavce, sudbina u liku sraza uzajamne uzaludnosti, s izvjesnošću »sjajnog sječiva pod vratom / s dvije ulaštene topovske kugle u grlu« govori da su »naše sudbine kao nikada prije / vlažno pucketale obećanjima o tajnovitosti«. Iz košmarnih naslaga ovakvoga svijeta u kojemu »junakinja« živi »od preciznih filmskih rezova / i ponekog zatamnjenja«, postoje oblici i načini bijega. Evo nekoliko predloženih destinacija: beduinska povorka / mjesec / američki jug / neka nova galaksija... a razlog za povlačenje je taj što »se replikanti ujedinjuju«.

Iako se čini da nema puta izvan matrične mreže teksta svijeta koji sugerira fatalizam i predeterminiranost, autorica ilustrira slobodu izbora ukazujući na dvije mogućnosti izlaznih startegija. U posrednoj, polutestamentalnoj, koja uključuje produženi boravak u svijetu nudeći ugovorni raskid s autopoetikom solipsizma, subjekt - bolje reći ono što je od njega ostalo - moli: »strpaj me negdje gdje je toplo i usko / u čarapu, možda / ili podstavu kaputa / obavij me onom plahtom / i pošalji negdje / gdje se živi od školjaka i spužve/tiho i s puno nade / ostavljam ti svu svoju ušteđevinu/ušuškaj se pokraj našeg the enda / pričaj sa mnom«.

U neporednoj, jednosmjernoj ruti odlaska piše: »kada odem otići ću kroz prozor / spustit ću se niz fitilj za punoga mjeseca / i odzviždukati u andaluziju / s naramkom tvojih stihova / i pametnih konstrukcija / pisat ću pikareske / poput tebe / i tvrdo ukoričene prodavati ih / buntovnim damama u ćorsokacima / a one će ih kriti u pijesku svojih terarija / i čitati za vrijeme nogometnih utakmica / a svaka buba okrenuta na haubu / postat će nezamislivo dirljiv prizor / no figuerasu neće zafaliti / ni jedno jedino jaje«.

Preporuka čitatelju nenaviklom na literarne dinamite: »Should I read or should I not / If I read it will be trouble / If I don't it will be double«.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –