Igor Štiks – "Elijahova stolica"
Održava se
01.01.1901.
01.01.1901.
Prošlo je šest godina otkako je Igor Štiks (1977) debitirao kratkim romanom «Dvorac u Romagni», zbog kojeg je taj tadašnji dvadesettrogodišnjak prozvan jednim od većih potencijala domaće proze i jednim od najozbiljnijih pretendenata na titulu dečka koji obećava. U međuvremenu, «Dvorac» je objavljen u Austriji, SAD-u i Španjolskoj, gdje je popraćen vrlo pozitivnim kritikama, a njegova su autora profesionalni izbor i životna sudbina odveli u Pariz i Chichago, na tamošnja sveučilišta gdje se znanstveno usavršava. I kad smo u kojekakvim pregledima domaće proze, pogledima unatrag i unaprijed, već pomalo zaboravili na tog talentiranog mladog pisca koji se od početka izdvajao od svoga tzv. naraštaja u načinu na koji je mislio (o) književnost(i), ovih se dana u nakladi zaprešićke «Frakture» pojavio raskošno opremljen roman, a Štiks je konačno sletio na zagrebačke ulice kako bi ga promovirao. Avion iz Chichaga, naime, doveo nam je autora jednog od najvećih proznih iznenađenja ove sezone, na koje se doista vrijedilo čekati spomenutih šest godina.
Kad bi mi netko dao na čitanje rukopis «Elijahove stolice», zatajivši njegova autora, pogađanje bi me posve sigurno odvelo na krivi put i autora vjerojatno ne bih ni tražila među Štiksovim naraštajem. Zaplitala bih se negdje između Jergovića pročišćenog od digresija i sklonosti poentiranju, Fabrija koji je odlučio odreći se manirističkih dionica, Ludwiga Bauera koji je promijenio način poigravanja u fabuliranju, pa i podmlađenog Mirka Kovača, čije sudjelovanje na Štiksovoj promociji posve sigurno nije slučajno. Gubila bih se u razmišljanjima radi li se uopće o domaćem naslovu. Čak mi ni dobro poznavanje Štiksova prvog romana ne bi puno pomoglo, jer je «Elijahova stolica» učinila popriličan odmak od njega, iako bi se «izdajničkim» ipak pokazivala sklonost velikim temama – ljubavi, strasti, ljubomori, slučajnosti i sudbini, te nezaobilaznoj povijesti koja obilježava živote Štiksovih junaka. No, priče o renesansnom književniku Enzu Strecciju i redovniku kojeg upoznaje mladi «Bosniaco», te njihov paralelizam, uspostavljen u «Dvorcu u Romagni», ipak su još daleko od umijeća pripovijedanja koje Štiks iskazuje u «Elijahovoj stolici».
Fabula romana, složena, intrigantna i besprijekorno izvedena od početka do kraja, nije ono glavno čime ovaj roman zavodi. Ona je čak i namjerno, vještom i osvještenom pripovjedačkom rukom, predvidiva od prvih stranica romana. Richard Richter pedesetogodišnji je pisac koji se nakon raspada braka odlučuje iz Pariza vratiti u rodni Beč, gdje još živi njegove teta Ingrid s kojom je odrastao, nakon što je majka umrla nedugo nakon poroda, a otac počinio samoubojstvo nakon povratka iz «onog» rata. No, identitet s kojim je živio pola stoljeća, nakon pronalaska jedne plave bilježnice i majčina pisma muškarcu za kojeg se otkriva da je njegov pravi otac, postaje laž i zabluda. Richtera potraga za onim pravim, ocem i identitetom, istinom o vlastitu postojanju, odvodi u Sarajevo 1992. u kojemu upravo bijesni rat. Potraga za ocem, sarajevskim Židovom Jakobom Šnajderom, koja se odvija i na intertekstualnim poveznicama s Odisejem i Edipom, od početka je predodređena na tragičan kraj i piščevo samoubojstvo, naznačeno već na prvim stranicama, motivom pištolja i posvemašnjeg rasapa koji je prouzročilo suočavanje s istinom. Putovanje vlastitim korijenima, u Sarajevo, glavnog će junaka obogatiti jednim pravim prijateljstvom i jednom pravom ljubavi koja je trajala pet sretnih dana, do konačne spoznaje o incestu, prepoznavanja i trenutka kada se, poput Edipa, rodio i umro istoga dana.
Štiksova je «Elijahova stolica» - čiji naslov vrlo znakovito po samo priču imenuje stolicu za obrezivanje na kojoj će glavni junak doista i slučajno sjesti u jednoj od ključnih epizoda romana, onoj u sarajevskoj sinagogi, ali i metaforički obilježiti njegovu sudbinu, kao i sudbinu nekih drugih s njime povezanih likova - nevjerojatno je kompleksan roman koji uz sve to ne gubi na tempu pripovijedanja i svojevrsnoj ležernosti i čitkosti koja toliko intrigira da ga je doista teško ispustiti iz ruke do samog kraja. Iako čitatelj od početka zna, ili barem sluti, što će se sve na kraju dogoditi i što je konačna istina, on se kao hipnotiziran prepušta pripovjedaču da mu to sam kaže, potvrdi sve te slutnje i spoznaje. Ne slučajno napisan na obrisima antičkih tragedija, Štiksov je roman suvremena tragedija u kojoj subina Richarda Richtera i njegove obitelji, kao i sudbina Grada, u ovom slučaju Sarajeva, nije pojedinačan primjer. Štiksov tragični junak i tragična krivnja, naime, imaju poprilično snažnije i šire konotacije od pojedinačnih sudbina. Richterova je spoznaja o očinstvu, o vlastitoj promašenosti, ne samo spoznaja o laži s kojom je živio i koja je postala njegovom istinom, nego i laži svega onoga što jest i po čemu jest. Kao pisac bavio se tematikom očinstva, kao pripadnik generacije rođene tijekom 2. svjetskog rata problematizirao je pitanje mržnje prema očevima, «činjenicu da su nas stvorili progonitelji, a ne progonjeni», jer je to bila njegova istina, da bi mu se u šestom desetljeću otvorila druga istina, kako je njegov pravi otac Židov koji je preživio koncentracijski logor.
Štiksov roman, osim glavne priče o sudbini Richarda Richtera i njegovoj tragediji, prepun je dionica, nevjerojatno zrelih i dubokih za tako, još uvijek, mlađahnog pripovjedača. Prije svega to je roman o slučajnosti i sudbini, o koincidencijama koje nismo spremni na vrijeme prepoznavati kako bismo spriječili tragediju, ali i roman o pojedinačnim sudbinama i njihovoj uronjenosti u onu opću, povijesnu sudbinu. No, istovremeno Štiks je odnosom glavnog junaka i sarajevske glumice Alme Filipović ispisao sjajnu ljubavnu priču, toliko čistu u svojoj zabranjenosti i prelijepu u svojoj tragičnosti. Dodirnuo je potom i vrlo snažno temu rata u Sarajevu, rodni grad uzdigao do Grada, metafore i simbola tragike i propasti suvremenih gradova-svjetova, multinacionalnih i multikulturalnih oaza. Put prema svojevrsnoj mističnosti i tajanstvenosti otvorio je uvođenjem lika starca Simona, suvremenog proroka Tirezije, koji je ne samo pokretač nekih događaja, već i svojom pričom koja funkcionira kao stanovito sredstvo retardacije prije konačnog otkrivanja istine, uvodi paralelizam tema i sudbina, što je jedno od općih mjesta Štiksova pripovijedanja. U epilogu, u kojem postaje jasno kako priča o prijateljstvu i ljubavi nije završena Richterovim naglim bijegom iz Sarajeva, dolazi i do promjene pripovjedača, pa iz te neutralnije pozicije biva završena ova snažna i tragična priča.
Odabravši veliku temu, na kakvoj bi mu pozavidjeli i brojni europski klasici, Štiks nije nimalo zanemario ni formalnu stranu svoga romana. Njegovo pripovijedanje teče glatko, fino i postupno, bez grešaka i sa snažnom metatekstualnom sviješću. Generacijski kritičari i kolege vjerojatno bi mu, u nedostatku drugih prigovora, mogli zamjeriti stanovitu dozu «starmalosti» u odabiru teme i forme romana, no unaprijed odbijam takve prigovore jer se u ovom slučaju radi isključivo o pripovjedačkoj zrelosti, marljivosti u pripremnoj fazi i koncentraciji u izvedbenoj, što je rezultiralo odličnim romanom, čija težina teme nimalo ne smeta njegovoj čitkosti.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )