Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Vijest • Piše: N.B. - MV • 17.04.2010.

In memoriam: Branimir Donat (1934. - 2010.)

Književni kritičar, esejist, publicist, prevoditelj i nakladnik Branimir Donat preminuo je 15. travnja 2010. godine u 76. godini u svom domu u Zagrebu. Godinama je radio kao urednik i profesionalni književnik, surađivao kolumnama i komentarima u aktualnim revijama.

 
Branimir Donat, pravim imenom Tvrtko Zane rođen je 1934. u Zagrebu. Bio je urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, a radio je i kao profesionalni književnik. Pisao je kolumne i komentare u različitim novinama, a bio je i vrlo aktivan kao urednik u izdavačkoj kući "Dora Krupićeva", u kojoj je objavljivao knjige i autore koji su bili prešućivani i zaboravljeni.

Uredio je djela desetak hrvatskih književnika za ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti, a sastavio je između ostaloga i Antologiju hrvatske fantastične proze. Na hrvatski jezik prevodio je djela francuskog književnika Guillauma Apollinaira.

Tijekom književno-kritičarskog djelovanja Branimir Donat otkrivao je nepoznate pisce i njihove zaboravljene knjige, a tiskao je i "Crni dossier", knjigu sudskih i inih dokumenata o političkim zabranama djela hrvatske književnosti u razdoblju komunizma.

Objavio je, uz ostalo, i knjigu "Politika hrvatske književnosti i književnost hrvatske politike".


Posljednji ispraćaj Branimira Donata biti će u utorak, 20. travnja 2010. u 13,50 sati u Krematoriju na Mirogoju.

***


O književnoj produkciji u Hrvatskoj... 

Danas je književna produkcija velika, možda čak prevelika. Mislim da se taj prevelik broj naslova mora smanjiti, a za to mora biti zadužen recenzent, kao u cijelom svijetu. Danas svaki mlad čovjek koji nešto piše može objaviti knjigu. Baka je čula da unuk piše pjesme, pomogne mu s tisuću eura, dečko objavi zbirku i preko noći postane pjesnik. Nevjerojatno! Problem je u tome što tu knjigu nitko nije unaprijed verificirao, odnosno, diskvalificirao.

Danas sam na kiosku kupio knjigu Davor Špišića "Koljivo", koja je nagrađena na natječaju VBZ-a i distribuirana preko Večernjeg lista u 100.000 primjeraka. Je li tako velika tiraža najbolja preporuka za mladog pisca? U književnosti nedostaju ljudi koji će dobronamjerno reći: "Slušajte, ova vaša prva knjiga nije ništa naročito, no i druga vam je loša, pa je nećemo tiskati."


O stvarnosnoj prozi hrvatskih pisaca mlađe generacije, društvenoj angažiranosti...  

Ona je više odraz lektire. Da biste bili autor stvarnosne proze, morate biti pisac koji riskira svoj život, odnosno koji živi život, a ne književnost. Većina tih dečki, za razliku od Amerikanaca, nije proživjela ni trenutak opasne sudbine. To je erotika postignuta gumenim penisom i protezom umjesto ruke. Rijetki među njima umiju od trivijalnosti napraviti vrijednu stvar, koja ima psihološki, sociološki i estetski učinak, no drugi od dramske, životne situacije ne znaju napraviti ništa ? tu nema dramatike, ni sudbine, likovi su papirnati a jezik siromašan. Ne može se pisati stvarnosna proza i istodobno biti društveno neangažiran. To je kao da kažete da ćete pobijediti na sto metara prsno, a da nećete micati ni rukama ni nogama.

Neki od njih jesu angažirani, ali taj angažman nije vjerodostojan. On je trendovski, primjerice, netko otkrije neki društveni problem i onda ga ostali slijede. Kritička književnost nikada nije zadovoljna postojećim nego uvijek izmišlja nešto novo. Meni ti dečki, barem oni najbolji, nisu odiozni, naprotiv, među njima ima puno talentiranih i, a simpatična mi je i ta njihova namrgođenost.

 
O izlazu iz izdavačke krize...

U Hrvatskoj ima 4,5 milijuna stanovnika, od kojih je 60 posto polupismeno. Možete biti omiljeni pisac, ali hrvatsko tržište ne može progutati nakladu veću od tisuću, dvije. Zato hrvatska književnost mora dobivati pomoć, osobito mali izdavači. Ako Hrvatska može financirati filmove s više od 2 milijuna kuna, koje u deset dana prikazivanja u Zagrebu vidi maksimalno 600 gledatelja, dotacija od 30.000 kuna za knjigu je zanemariva. Zgodan je skandinavski model: svaki domaći pisac, čitan u biblioteci, za svaku pročitanu knjigu dobiva po jednu krunu. Ako na pločama i CD-ima može pisati da se nemaju pravo reproducirati, zašto slično ne bi vrijedilo i za knjige?

 
( Branimir Donat u razgovoru za tjednik Nacional, 2004. )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –