Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 12.05.2014.

Ivan Vladislavić : Dvostruki negativ

Ivan Vladislavić južnoafrički je pisac, rođen u Pretoriji 1957. godine. Njegovo slavensko ime i južnoslavensko prezime s tipičnom umanjenicom u sufiksu, jedino je što ga povezuje s balkanskom djedovinom. Po jeziku na kojem piše, po temama koje obrađuje, zemlji o kojoj piše, Ivan Vladislavić bliži je J.M. Coetzeeu nego li hrvatskim, srpskim i bošnjačkim piscima s prezimenima na „ić"... Ili se barem tako čini. Ili Južna Afrika i Balkan nisu možda tako daleko jedno od drugog kao što to izgleda na globusu.

Vladislavić, već poznat kod nas (roman "Mahnitost", također u prijevodu Miloša Ðurđevića, Feral Tribune 1999.) lako kupi čitatelja. Kupi ga kad napiše da je "voda u bazenu podrhtavala u snu kao uhranjena životinja i izdisala klor". Kupi ga kad daje savjet kako preživjeti kad vas zaključaju u prtljažnik automobila (prema Oprah, nogom izbijete stražnje svjetlo, provučete ruku kroz prozor i mašete: vjerojatno će netko iza vas shvatiti da se radi o kriznoj situaciji). Ili kada piše kako pritiskom na gumb daljinskog od televizora metak ispaljen u Hollywoodu ubija antilopu u Mala Mali; pa natjera serijskog ubojicu koji vitla nožem da nasjecka luk; od čijih će ljutih komadića zatim zaplakat preživjeli stanovnici odrona zemlje.

No nije bitno ono čime Vladislavić na prvu kupuje čitatelja. Ono što određuje "Dvostruki negativ" nije savjet za spašavanje iz prtljažnika: mada bi u nekoj situaciji i to moglo koristiti. Najkraće, "Dvostruki negativ" je roman o aparthejdu, fotografiji, i neuručenim pismima.

U trodijelnom romanu Vladislavić pokriva tri razdoblja suvremene južnoafričke povijesti: vrijeme aparthejda s početka osamdesetih, vrijeme promjena s početka devedesetih, i recentno razdoblje. U sva tri dijela, a posebno u prvom, Južna Afrika je zemlja podijeljenosti i zemlja mržnje. Na poslu, na ulici, u susjedstvu, najbolje je izbjegavati svaki razgovor, jer svugdje proviruje rasizam. Novi susjedi mogu se činiti kao zanimljiv par sve dok ih ne pozovete na roštilj i nakon par boca piva ne suočite se s mučnim i krvoločnim južnoafričkim rasizmom.

Pa tako ispada da Vladislavić i nije toliko udaljen od djedovine. Živi na drugom kraju svijeta, piše na stranom jeziku o tamošnjim "problemima", ali možemo ga zamisliti i kako živi u Hrvatskoj, i piše na hrvatskom, baš isti ovaj roman. Ono što ga povezuje s djedovinom nije "ić". I ovdje je bolje ne razgovarati previše sa susjedima, niti ih zvati na roštilj. Jedna rečenica previše i simpatični susjed odmah se može pretvoriti u tipičnog hrvatskog gremlina koji mrzi ćirilicu, pedere, Srbe, i tako dalje po već dobro utvrđenoj hijerarhiji. Napomenuli smo, Ivan Vladislavić južnoafrički je pisac rođen u Pretoriji, trenutačno živi u Johannesburgu, ali eto, lako ga možemo čitati i kao "našeg" pisca koji se bavi temama koje prepoznajemo i s kakvim živimo.

"Dvostruki negativ" nije roman samo jedne brzine. Kako mijenja vremenska razdoblja, tako Vladislavić mijenja i tematske registre. I to je ono što ga određuje kao književnika. Od "familijarnog", susjedskog fašizma, tematski prepoznatljivog pa i očekivanog, "Dvostruki negativ" se pretapa u roman o (metafizici) fotografije, i naposljetku u (egzistencijalistički) roman o konstruiranju sjećanja i konstruiranju samog identiteta; kako pojedinca tako i zajednice.

U tom mijenjanju tematskih registara kriju se mnoge čudne stranice: čudnije i od ruke koja kroz pozicijsko svjetlo veselo maše iz prtljažnika. Junak romana društveni je autsajder koji ne sudjeluje niti u kolektivnom veselju koje je sredinom devedesetih potpalio trijumf južnoafričke ragbi reprezentacije na svjetskom prvenstvu; a i sam Vladislavić čini se kao jednako izmješteni i distancirani promatrač društva.

Knjiški junak tokom boravka u Londonu, gdje je pobjegao da bi izbjegao služenje vojske, sudjeluje na prosvjedu protiv aparthejda. U novinama sutradan izlazi fotografija prosvjednika kako prolaze Strandom. I on se pronalazi na njoj. Preko ušiju je nabio kapu, kao da se skriva od špijuna. Drugi se drže za ruke, grle, a on hoda sam, ruku spuštenih uz tijelo. Ne kao razbijena karika, već "prekid u lancu".

I Vladislavića kao autora možemo promatrati kao "prekid u lancu" književnih očekivanja. Vladislavić je neobičan, ambiciozan, izvanredan književnik. Čitajući ga misli stalno bježe prema tome kako bi ovaj „ić" izgledao na hrvatskoj književnoj sceni. Nije pisac neki argentinski nogometni talent hrvatskog prezimena kojeg se samo tako može prebaciti preko oceana, niti je književnost nacionalna nogometna vrsta pa je dovoljno navući najdraži dres i zaigati. Vladislavić kao osoba i kao autor rezultat je društva koje ga je formiralo (baš koliko i odnosa koji je stariji Vladislavić imao s njegovom majkom). Negdje drugdje bio bi druga osoba, drugi čovjek; možda fotograf, ili poštar, a ne književnik.

No pokušavajući ga vidjeti u hrvatskoj književnosti zapravo vidimo svjetskog pisca kojem je svaka nacionalna književnost preuska (južnoafrička koliko i hrvatska). Vladislavić pokazuje vrijednost izvornosti, i to ne u lokalnim, nego u univerzalnim razmjerima. Domaću scenu on bi obogatio već samim time što je izvoran, i prevelik za nju. Ne govorimo to zato da umanjimo hrvatsku ili neku drugu ovdašnju regionalnu književnost (kojima ne manjka ozbiljnih pisaca), već da pozicioniramo Vladislavića: ni "našeg", pa ni isključivo južnoafričkog - već svjetskog... Odnosno, i jedno i drugo i treće.


Ivan Vladislavić: "Dvostruki negativ"
Preveo Miloš Ðurđević

Edicije Božičević, 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –