Ivana Šojat : Književnost svojim kazivanjem može učiniti mnogo dobra, ali i neopisiva zla
U "Na ramenima divova", posthumno objavljenoj zbirci eseja Umberta Eca, slavni talijanski romanopisac i esejist vraća se svojim opsesivnim temama, nastavljajući, dok piše o prirodi ljepote ili ružnoće i istini, slijediti staze svojih cjeloživotnih promišljanja o velikim pitanjima oko kojih je strukturirana čitava njegova karijera filozofa, književnika i intelektualca: Koliko doista znamo? Kako ispričati dobru priču? U čemu je privlačnost nepoznatoga? Zašto je ljudima potrebno da vjeruju u nešto? Kod Eca, sva se ta pitanja stapaju u jedno središnje, ključno pitanje, pitanje smisla, pogonskog goriva sve njegove kreativnosti koje je odredilo njegovu biografiju i učinilo ga onim što je bio.
U svojim esejima Eco istražuje dinamiku ljudske kreativnosti tvrdeći kako svaki napredak nastaje kroz dijalog sa "superiornim pretkom", upozoravajući svoje suvremenike: budite ponizni. Jer u konačnici, mi smo ništa. Ako se i čini da znamo više od onih koji su nam prethodili, to je samo optička varka: spletom povijesnih okolnosti rodili smo se poslije tih divova prošlosti što nam, kao što kaže William od Baskervillea, protagonist Ecova romana "Ime ruže", omogućuje – patuljcima kakvi jesmo – da sjedimo na njihovim ramenima i ponekad, samo ponekad, vidimo dalje i jasnije od njih. Poniznost o kojoj govori Eco poniznost je istinskoga erudita i intelektualca koji, što više zna o svijetu, sebi i drugima, to jasnije uviđa dubinu svojeg neznanja – biti patuljak u tom je smislu najprirodnije moguće stanje za svakog intelektualca koji je iskren sam sa sobom.
Takva vrsta eruditske poniznosti prisutna je u autorskom opusu osječke spisateljice Ivane Šojat, književnice i prevoditeljice s biografijom borkinje Domovinskog rata, godinama politički aktivne intelektualke koja u svojim knjigama, u kojima sjedeći na ramenima onih koji su bili prije nje, nastoji vidjeti dalje i jasnije i, kroz dijalog s prošlošću, pokušati bolje razumjeti svijet, sebe i druge. Nagrađivana autorica pet romana, pet knjiga poezije, četiri zbirke novela, dviju zbirki priča te jedne knjige eseja i jednog romana za mlade, upravo je u izdanju Frakture objavila novi roman, "Štajga ili put u maglu", posvetu vinkovačkom kolodvoru i njegovoj povijesti važnog željezničkog čvorišta kroz koje je od njegovih početaka 1878., kada je u Vinkovce stigao prvi vlak, samo do 1911. godine prošlo više od milijun putnika, a u jednom je trenutku zapošljavao čak tri tisuće radnika.
Priča o vinkovačkoj zlatnoj epohi gasi se s izbijanjem Domovinskoga rata: priča o slavnoj Štajgi, priča je o uspomenama, sjećanjima, patnji i boli Slavonije i njezinu propadanju. Svoj hommage tome svijetu Šojat je ispisala na poticaj Gradskog kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima, za koji je prvo napisala dramski predložak iz kojeg je potom nastao roman. Kao i većina njezinih priča, i ova ima neka emotivna ishodišta u autoričinoj obiteljskoj biografiji: ovaj put, povezujući osobno, povijesno i fikcionalno, autorica je rekreirala svijet uništenih očekivanja, izgubljenih perspektiva i slijepih perona u sudbinama ljudi kojima je željeznica sudbina. Izrazito vizualna i atmosferična knjiga, "Štajga ili put u maglu" metaforičko je i doslovno putovanje u jedan te isti "beskrajan dan" ponavljajućih traženja – smisla. Patuljcima kakvi jesmo, preostaje nam samo sjesti na ramena divova prošlosti koje nam nudi Ivanina nova knjiga i zagledati se u horizont koji nam njihove priče otvaraju pred očima.
Izrazito aktivna autorica, Šojat je upravo dovršila i novi roman za mlade, "Oblaci čvoraka", o nasilju među mladima, a već radi i na novom romanu, "Rogus", o posljednjoj vještici spaljenoj u Osijeku. U svojem gustom rasporedu spisateljice, prevoditeljice, urednice kazališnih izdanja HNK-a Osijek i nezavisne zastupnice u osječkom Gradskom vijeću, ta je neumorna skribkinja našla vremena i za ovaj razgovor.
Štajga ili put u maglu
Gea Vlahović: Upravo vam je objavljen novi roman "Štajga ili put u maglu", a istovremeno ste dovršili i rukopis novog romana za mlade. Čini se da opće pandemijsko (ne)raspoloženje nije utjecalo na vašu produktivnost!
Ivana Šojat: Pandemija nije pretjerano utjecala na moje društvene navike. Nikada nisam bila biće gomile, nikada se nisam kretala u nekim velikim društvima. Za kave i sjedenja po kafićima nikad nisam imala vremena – moji prioriteti uvijek su bili drukčiji. Jedino drukčije što mi se događa jest konstantna strepnja da će mi bolest odnijeti nekog mog – pod tim „moj“ smatram ne samo članove svoje obitelji, nego i velike, važne ljude koji su sastavnice mog svijeta. Uz strepnju, boravim i u tuzi zbog tolikih preranih odlazaka u onostrano… A pisanje… Ne pišem ni više, ali ni manje nego inače. Samo pišem. Jer pisati moram. Da bih bila.
To ipak ne odgovara na pitanje – zašto pišete? Od književnosti se obično očekuje da djeluje kao neka vrsta društvenog korektiva ali i, između ostaloga, kao neka vrsta štake, pomagača u izlaženju na kraj sa stvarnošću. Kako vi gledate na ulogu pisca; što sami od sebe kao od spisateljice očekujete?
Neki moji kolege se sasvim sigurno neće složiti sa mnom. Za mene književnost uključuje visoku razinu angažiranosti – bilo da analitički pristupa prošlim događanjima, bilo da prenosi stvarnost u realnom vremenu. Književnost u okvir knjige, literarnog, sažima daleko širi kontekst i tumači ga, htjeli mi to priznati ili ne. Velika je odgovornost na književnosti. Prečesto o njoj ne razmišljamo na takav način, no književnost svojim kazivanjem može učiniti mnogo dobra, ali i neopisiva zla. Može poduprijeti mitologizaciju, opstanak tirana, ali može i povući u pobunu, razum, prosuđivanje. Književnost barata magijom koje mnogi nisu ni svjesni.
Citirat ću Umberta Eca, koji je rekao kako se knjige "ne pišu da bi im se vjerovalo, već da bi bile predmetom propitivanja": "Kada razmišljamo o nekoj knjizi, ne trebamo se pitati o čemu ona govori, nego što ona znači". Vjerujete li u moralnu ulogu književnosti?
Književnost ima i ogromnu moralnu ulogu. Ponekad u tom smislu „čačka mečku“, kako bi rekla moja baka, pa uznemiri duhove „neprihvatljivom“ temom. Ne zbog pornografije (recimo), nego zbog širenja vidika, vidokruga, ili kako bismo se konačno usredotočili na nešto pokraj čega smo prolazili. Onako kako prolazimo pokraj čuda maslačka koji se do svjetla probio ni iz čega, iz betona. I ostao živ.
Vi se tome čudu utječete godinama: prvu knjigu objavili ste 2000. – pišete i objavljujete 20 godina; koliko ste se kao osoba i kao književnica promijenili u tome razdoblju?
U međuvremenu sam odrasla. Minuo me idealizam. Premda i dalje vjerujem u ideale, onako budalasto i iskreno. Drukčije sagledavam svijet. Drukčije me boli. Nije mi žao zbog toga. Samo mi je žao što nisam prije. Počinila bih manje gluposti.
U tom smislu, pomaže li vam književnost otkriti nešto novo o sebi?
Neprestano otkrivam samu sebe. A sebe otkrivamo najviše kroz promišljanja o drugima… Mnogo je još tema o kojima bih voljela pisati. Trenutno sam prilično zaokupljena pisanjem novog romana – onog što sam ga davno obećala: o posljednjoj vještici spaljenoj u Osijeku. Tema koju obrađujem je progon vještica, ali i progon žena u današnje, naše vrijeme. Žene, naime, trpe „tihi“, seksistički teror koji ih gura u podređeni, poniženi položaj. Radim na romanu koji progovara baš o tome. Kroz dva paralelna vremena. Ako vrijeme uopće postoji. „Rogus“, to mu je naslov. Na latinskom to znači lomača.
Vaš vas spisateljski instinkt uvijek nekako okreće prema prošlosti, u potrazi za poveznicama koje od niza minulih trenutaka čine neprekinutu cestu osobne/kolektivne povijesti…
Prošlost je neizostavno klica sadašnjosti, počelo zbilje u kojoj jesmo. Čisto fizikalno gledajući, sadašnjost je reakcija na prošlost. Ponekad samoj sebi velim kako u prošlosti tražim uzrok današnjim nebulozama. Ne živim, međutim u prošlosti onako kako to neki nažalost čine – neki koji se prošlošću služe na neprimjereni način, kao hranom za gnjev.
Na koji se način "Štajga" nadovezuje na vaš dosadašnji književni rad; je li rad na tome romanu na neki način proširio, obogatio, izmijenio korpus vaše književne biografije?
Svako istraživanje za svaku moju knjigu dodatno me obogati – naučim mnogo, steknem nova znanja, nova iskustva, ali i nove ljude. Svaka tema, naime, oko sebe okuplja određeni korpus ljudi koji su tom tematikom obuhvaćeni, koji je žive. Sa Štajgom sam ušla u svijet mašina, strojovođa, prometnika, mehanike, tračnica, u naizgled muški svijet. Mnogo sam naučila o lokomotivama, njihovim performansama, o skretnicama i prugama, o željezničkim postajama, strukturi same Željeznice. Mnogo sam doznala i o svojima, o svojoj obitelji, svijetu u kojemu je odrastao moj otac. Dakle: mnogo sam doznala i o sebi.
Sprijateljila sam se sa šefovima kolodvora, ali i brijačima, birtijašima. Kroz razgovore čovjek najviše dozna. Knjige, pisani dokumenti daju samo kostur, konstrukciju koju treba presvući, zaogrnuti pravim životom, živim ljudskim sudbinama. Najviše sam doznala kroz neobavezne razgovore. I često sam posjećivala kolodvore u Vinkovcima i Osijeku, sjedila ondje, promatrala ljude, putnike. Jer, za svaku svoju priču, svaku svoju knjigu, moram uroniti duboko u ozračje. Drukčije ne znam pisati.
Ovaj je roman posveta vinkovačkom kolodvoru i njegovoj prošlosti važnog željezničkog čvorišta, hommage čitavom jednom oko njega sagrađenom – davno nestalom – svijetu. Što vam je u ovoj romansiranoj povijesti vinkovačke Štajge bilo najvažnije ispričati, odakle je izrasla ova priča?
„Štajga“ je priča o Vinkovcima, ali i priča o Slavoniji koja je zaboravljena, iskorištena, koja naselja demografskim pokoljem gubi kao krhku djecu pokošenu boleštinama. „Štajga“ je moj grč koji mi ne dopušta da odem, pobjegnem u neki geografski boljitak, moj grč koji mi veli da može i treba biti bolje. „Štajga“ je i realno stanje u Hrvatskoj kojom od osamostaljenja u krvi sustavno vladaju osrednji i nesposobni, ali oholi i pohlepni. Dok cijela Europa transport robe i putnika prebacuje na željeznicu kao ekološki i jeftin transport, u Hrvatskoj se željeznica prepušta posvemašnjem propadanju. Za mazanje očiju lakovjernih birača, grade se preskupe ceste koje najmanje triput plaćamo: cestarinom, gorivom i porezom. Željeznica je zapravo utjelovljenje svega što živimo u zbilji.
Kako ta zbilja trenutno izgleda iz perspektive vašeg Osijeka? Može li najveći slavonski grad postati zamašnjak koji će pokrenuti svojevrsnu gospodarsku i društvenu obnovu cijele regije? Perspektive za to sigurno postoje, osobito u svjetlu sve veće dostupnosti europskih fondova.
Perspektiva uvijek postoji, uvijek ima nade. Samo, potrebna je ogromna, iskrena energija. Osijek je svoju industriju „pogubio“ putem kroz sad već mitsku privatizaciju. Industrija više nije rješenje. Mudre osječke glave trebale bi shvatiti da bi se Osijek mogao ponovno graditi na kulturi, da bi cijeli svijet k sebi mogao privući kulturnim događanjima, ali i bogatom ostavštinom. Naime, fascinira me činjenica da se u Osijeku svako malo pronađe neko arheološko blago koje arheolozi istraže, a zatim ga moraju zatrpati. U Belgiji sam vidjela posve drukčiju praksu. A ti famozni europski fondovi – oni su uvelike šarena laža, bova za koju se grčevito držimo u sveopćem potopu. Političari, naime, ne iznose činjenicu da ti famozni fondovi ne pokrivaju sve troškove, nego samo određeni dio. Sve ostalo lokalne zajednice moraju same. U javnost ne izlaze ni činjenice da su se mnoge općine uslijed toga preko mjere zadužile kako bi pokrile ostatak troškova nekih megalomanskih projekata.
Vratimo se u Vinkovce... slavna povijest vinkovačkog kolodvora počinje 1886., puštanjem u promet pruge Vinkovci – Otok – Vrbanja – Brčko (…). Kada ona točno završava? Da li se ta povijest mogla i drugačije odviti; je li samo rat kriv za to što nije?
Propast vinkovačkog kolodvora dakako započinje početkom Domovinskog rata. No, tu prestaje svako pravo na pravdanje tim ratom. Rat i ratna razaranja su preživjele mnoge zemlje, mnogi narodi u našem bliskom okruženju. Njemačka je, primjerice, bila sravnjena sa zemljom, no samo petnaestak godina nakon tog infrastrukturnog i demografskog sloma, u tu zemlju pristižu prvi „gastarbajteri“, Njemačka izrasta u ekonomsku silu. Hrvatska poratna priča nimalo ne nalikuje toj priči. Hrvatska priča je parodija s natruhama najžešćeg ruganja zdravom razumu. Radeći na romanu, doznala sam doista gnusne pojedinosti trganja HŽ-a na komadiće, halapljivosti ljudi koji nemaju pojma što čine, ali znaju za koliko novaca, „domoljublju“ istaknutih pojedinaca koji su baš na nesretnoj željeznici zaradili bogatstvo, a običan puk stjerali u bijedu.
Koja je alternativa? Hrvati ipak nisu Nijemci!
Jedina održiva alternativa je konačno odustajanje od „regrutacije“ direktora partijskim ključem. Trebaju nam stručni, pametni, pošteni, kreativni ljudi. No, i sama uviđam da je ovo što velim, o čemu sanjam, na razini bajke.
Knjigu ste posvetili svojem djedu i baki, budući da željeznica predstavlja važan dio vaše obiteljske povijesti. Na koji je način priča o vinkovačkom kolodvoru povezana s vašom osobnom mitologijom?
Moji djed Josip i baka Marija su se upoznali u Vinkovcima, u blizini kolodvora. Baka je radila kao domaćica u svratištu za željezničare, a djed je bio strojobravar na kolodvoru, u radionici blizu teretnog kolodvora. U Vinkovcima su se i vjenčali, dobili sve troje svoje djece: strica Petra, mog oca Ivana i tetku Katarinu. Tek poslije su doselili u Osijek, u kuću koju zapravo seljakam po svim svojim romanima. "Štajga" je fikcija, ali je to samo prikriveno. Nema fikcije bez osobnog. To je moja tvrdnja koju će neki zasigurno pokušati osporiti.
Zanimljivo je da je "Štajga" zapravo nastala na temelju dramskog predloška. Sve što jesmo i što nismo, što volimo i mrzimo, što poznajemo i što nam je strano, postoji simultano u jednom prolaznom trenutku. No, arhitektura vašeg romana nije linearna, kao što je vrijeme linearno… Koji je bio najveći izazov u pisanju ove knjige?
Roman je nastao u meni do sad nepoznatom procesu. Izrastao je iz skice koju sam napisala za potrebe dramatizacije. Ravnatelj Gradskog kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima, gospodin Rečić, predložio mi je da napravimo predstavu o vinkovačkom kolodvoru. Njegov prijedlog me oduševio. Morala sam, međutim, ograničiti broj likova i ne uranjati previše u njihova duševna stanja. Zato je ta skica zapravo prilično štura. Pišući roman, dala sam si na volju – dodala sam barem desetak likova, profilirala ih do mile volje. No, i tu treba znati kad stati. To je i bio najveći izazov, jer kako čovjek istražuje, otvaraju mu se neprestano nove teme – jer, ništa nije izdvojeno u vakuumu, ništa nije samostalno. Važno mi je bilo znati dokle ću zagrabiti. Mislim da sam zagrabila dovoljno.
Vaš glavni protagonist Andrija posljednji je u ukletom nizu muškaraca jedne obitelji čiji je život neraskidivo povezan sa željeznicom, i ujedno i jedini koji je pripadnik one generacije muškaraca čije je sudbine nepovratno odredio rat. Tko je on, tko je on vama? Primjećujem da ga do kraja identificirate – dajete mu potpuni identitet – tek gotovo pred sam kraj knjige, kada njegovom imenu prvi puta pridružujete prezime. Svjestan odabir ili slučajnost?
Dugo vremena već promišljam o identitetu. Što čini identitet, ono što jesmo? Dobivamo li ga rođenjem ili ga stječemo? Gubimo li ga? Je li moguće potpuno izgubiti identitet? Koliko je identitet uopće čvrsta i imanentna forma? Ime, prezime nisu plod našeg izbora. Baš kao ni nacionalnost, mjesto rođenja, pa čak i vjera. No, rađamo se unutar tradicije koja nas neizbježno formira, oblikuje do prepoznavanja. Koliko je uopće moguće samostalno se formirati? Mnogo je tu pitanja, premalo odgovora.
Jedno od osnovnih umjetničkih i konceptualnih pitanja "Štajge" je – prihvatiti prolaznost: Andriju muči ništavnost, uzaludnost, strah od točke "nakon koje više nema budućnosti, ni snova o budućnosti". Koliko u njemu ima vas, vaših vlastitih strahova?
Okolnosti u kojima živimo posljednjih godinu dana sve me više potiču na promišljanje o životu kao pojavi, o činjenici da koliko god si utvarali nekakvu važnost, kad umremo sve nastavlja dalje, bez nas. I sve što smo smatrali važnim, temeljnim, sve to nestaje zajedno s nama. Rijetki primjećuju naš odlazak, još rjeđi nas se uopće sjećaju. U okolnostima u kojima jesmo, ta smrt je postala nekako još strašnija, osobito smrt u bolnicama. Ljudi umiru bez ikog bliskog pokraj njih, odlaze omotani plahtama, goli, dezinficirani, u pocinčanim, zavarenim ljesovima. To me potresa. To me duboko protreslo.
"Najteže je postaviti najvažnija i najočiglednija pitanja – nikad nije pravo vrijeme za njih", kažete u jednom trenutku u knjizi. Koja pitanja vi osobno smatrate najvažnijima, jeste li ih baš sve već postavili?
Teško je velika, egzistencijalna pitanja ugurati u banalnost svakodnevnih dijaloga. Kako s nekim usred priče o hrani pitati voli li vas i zašto? Kako? Koliko? Postoje i bolna pitanja koja će postavljanjem zasjeći nutrinu. Iz obzirnosti ih ne postavljamo. Kako čovjeka koji je vidno tužan pitati: koji je razlog tvojoj tuzi? Onako, istinski pitati. Ne u prolazu, nego sjesti s njim i zamoliti ga da vam razloži svoju tugu. To je prokleto teško.
"Štajga" je u svakom smislu roman o pripadanju. No, je li zajednička tragedija vaših likova – nasljeđe očeva, ono što dobivamo prijenosom od generacija koje su nam prethodile – nužno nešto loše? Ovu knjigu ni u kom slučaju ne čitam kao tragediju, iako je to takozvano nasljeđe očeva, ta pripadnost jednom te istom nizu i mjestu, u njoj itekako naglašeno.
Ne, "Štajga" nije tragedija. Ima u njoj itekako smiješnih, humorističnih mjesta. Ona kolektivna putovanja na more, primjerice. A i to nasljeđivanje sudbine… pa to nasljedstvo ne moramo nužno prihvatiti. Trpimo onoliko koliko pristajemo na to. Teško je odustati od dijela vlastita tkiva – ako ćemo to gledati obiteljski – no neki rezovi su nužni za oslobođenje, katarzu. Moji prijatelji psihijatri i psiholozi uvijek vole (u šali) reći da je obitelj, koliko god naizgled savršena bila, uvijek i bez greške počelo svih naših trauma i deformacija. Ona nam daje okvir. Mi ga poslije prilagođavamo vlastitim potrebama. Ako imamo snage, hrabrosti i pronicavosti.
Uz željeznicu i rat, treći lajtmotiv koji se provlači kroz čitavu knjigu je – kava! Ispričajte mi nešto o važnosti kavi u ovome romanu.
Osobno obožavam kavu. Kod kuće ispijam ogromne šalice turske kave s mlijekom i melasom koja kavi daje poseban „štih“. Kava u "Štajgi" je poput opsesivnog pušenja Katarine u "Unterstadtu" – dok sam pisala taj roman bila sam se odrekla cigareta, pa je Katarina pripaljivala cigaretu kad god bi meni došlo da to učinim. Kave se nisam odrekla. Kava je savršena prigoda za druženja i razgovor. Moj Andrija u "Štajgi" baš uz kavu najviše i najpodrobnije razgovara sa svojom suprugom Katarinom. Evo, sad tek primjećujem da mi je Katarina očigledno izrasla u „opće mjesto“. Kava je točka susreta, mjesto otvaranje duše.
Preveli ste djela Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera… Koliko vaš prevodilački rad utječe na to kako i o čemu pišete?
Prevođenje mi je čisti užitak. Osobito kad prevodim književne bisere poput Mathiasa Enarda ili Josepha O'Connora. Što se utjecaja tiče, stava sam kako svi utječemo na sve. Svi ljudi koje smo susreli na nas su utjecali koliko i mi na njih. Isto je i s knjigama koje nas nužno obogaćuju. Kao mlađa sam imala nekih uzora, no što sam starija sve manje idolopoklonički gledam na svoje prethodnike. Svi smo mi sastavni dio, opeke jednog velikog zdanja.
Nedavno su objavljeni prijevodi vaših djela na turski, njemački i slovenski, a uskoro vam izlazi i jedan talijanski prijevod. Jeste li zadovoljni recepcijom vaših romana u inozemstvu?
Uskoro slijedi i prijevod "Unterstadta" na poljski jezik. Na pitanje o recepciji izvan Hrvatske vam ne znam odgovoriti. Jednostavno nemam vremena baviti se time. Znam samo da je u Turskoj "Ezan" izuzetno medijski popraćen.
Već smo ranije spomenuli da upravo dovršavate novi roman za mlade; možete li nam otkriti o čemu je riječ, kad ga možemo očekivati?
Novi roman za mlade, „Oblaci čvoraka“ je gotov. Trebao bi iz tiska izaći, nadam se, u svibnju. Nakon „Zmajeva koji ne lete“ koji obrađuje temu mladih konzumenata osvježivača, "Oblaci" progovaraju o nasilju među mladima, potrebi mladih da markiranom odjećom, skupim mobitelima, frizurama, izgledom općenito budu prihvaćeni. Ovaj roman progovara o strašnome pritisku kojemu su mladi danas izloženi, o pritisku savršenstva, nalikovanja savršenstvu fotošopiranih fotografija „influensera“ i drugih „zvijezda“.
I, kako se osjećate sad kad je kreativni proces završio, kad ono što je do jučer bio vaš intimni svijet postaje dio svačijega svijeta, ukoričen u knjizi? Donosi li to olakšanje, prazninu, opterećenje? Ili se ionako "nikad nikome ne ostavimo u cijelosti, samo u fragmentima"?
To je neopisiv osjećaj, neponovljiv, ni sa čim usporediv. Nešto između osjećaja osobe koja je uspjela sastaviti oporuku i osobe koja ujutro izađe na dvorište, pa vidi da su se sve sadnice primile, pustile korijen i da će roditi cvjetovima ili voćem. A što se tiče tih „fragmenata mene“ u romanima, pa njih ionako nitko tko mi nije blizak neće znati ni prepoznati! Samo moji bližnji znaju gdje sam razgolitila dušu, a oni me čuvaju, pa nemam straha.
Štajga ili put u maglu
- Fraktura 03/2021.
- 240 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533583600
'Štajga ili put u maglu' roman je o Hrvatskoj danas, o zemlji koju napuštaju mladi, u kojoj sve završava kao na slijepom peronu, o ljudima koji moraju pronaći sebe da bi mogli shvatiti druge. Ivana Šojat ispisala je posvetu željeznici i vremenu u kojem je gradić u panonskoj ravnici imao perspektivu, ljudima koji su zaspali i zapeli u noćnoj mori, ali koji imaju nadu da će se iz nje probuditi.