Izbori 2016. - 10 pitanja političkim strankama o kulturi, knjizi i medijima - Koalicija za Premijera

Održava se
11.09.2016.

Koalicija za Premijera

U želji da široj kulturnoj javnosti barem djelomično približimo stavove hrvatskih političkih stranaka i koalicija o kulturi, knjizi i medijima sastavili smo kraći upitnik i zamolili ključne aktere na predstojećim parlamentarnim izborima (prema rezultatima relevantnih anketnih istraživanja) da pokušaju što preciznije odgovoriti na postavljena pitanja.

Ispred Kolalicije za Premijera odgovore nam je poslala Milana Vuković Runjić, predsjednica Odbora za kulturu stranke Bandić Milan 365 - Stranka rada i solidarnosti i kandidatkinja u 1. izbornoj jedinici, a ujedno i kandidatkinja koalicije za ministricu kulture.

 

Kako ocjenjujete kulturnu politiku u Hrvatskoj od 2000. godine pa do danas?

Kulturnu politiku ne mogu ocijeniti, jer previše je toga u našoj kulturi prepušteno slučaju i entuzijazmu pojedinaca. Kada bi bilo "kulturne politike" značilo bi da postoji i kulturna strategija, svijest o tome o kojim segmentima kulture treba sustavno brinuti, a gdje počinju "prostranstva" kulture u kojima se ona pretvara u profitabilnu "kreativnu industriju". Jer kultura je sve to: od ranjive i neprofitabilne djelatnosti, pa do visoko profitabilnog kreativnog biznisa, kojeg su mnoge zemlje u regiji prepoznale bolje od Hrvatske. Nedostatak kulturne politike vidljiv je na brojnim drastičnim primjerima, kao što je potpuno urušavanje filmske baštine, te nemogućnost da se odgovori na pitanje što se dogodilo s hrvatskim filmovima snimljenim između 1946. i 1991.

Ako smatrate da su promjene kulturne politike nužne, navedite u nekoliko točaka što namjeravate promijeniti.

Prvo, proračunski udio kulture mora biti 1%, a do kraja četverogodišnjeg mandata nove Vlade i 1,5%. Zadatak je ministra kulture koji drži do sebe da se ili izbori protiv proračunskih 0,49 %, što ja zovem «tretmanom kulture kao žestokog pića» ili da podnese ostavku nakon prve godine. Žao mi je što kod nas ne postoji "kultura podnošenja ostavki", nego se svi, bez obzira na neučinkovitost, svesrdno bore za svoje fotelje.

Drugo, mora postojati sustavna briga za baštinu, jer narod bez kulturne povijesti ne postoji - pogotovo malen narod poput našeg. Gdje smo mi na karti Europe i svijeta, ako sami ne znamo tko smo, ako smo funkcionalno nepismeni i glavna nam je zabava traženje Pokemona (isprika Pokemonima, nemam osobno ništa protiv njih). Priča se o demografskoj katastrofi, a ne priča se o tome koliki je postotak nepismenih ili polupismenih ljudi u Hrvatskoj. Nema nam gospodarskog napretka ni razvoja ukoliko sami na sebi ne poradimo, prije svega na djeci, a ministarstvo kulture u sinergiji s ministarstvom obrazovanja mora biti svesrdna podrška svakoj pozitivnoj inicijativi u tom smislu.

Treće, naši mali gradovi imaju dojmljivu povijest prepuštenoj brizi entuzijasta. Svi oni trebaju biti obuhvaćeni zajedničkom kulturnom strategijom, kao i suradnjom s više ministarstava: prije svega kulture, ali i obrazovanja i znanosti, turizma. Treba brinuti o "visokoj kulturi", a popularnoj kulturi olakšati život kroz porezne olakšice onima (primjerice, korporacijama) koje u nju mogu investirati sponzorski novac.

Četvrto, treba se otvoriti kulturi tamo gdje ona puni proračun i povećava BDP. Nekad mi se čini da su mehanizmi svih naših ministarstava kulture od 2000. do danas bili zastarjeli, devetnaeststoljetni, neprilagodljivi novim vremenima i načinima razmišljanja i poslovanja.

U tom kontekstu, kako vidite današnji položaj knjige i kulture čitanja u hrvatskom društvu, a vezano uz to i položaj ključnih dionika u tzv. lancu knjige - autora, prevoditelja, nakladnika, knjižara, knjižničara?

Kriza je čitanja i knjige ne samo u nas, nego u svijetu. Premda već odavno znamo da prosječni Hrvat ne pročita ni jednu knjigu godišnje (nego pola jedne knjige), činjenica jest da knjižarski lanci propadaju, nakladničke kuće se zatvaraju, a naklade knjiga se drastično smanjuju – u cijelom svijetu osim u Kini (ali o kineskom tržištu ćemo drugom prilikom). Čak se i Frankfurtski sajam knjiga, najznačajniji sajam nakladničkog i autorskog svijeta te literarnih agenata, prošle godine prilično smanjio. Autori ne mogu biti dobro plaćeni za svoje knjige, jer se knjige ne prodaju u dovoljnom broju primjeraka.

Pozitivno je da Ministarstvo kulture na različite načine stimulira i potiče pisanje. No, to su na žalost samo "štake" piscima koji uglavnom od svoje književnosti ne mogu živjeti - kako u Hrvatskoj, tako i u ostatku centralne i jugoistočne Europe – i šire. Prevoditelji su također za svoj rad nerijetko potplaćeni, no u Hrvatskoj se rijetko kada diskutira o još jednom važnom aspektu književnog prevođenja: je li prijevod dobar ili loš. Loš prijevod izvrsnu knjigu pretvori u lošu. Svaka bi književna recenzija nekog stranog djela morala započeti ocjenom prijevoda!

Hrvatski nakladnik, ako je preživio recesiju, prilično je "otporna biljka". S dramatičnim padom prodaje, rijetko kome se nekoć profitabilni posao isplati. Isto tako, mnoge su propulzivne knjižare propale. Nerijetko su pritisnute visokim iznosima zakupa, te smatram da bi knjižare koje prodaju pretežno knjige, a u manjoj mjeri papirnatu galanteriju trebale imati zakup pod nekim posebnim uvjetima, jer knjiga nije ćevapčić ni cipela. Nedostatak zdravog knjižarskog i distribucijskog lanca problem je koji nakladnički posao prati oduvijek. Knjižnice se također sreću sa svojim infrastrukturalnim problemima i sve težim preživljavanjem sa smanjenim budžetom. O rješenju je teško govoriti, jer prije svega treba kupce vratiti knjigama, a tek onda razmišljati o tome kako osmisliti knjižarski i distributivni lanac. A kako vratiti kupce knjigama tema je o kojoj bi trebalo iz dana u dan govoriti.

Stručnjaci iz svih segmenata knjižnog sektora izradili su još 2015. godine prijedlog Nacionalne strategije poticanja čitanja, koji je nakon provedene javne rasprave zapeo u proceduri. Jeste li upoznati s tim dokumentom? Ako jeste, koje ćete korake poduzeti u vezi s provođenjem te strategije?

Ovog sam proljeća u Klovićevim dvorima s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović provela akciju "Hrvatska čita". Ideja je bila da se čitanje popularizira tako da sama predsjednica, a uz nju je bio i gradonačelnik, čita djeci i potom im dijeli knjige. Turbulentna politička vremena onemogućila su nas da putujemo cijelom Hrvatskom, čitamo i dijelimo knjige (naime svako peto dijete u Hrvatskoj nema ni jednu knjigu), no nadam se da ćemo s time nastaviti. Radeći na "Hrvatska čita", upoznala sam se i s ljudima koji su izrađivali Nacionalnu strategiju poticanja čitanja i ne čudi me da je ta inicijativa zbog naše bolesne birokratizacije negdje zapela. No, tu vrijednu strategiju svakako treba "pogurati".

Hoćete li povećati proračunska davanja za kulturu? Koliko namjeravate izdvojiti za knjigu i vezane programe i aktivnosti, tj. za razvoj knjižnog sektora?

Kao što sam rekla, proračunska davanja za kulturu moraju se povećati za početak na 1%. Na začelju smo Europe s naših neslavnih 0,49. Iz tog se postotka vidi da se ministarstvo kulture smatra  najneznatnijim i potpuno sporadičnim ministarstvom u kojem se valjda pišu soneti, a zaposlenici hodaju u baletnim suknjicama. To treba hitno mijenjati. S dvostruko više novca ministarstvo će moći više izdvajati za očuvanje baštine, pa time i za vrijedne knjige, ali i za dragocjene književne projekte.

Ne znam kako se dogodilo da se sustavno nije radilo na tome da ulaskom u Europsku uniju damo sve od sebe da Europa čuje za naš literarni kanon: Matoša, Krležu, Marinkovića, Novaka. I to mora biti dio kulturne strategije, a ne napor entuzijasta. U Frankfurtu me agenti redovno pitaju koji su najznačajniji hrvatski književnici dvadesetog stoljeća. Jedan mi je pomoćnik ministra posprdno rekao da su naši književnici u odnosu na europske trećerazredni. Ne želim vam reći što sam odgovorila tom pomoćniku.

Isto tako, ne vidim razloga da Hrvatska ne bude zemlja-gost na Frankfurtskom sajmu knjiga, umjesto da smo se zadnjih godina pretvorili u neprimjetnog samozadovoljnog patuljčića koji je digao ruke od bilo čega osim da sebe samog zadovoljava time što mu je plaćen putni trošak. Isto tako, porcija revitalizacije potrebna je i našem pojavljivanju na londonskom sajmu knjiga.

U svijetu je izdavaštvo važan segment kulturnih i kreativnih industrija. Kakva će biti vaša politika prema razvoju kulturnih i kreativnih i industrija?

Kao što sam već napomenula, samo ono ministarstvo kulture koje se riješilo svojeg devetnaeststoljetnog, zastarjelog odnosa prema kulturi može sudjelovati u razvoju kulturnih i kreativnih industrija. Upravo na tom polju mi možemo postati i već postajemo konkurentni – i profitabilni. Daljnji razvoj kreativnih industrija imao bi moju beziznimnu podršku.

Može li se očekivati koordiniranje tj. sinergija resornih ministarstava po pitanju izrade strategije za razvoj kulturnih i kreativnih industrija. Podsjećamo da je krajem 2015. od strane 8 ministarstava potpisana Izjava o namjeri poticanja razvoja kreativnih i kulturnih industrija u Republici Hrvatskoj.

Takva je sinergija neophodna, s njome treba nastaviti i uporno je provoditi. Time će se kultura osloboditi nametnute joj izolacije, jer samo kad razmislimo o tome što se događa kada naši gradovi postaju pozornice za megauspješne serije, jasno je da se takvo nešto tiče i turizma i kulture i gospodarstva, konačno i rasta BDP-a, te da resorna ministarstva moraju u tome prepoznati zajednički interes.

Položaj kulture i knjige povezan je i sa stanjem u medijima u kojima su kultura i knjiga nedovoljno prisutni i ne dopiru dovoljno do potencijalno zainteresirane publike. Smatrate li da je Hrvatskoj potrebna i nova medijska politika?

Teško je govoriti o medijskoj politici, jer živimo u svijetu koji se suviše brzo mijenja da bismo bili proroci i znali kakav će medij voditi glavnu riječ već iduće godine. Prije deset godina najvažnije je bilo ono što vidimo na televiziji, a potom ono što piše u novinama. Sada su medijsku pažnju dobrim dijelom okupirali virtualni svjetovi – društvene mreže, portali. Novine se suočavaju s padom naklade, a i televizija kakva je bila nekoć jedva da egzistira. Tim više bi naša javna televizija doista već jednom trebala postati pravi javni servis i vodeći proizvođač kulturnih sadržaja, umjesto da i ona koketira sa žutilom i tabloidizacijom, pretjeranom politizacijom.

Na koji način namjeravate pomoći  medijskom sektoru i prema kojim kriterijima? Hoćete li se zalagati da prevladava sadržajni kriterij tj. proizvodnja kvalitetnog medijskog sadržaja od javnog interesa, bez obzira stvaraju li ga tzv. profitni ili neprofitni mediji?

U sveopćoj tabloidizaciji koju svjedočimo dužnost nam je na svaki način poticati i štititi one koji proizvode kvalitetne sadržaje, te im pomoći da od takvih aktivnosti mogu živjeti. Baš njima trebaju «štake» umjesto da ih se pušta da preživljavaju na umjetnim plućima vlastitog entuzijazma. Što se toga tiče, mi smo zemlja požrtvovnih pojedinaca koji često bez ikakva profita mijenjaju kulturnu klimu: to se treba i može promijeniti onog trena kad se maknemo s nesretnih 0,49%. Ministar koji u tome ne bi uspio, trebao bi se odreći svoje lijepe sobe s pogledom na Botanički vrt, šofera, plaćenih putovanja i svečanih otvaranja pariških izložbi. Znam da nije lako, jer na našoj političkoj sceni previše je oportunista, a malo ili nimalo idealista!

Namjeravate li predlagati promjene postojećih zakona koji reguliraju medijski sektor, npr. Zakon o elektroničkim medijima iz 2013. godine koji u jednom segmentu diskriminira medije s obzirom na pravnu osobnost izdavača medija, pa je tako na snazi presedan tj. elektroničkim publikacijama (portalima) kojima je izdavač "d.o.o. " onemogućeno je apliciranje na natječaje Fonda za pluralizam pri Agenciji za elektroničke medije?

Zakon o elektroničkim medijima iz 2013. treba mijenjati. Portali su danas ono što je nekoć bio "print" i život im se treba olakšati, a ne otežati, pogotovo onima koji isporučuju kvalitetan sadržaj. Trebaju se financirati SVI portali koji proizvode kulturne i vrijedne sadržaje bez obzira na to jesu li udruge ili d.o.o. jer zbilja je licemjerno npr. portal za kulturu zvati "profitnim".