Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 11.12.2015.

Jacques Ranciere : Bela Tarr, vrijeme od poslije

Jacques Ranciere: Bela Tarr

Bela Tarr Ranciere Jacques

U svojoj knjižici o Beli Tarru ugledni francuski filozof Jacques Ranciere bez oklijevanja kaže da lik oko kojeg je izgrađen film „Torinski konj“ nije konj – već stablo. Naravno, ovakve rečenice plijene pažnju; a na licu čitatelju izazivaju titraj osmijeha, kao znak probuđenog čitateljskog interesa.

Znamo, naslovni konj iz posljednjeg filma Bele Tarra isti je onaj konj kojeg je na ulicama Torina zagrlio tronuti njemački filozof Friedrich Nietzsche. Kočijaš je zlostavljao konja, Nietzsche ga je svojim tijelom zaštitio – i učinio slavnim onako kako u povijesti i konji postaju slavni. Nije Nietzsche sa svojim talijanskim konjem za vuču krenuo na Indiju poput Aleksandra sa svojim Bukefalom, niti se uzdigao na nebo poput proroka Muhameda sa Burakom. Zapravo, nakon što su razdvojeni njemački filozof i talijanski konj nikada se više nisu sreli. Nietzsche ubrzo doživljava slom, i ostatak života provodi potpuno lud: do iznemoglosti se brčka u toploj kupki, veselo pokazuje svoju erekciju ukućankama koje brinu o njemu, ponekad piša u cipelu koju prije toga skine, i sl. Austrijski novinar Guenther Nenning kasnije će tužno zapisati – "svijet slika Apokalipse sada je obogaćen brkatim filozofom u kadi."

No Belu Tarra u "Torinskom konju" ne zanima sudbina Nietzschea nego konja. Njegov film ne prati sudbinu Brkova, već sudbinu konja, sudbinu kočijaša i sudbinu njegove kćeri. Odnosno barem smo tako do sada mislili. Sve dok nam knjižica Jacquesa Rancierea "Bela Tarr, vrijeme od poslije" nije zatirala osmijeh na licu. Ranciere skreće pažnju na važnost lokacija u Tarrovim filmovima. Mjesto snimanja predstavlja prvi lik u filmu. Zbiljska tijela stavljaju se u suodnos s "moći određenih mjesta".

Pripremajući se za "Čovjeka iz Londona" Tarr je obišao brojne evropske luke, odlučivši se naposljetku za francusku Bastiju; iz koje je uklonio sve brodove kako bi u nju smjestio jedan trajekt. Tražeći lokacije za "Prokletstvo" s istom takvom ustrajnošću obilazio je napuštene mađarske industrijske zone; spajajući nekoliko različitih mjesta u jednu lokaciju. To Rancierea dovodi do zaključka da je lik oko kojeg je postavljen "Torinski konj" osamljeno stablo na sljemenu brežuljka: nasuprot njega je Tarr "dao izgraditi kuću pogodnu da primi ostale likove".

Nisu ni životinje nevažne. U "Prokletstvu" glavni junak lajati će s psima dok oni piju kišnicu iz drumskih lokava, u "Sotonskom tangu" konji bježe iz klaonice a Estike muči mačku, u "Werckmeisterovim harmonijama" u mjesto dolazi cirkus sa čudovišnim kitom, itd. Životinje predstavljaju "figure na kojima čovjek iskušava svoje granice". Nietzscheov konj u "Torinskom konju" figura je koja po Ranciereu u sebi sažima više uloga: on je oruđe za rad i sredstvo preživljavanja starog seljaka i njegove kći, on je zlostavljana životinja, on je zagrljena životinja – ukratko, "biće stvoreno da bi na sebe preuzelo sve moguće vrste bremena".

Ranciere skreće pažnju na važnost lokacija u Tarrovim filmovima. Mjesto snimanja predstavlja prvi lik u filmu. Zbiljska tijela stavljaju se u suodnos s "moći određenih mjesta".

Ispisujući tako svoju poetsku interpretaciju filma, od Nietzschea do konja i njegovog bremena, Ranciere kao da je najednom zaboravio na ono drvo sa sljemena brežuljka. Stablo koje predstavlja okosnicu filma, oko koje nastaje sav vidljivi filmski svijet. Stablo koje je važno, a ne konj. No uvodeći u tekst element vremena – vremena kao propadanja, vremena kao promijene, i vremena kao ponavljanja – u interpretaciju vraća i figuru stabla. U njegovom "plesu mrtvog lišća na vjetru", njegovoj "ogoljelosti u daljini", očituje se upravo ovo posljednje vrijeme, vrijeme ponavljanja, repetitivno vrijeme: uvijek najbitnije u Tarrovim filmovima.

U ranim Tarrovim filmovima postoji linearno vrijeme, službeno vrijeme onodobne propagande po kojem nakon kapitalizma dolazi komunizam kojemu upravo sada socijalizam krči put, nasmrt se boreći s antagonističkim kapitalizmom. Tom ideološki diktiranom vremenu Tarr po Ranciereu suprotstavlja vrijeme gdje je sve već proživljeno, vrijeme koje se približava čistom ponavljanju, gdje ne postoji progresija, i "gdje se ljudske riječi i djela primiču riječima i gestama životinja". U drugom dijelu filmografije te će slike vremena sam Tarr nazvati kristalima vremena u kojima se koncentrira „kozmički“ pritisak.

Vrijeme propadanja iz "Torinskog konja" pratimo kroz propadanje konja, a onda i oca i kćeri. Vrijeme promjene pokušaj je oca i kćeri da pobjegnu, od kuće, od stabla. Vrijeme ponavljanja je vrijeme stabla koje odbacuje svoje lišće. Dolazimo sada i do naslova Ranciereova eseja. Vrijeme od poslije nije tek vrijeme koje se suprotstavlja službenom, dirigiranom vremenu. Ono je "kozmičko", gdje se proživljeno vrijeme približava čistom ponavljanju, a ljudska egzistencija svodi na primarno biološko postojanje. Ranciere ne želi reći da je nakon sloma komunizma nestalo ideološke perspektive. Vrijeme od poslije nije kraj vremena: samo vrijeme "čistih materijalnih događaja".

Tarr je "Torinskog konja" proglasio svojim "posljednjim filmom". Za Rancierea posljednji film ne znači nužno i vrijeme u kojem Tarr više nije moguće snimati. "Vrijeme od poslije, to je radije vrijeme u kojem znamo da će svaki novi film dočekati isto pitanje: zašto snimiti još jedan film o priči koja je, u načelu, uvijek ista?" No i "posljednji film tek je jedan film više", a "zatvoreni krug uvijek je otvoren"; da završimo s još par citata.

Tarr je cijelog života imao sreće s piscima. S Krasznahorkajem je radio na adaptaciji njegovih romana, a sad Ranciere ispisuje interpretacijske plahte njihove suradnje. Od prve ideje za film pa do ideje što zgotovljeni film jest Tarr, dakle, ima kraljevsku pratnju književnika i filozofa. Utjecaj Krasznahorkaja ne može se ne prenaglasiti; filozofsko čitanje Rancierea ne može se umanjiti.

"Vrijeme od poslije" nije tek fanovski i prijateljski tekst. Rancierov esej ozbiljni je suputnik Tarrovih filmova. Nakon njega stablo iz "Torinskog konja" više neće biti isto stablo. Vrijeme koje se ponavlja neće više biti samo vrijeme koje se ponavlja… A i posljednji film postati će tek potencijalni zadnji posljednji film.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Jacques Ranciere

Bela Tarr, vrijeme od poslije

  • Prijevod: Sana Perić
  • Multimedijalni institut 11/2015.
  • 104 str., meki uvez
  • ISBN 9789537372125

"Vrijeme od poslije" nije tek fanovski i prijateljski tekst. Rancierov esej ozbiljni je suputnik Tarrovih filmova. Nakon njega stablo iz "Torinskog konja" više neće biti isto stablo. Vrijeme koje se ponavlja neće više biti samo vrijeme koje se ponavlja… A i posljednji film postati će tek potencijalni zadnji posljednji film.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –