Jaroslav Rudiš: Nebo pod Berlinom
Jedno od neodgovorenih pitanja, barem nama koji prethodimo Z i alfa generaciji, svakako glasi: „Je li punk i dalje živ?“ Preostali boomeri, ako u međuvremenu melankolija nije prevladala nad nostalgijom – ili pak iz puke navike – reći će da jest. Pripadnici generacije X i milenijalaca, u međuvremenu zaraženi „post-punk“ iskustvom (ili ne dao bog indie rockom), s tim pitanjem nisu načistu otkad su ovaj svijet napustili Satan Panonski i G. G. Allin. Z-ovci će, nabasaju li na spomenuto pitanje, obaviti konzultacije sa svevišnjim Googleom, a alfe će – (imajte na umu da ovdje govorimo o prosjecima) – postaviti protupitanje: „Što je punk?“ I doista, premda se potonja opaska može činiti kao ironija usmjerena prema pripadnicima generacije kojoj se na koga ili što teško koncentrirati dulje od deset minuta, možda je baš to pitanje – naspram onog o recentnom egzistencijalnom statusu muzičkog žanra/pokreta – ono pravo: ono o kojem, slušajući Satanovu muziku, pripadnici „podrumske“ generacije kojoj pripadam nisu razmišljali. Jer, na „Kako ne znaš što je punk?“, umjesto objašnjenja uslijedilo bi čuđenje, „To ti je ono kada Pistolsi podbadaju kraljicu, a kada si Kečer flašom razbije glavu.“
Tako nekako, budući „podrumska“ generacija (zato što smo, ako ne u izbjeglištvu, mjesecima odrastali u podrumu) – naučena ne pitati mnogo (ako uopće) – kritički pretežno ne preispituje ideološku poziciju punka (možda zato što kritički uglavnom ništa ne preispitujemo); pa nam tako ne pada na kraj pameti razmotriti ideološku inverziju u rečenoj Satanovoj muzici, koja je kulminirala de facto fašistoidnim (pred)ratnim narativom. Bilo nam je važnije da ima krvi, da ima psovke, i da sve to bude popraćeno alkoholom iz kućne radinosti (tzv. brljom), ili najpovoljnijim diskontnim artiklima (tzv. jeftinjarama). Dozvoljavam da je ova, „istočna“ perspektiva, nešto što je mojim zagrebačkim ili riječkim vršnjacima strano: baš kao što dozvoljavam njihovu naivnu romantizaciju lika i djela čovjeka kojem je sve oprošteno – pa i njegov degutantni (pred)ratni šovinizam. Ili kako bi to sažeo osječki underground pjesnik Branko Andrić – Brmba: „Moj djed je / opet blijed / punk is not dead“ („Zavod za zaštitu zdravlja“, 1994.). Slična se romantizacija od strane neupućenih tiče vinkovačkog post-punk projekta znanog kao „Septica“ (režim ionako zvuči kao zajebancija), no o tome drugom prilikom.
Nebo pod Berlinom
Nemojmo misliti kako uvodne sumnje nemaju dodirne točke s debitantskim romanom "Nebo pod Berlinom" (prevela Suzana Kos, Hena com, 2024.) češkog pisca srednje generacije Jaroslava Rudiša izvorno objavljenim 2002. godine: u ovoj crnim humorom začinjenoj uspješnici (kritika je autora okarakterizirala kao pankerskog Bohumila Hrabala, naravno, zbog „Strogo kontroliranih vlakova“ iz 1965.) sumnje u ono što punk jest (ili nije) odgovaraju sumnjama u prijašnje (socijalističko/komunističko) i recentno (kapitalističko) društveno uređenje. Rezignacija motivirana sumnjom, međutim, ne potiče ranije spominjanu romantizaciju pogonjenu nostalgijom za prošlošću (valjda i stoga što je Petr Bém, protagonist i nepouzdani pripovjedač, mlada osoba), koliko utječe na cinizmom začinjenu moć sinkronijskog i dijakronijskog opažanja.
Uslijed Bémovih fizičkih (vlak/metro) i metafizičkih putovanja (muzika), potkrijepljenih posrednim iskustvom (poput čestih „DDR-ovskih“ reminiscencija strojovođe Günthera), lako je dijagnosticirati inficiranost linearne zbilje misaonim predmetima prošlosti (budući prošlost, u prekomjernoj dozi, djeluje infektivno). Takva infekcija, usprkos egzilantskom buntu (seksualno nesputana veza s djevojkom Katrin, osnivanje benda „U-Bahn“ s pragmatičnim Panchom Dirkom i „istinskim“ pankerom Atomom i sl.), nužno dopisuje predznak nihilističkog iskustva – besmislice tada shvaćane kao „kraj povijesti“ – a na što je moguće odgovoriti ili nihilističkim diskursom ili ironijom. Rudiš se opredjeljuje za drugu, „vedriju“ varijantu, i tako nas – usprkos krajnjem ishodu (nas samih, a ne romana) – umjesto na očaj navodi na smijeh (baš kao što su to činili Hrabal i Josef Škvorecký, dvojica divova češke/čehoslovačke literature od kojih je jedan postao pokajnik, a drugi disident). Uostalom, spomenute sumnje potkrijepljene su isticanjem natpisa na vratima jednog berlinskog kluba – „Elvis je mrtav“ – pa kada je već mrtav sâm kralj, bit će da ni ono poslije (uključujući punk) ne stoji najbolje, te da je čitava stvar manje-više svedena na seksualno motiviranu pozu.
Petr Bém primjećuje da su „svi važni bendovi osnovani zbog seksa“, a prijatelj mu Pancho Dirk – vokalist njihova benda (jer djevojke u Berlinu, čini se, ne padaju na bubnjare nego na pjevače) – tu će „važnu istinu“ prihvatiti kao religiju. Utoliko Pancho, reprezentant onoga što je u postkomunističkoj Europi od punka moglo ostati, radije razrađuje strategiju seksualnog osvajanja djevojaka koju dijeli u tri etape: „kontaktirung“, „montirung“ i „demontirung“. Ovdje nećemo opisati spomenute etape (mada se iz termina ponešto može naslutiti), no nije zgorega ukazati na diskurs koji je u literaturi prije dvadesetak godina prolazio kao bunt (ili zabava), a koji bi danas lako moguće bio izložen udarima procvalih topova političke korektnosti (da parafraziram Ericha Kästnera, najvećeg zakašnjelog antifašistu njemačke književnosti).
Nasilje je – kodirano u čovjekovu genomu – trajno koliko i ljudski rod. U svojem romanu 'Nebo pod Berlinom' Jaroslav Rudiš ne propušta upozoriti na rezignaciju kao neminovnost koju nijedna generacija nije uspjela (ili ne može) izbjeći – pa tako ni šezdesetosmaši zaljubljeni u ideal ravnoteže koja isključuje sukob i uspostavlja trajni te sveopći mir.
Tri su, inače, razine kojom nepouzdani pripovjedač registrira/dijagnosticira življenu (ideološku) međuovisnost sadašnjosti i prošlosti: auditivna (kojom se primarno manifestira prošlost), vizualna (kojom se primarno manifestira sadašnjost) i transcendentalna (kao sublimat iskustva međuovisnosti). Auditivna se razina dakako primarno tiče referenci na punk, rock, punkrock i pop muziku (Pistolsi, Die Toten Hosen, Iggy Pop, David Bowie, Björk, Bob Dylan i mnogi drugi), ali i nastupa njihova benda čiji autorski uradak – minimalistički „Ich bin Berlin“ (može podsjetiti na komično „Ich bin ein Berliner“ bivšeg američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja, a može i na novovalnu „Benzin in Berlin“ Andija Arrogantija) – apostrofira „dvostruki besmisao“ punk izričaja u prostor-vremenskom okviru tzv. kraja povijesti.
Tekst dadaističkog predznaka, koji bi u hladnoratovskom vremenu funkcionirao kao pobuna/kritika (možda baš poput često citirane antidrame „Hamletmašina“ Heinera Müllera iz 1977.), u Berlinu nakon rušenja zida (koji strojovođa Günther „imenuje“ pokaznom zamjenicom „to“) ostavlja utisak skeča čija je krajnja svrha – odvući djevojku u krevet (ništa manje, ništa više). Govorimo li o vizualnoj razini, ona naglašava prezentsku reminiscenciju kakvu, ilustracije radi, nalazimo u pjesmi Where Are We Know? Davida Bowieja („The Next Day“, 2013.), pa tako imenovane lokacije poput Zellterstrasse (gdje je navodno živjela Nina Hagen), kuće Bertolta Brechta, KaDeWea, kolodvora Zoo ili Alexanderplatza funkcioniraju kao stilemi čija je funkcija ponajviše reminiscentna. Prostor je pritom fragmentiran, a ono što ga povezuje jest „podzemlje“ – prostor koji je ujedno i metaprostor – teritorij zaboravljenih ljudi (živih i mrtvih) te zaboravljene historije (nacističke i komunističke). Posrijedi je prostor magijskog realizma kojim, pored ostalih, vozi i vlak s mrtvima. Jedan od putnika iz spomenutog vlaka jest Bertram (koji je u jednom poglavlju knjige pripovjedač), a magija međuprostora omogućit će nadrealno iskustvo u samoj završnici.
Podzemlje nudi „metamorfozu“ samoubojica u anđele, ne samo naslovno inverzno iskustvo prema filmskom klasiku Wima Wendersa („Nebo nad Berlinom“, 1987.). Tu dakle govorimo o transcendentalnom iskustvu potpomognutom manipuliranjem prostornim ili vremenskim aspektom, uslijed čega jednako važnu ulogu poprima i zgrada ambasade tadašnje Zapadne Njemačke u Pragu (preko čijeg je zida put vodio u „slobodu“). Tanka je, gotovo neprimjetna granica između spomenutih opozicija (život-smrt, ropstvo-sloboda), tim više što pripovjedačeva pozicija (onog koji živi iluziju kraja povijesti) oskudijeva uvjerenošću u „slobodno drugo“ (zato što ono živi).
Island se promeće u još jedan odjeljak metaprostora: dovoljno dalek da ga mistificiramo, dovoljno drukčiji da mu se divimo. I tako sve dok neki novi bijeg u slobodu ne završi dobro poznatim razočaranjem.
„Slobodno drugo“ možda je, tome naprotiv, drugdje – ovaj put sjevernije, na Islandu (kamo Katrin namjerava otići), a gdje se čitav narod bavi umjetnošću, gdje Björk jede snijeg, i gdje postoji „muzej penisa“ („Islandski muzej falusa“ u Reykjavíku). I dok islandski kolekcionari prošlosti skupljaju muška spolovila (uključujući i ona vilenjaka) – u čemu, primjećujete, ima mnogo simbolike – berlinski makroi, poput izvjesnog Tonija, svojim zaposlenicama objašnjavaju kako pridobiti mušteriju, k tome ih još nazivajući sestričnama. „Berlinska porodica“ tako gubi korak s „islandskom porodicom“, onom koja je takoreći podigla „fizički spomenik“ u čast okončanja patrijarhata – pohranivši u nj penise kao artefakte konačne prošlosti. Dakako, posrijedi je interpretacija mogućih značenja sadržanih u knjizi, ne i stvarna uloga Islandskog muzeja falusa koju bih radije prepustio stručnjacima (za muzeje ili za faluse, svejedno je).
Tek usput, magijski realizam pokazao se i kao prilika za uvjerljivu ilustraciju odbacivanja ideala. U jednoj takvoj ilustraciji, u poglavlju koje pripovijeda Bertram, John Lennon nosi nadimak Kroše i, reklo bi se, prilično je sklon nasilju. Rudiš ne propušta upozoriti na rezignaciju kao neminovnost koju nijedna generacija nije uspjela (ili ne može) izbjeći – pa tako ni šezdesetosmaši zaljubljeni u ideal ravnoteže koja isključuje sukob i uspostavlja trajni te sveopći mir. I na „drugoj strani“ zbilje nalazimo potvrdu spomenutog odbacivanja. Riječ je o bivšim „idealistima“ s kojima su se Bém, Pancho i Atom potukli: Bém ih imenuje kao „Lennonovu mirovnu mafiju“, a računi među njima ostali su neraščišćeni.
I tu dolazimo do još jednog simboličkog ključa koji podsjeća da je nasilje – kodirano u čovjekovu genomu – trajno koliko i ljudski rod. Island se naspram rečenog promeće u još jedan odjeljak metaprostora: dovoljno dalek da ga mistificiramo, dovoljno drukčiji da mu se divimo. I tako sve dok neki novi bijeg u slobodu ne završi dobro poznatim razočaranjem.
Nebo pod Berlinom
- Prijevod: Suzana Kos
- Hena com 10/2024.
- 176 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532594911
- Cijena: 19.90 eur
- Kupi knjigu kod nakladnika!
Punk i rock glazba, strastvena mladenačka ljubav, vlakovođe koji se u toplicama rehabilitiraju od trauma, berlinske ulice i dah nostalgije za vremenom trabanta čine šarmantan prvijenac 'Nebo pod Berlinom' Jaroslava Rudiša. Prepun dobrog crnog češkog humora, ovaj roman svojevrsni je hommage "Strogo kontroliranim vlakovima" Bohumila Hrabala, zabavno putovanje kroz grad višestrukih suprotnosti.