Jelena J-Zlo Tondini : TreŠ
U predgovoru knjizi »TreŠ« Jelene Tondini, čije je trešersko ime J-Zlo, njezin urednik Enver Krivac informira neupućene i podsjeća upućene: "Treš je trivijalna, pulp, književnost, šund glazba, hrana bez korisnih nutritiva, uglavnom, sve loše, predviđeno da svoj kratki život brzo okonča na dnu kante za smeće«. U društvima uređene demokracije, onima kojima je ljudsko biće u središtu pažnje, a pojedinka mjera za sve, treš zaista jeste rubna zajebancija i kritika društva. No u ovom našem u kojem se treš ne nalazi na dnu kanti za smeće, već u samom vrhu struktura, treš je dijagnostika društva.
U društvu u kojemu se, eto baš ovih dana, studente koji su svojim tijelima i nizom pojedinačnih pameti odlučili, vježbanjem izravne
demokracije ogoliti demoKroaciju, u kojemu je treš zaposjeo vladajuće pozicije u naciji i državi, Jelenin treš ne čita se kao zajebancija. Čak niti kao oštra i do paroksizma izrečena kritika. U njegove riječi treba gledati kao u zrcalo.
Pa kada se u njima ogleda buljumenta nesposobnih ministara, svi nacionalisti-poduzetnici na kormilu parlamenta, polusenilni starčeki koji su, mamurni, popadali pod na vrijeme otporan pregovarački stol besmrtnih nam ustaša i partizana, a na prvi se pogled doimaju kao predsjednici države, kada u Jeleninim riječima samu sebe susretne nesposobna opozicija koju u gradu na Rječini čine uglavnom bivši komitetlije, ili sve deblji, stariji i dosadniji jadničci koji se kočopere s plakata koji ne pripadaju toj stranci... kada se u svjetlu njezinoga treša pročita smeće s plakata koje poziva na glasovanje za partiju na vlasti, a čiji je ultraglupi slogan: »vrijeme je«, oni u kojima još nije umro ponos, a to su sasvim sigurno studenti ovoga grada i države, s punim pravom viču u začepljene uši prestrašenih i jedino argumentima sile legitimiranih struktura: vrijeme je!
Vrijeme da sjašete svi od reda, svako lice sa plakata posebno i sva ta plakatna turbosmećera u džuture. I da vrijeme za koje je vrijeme predate odgovornima, poštenima i sposobnima: onima kojima vlastita guzica sa zapečenim sadržajem nije lirsko-epski pejzaž domovine u koju se, sve prozirnije, lažno zaklinju.
Jelena Tondini ljepotica je agresivnoga stiha koji, poput plime koja je zadužena za izbacivanje dreka na površinu, ukazuje na neoliberalni zvjerinjak čija je elementarna zadaća izravna borba s ljudskim bićem do istrebljenja. Oni među zainteresiranima za ovo 21-stoljetno pakiranje krležijanske kutije olovnih slova koja, dok ovo pišem, lete cyberprostorima, usmjeravani jagodicama prstiju cybernauta i, turbokretenima u vlasništvu zbilje usprkos, stvaraju virtualne prostore slobode koji nadilaze naciju i državu, društvenu, socijalnu, socijetalnu, akademsku... zbilju, dok razmišljaju recimo o studentima, ili o Simkeu, neka pročitaju Jelenine pjesme. Studentice Jelene.
Najprije jednu, nažalost, iz knjige izbačenu: »Zdrava je konkurencija / Visost / Eminencija / Prijetnja / Prevencija / PotencijalPotencija / Što je esencija?/ Ego / Lego / Posložile mi se kockice / Dok pljuješ / A skrivaš lice / Kukavice«. A onda odabrane komadiće koji ukazuju na mozaik motiva kojima se, dok nam »sistema marionete prijete« bavi uzimateljica društvene anamneze, J-Zlo: »Naše zvijezde odvjetničke / I njihove pičke / Dnevne novine / Postaju senzacionalističke / Velika sapunica / Oko vrata krunica (...) Dnevni primjeri iz struke / Krvave im ruke / Vježba iz obiteljskog prava / Svima prljave ruke / A kažnjiva je trava«.
Vanknjiževni svijet - za ne reć inspiracija - ove knjige gomila je tranzicijskog, neoliberalno-kapitalističkog, klijentelisitičkog,
privatizacijskog, lažno domoljubnog smeća od kojega je satkano gdje, kada i kako živimo. Motivi koji lutaju Jeleninim pjesmama upozoravaju na institucijski oduhovljene pedofile, cyber-drkadžije na visokim položajima, sinove guzonja koji su, kao i njihovi očevi, preživjeli sve režime, obiteljske nasilnike, podobnike na vlasti, nesposobne i NKV političare, homofobe, velike i male Rvatine, obespravljene i ponižene branitelje na čiju se bijedu naslonila današnja država - one bez kojih se šljam o kojemu Jelena piše nikada ne bi ovako potkožio.
Knjiga je ova ogoljena, lirski reducirana, namjerno apelativno rubno redundantna razglednica male zemlje za veliku nuždu. A nju, kako će nam to dani pred nama još jednom pokazati, oni koji pucaju od viška i koji iz sebe imaju što i moraju to redovito izbacivati, i dalje nesmetano obavljaju po našim nezaštićenim glavama.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )