Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Ante Tomić • 14.06.2006.

Jesu li šverceri neprofitna udruga
Održava se
01.01.1901.

Snage reda razbile su lanac ilegalnih trgovaca oružjem koji su, čini se, neodgovorno prodavali automatske puške ljudima nečasnih namjera, pljačkašima banaka, profesionalnim ubojicama, iznuđivačima i ljudima sličnog profila zanimanja. Ravnatelj policije Marjan Benko na konferenciji za novinare tu je nečuvenu podmuklost objasnio sljedećim riječima, citiram prema Slobodnoj Dalmaciji: “Ova akcija potvrđuje da kriminalci nemaju granice, razmišljaju samo o profitu i nije im bitno što će se događati s tim oružjem i koje će posljedice imati.”

Pročitajte, molim vas, pozorno tu izjavu da biste dokučili svu raskoš jednog detektivskog talenta. To vrijedi osam semestara kriminalistike, zaključak da lupeži razmišljaju samo o profitu. Pa o čemu bi inače oni razmišljali? Zar je ravnatelj policije sumnjao da su šverceri oružjem neka neprofitna organizacija? Neki humanitarci možda? Volonteri? Crveni križ? Greenpeace? Ako je netko imao neprijavljen obrt sa strojnicama, meni se čini dosta jasnim da zaradu nije uplaćivao sirotištima, Savezu slijepih, skloništima za zlostavljane žene, za istraživanje lijeka protiv Alzheimerove bolesti, na žiro-račun Lige za borbu protiv raka i Zaklade za istinu o Domovinskom ratu... Hm! Kad bolje promislim, zanemarite da sam napisao ovo posljednje.

I kakva je to uopće misao da bi šverceri oružjem možda mogli odgovornije poslovati i gledati komu prodaju uzije? Imati nešto takvo kao uzi relativno je nesvakidašnja potreba. Malen je uistinu broj zanimanja ili hobija za koje vam treba lagana strojnica. Lovcima ih, na primjer, ne možeš prodati, jer oni, koliko su god inače blesavi, ipak ne običavaju rafalima ubijati jarebice, a vojska i policija ti ne mogu biti mušterije zato što njih opskrbljuje država.

Što onda preostaje ilegalnim dilerima oružja nego da svoj asortiman proizvoda ponude profesionalnim ubojicama, pljačkašima novčarskih ustanova, iznuđivačima i ljudima sličnih, kako smo već kazali, interesa. Zločinci su naprosto njihovi jedini kupci i oni, sve kada bi i htjeli, ne mogu birati. To je činjenica pred kojom je moralni zazor Marjana Benka suvišan i smiješan. Ravnatelj policije želi da kriminalci budu odgovorni i da ne misle samo na osobnu korist!? Sunce mu njegovo, pa nisu oni izviđači. Da su imali takve vrline, ne bi ih ni trebalo hapsiti.

Kada takvo razmišljanje čuješ od prvog čovjeka policije, zapravo i ne čudi da je redarstvo četiri dana tražilo neku četrnaestogodišnjakinju iz Splita, da bi se naposljetku otkrilo kako je ona sve vrijeme bila kod sestre u Zadru. Prestravljena je javnost već zamišljala siroticu u kandžama internacionalne mreže pedofila i trgovaca djecom, dok se glupača izležavala na kauču, papala sendvič od parizera i gledala “Ljubav u zaleđu” i bogzna koliko bi dugo još policija na graničnim prijelazima pretresala hladnjače, da ona nije u novinama vidjela da je traže i napokon nazvala roditelje.

Cura je pobjegla od kuće. Vjerojatno naslućujete zašto, kraj je školske godine, u dnevnike se upisuju zaključne ocjene, a mnoge se neće svidjeti mamama i tatama, i to je razlog masovnih migracija đaka u nepoznatim smjerovima. U ovom trenutku diljem zemlje neka budalasta djeca, koja se nisu odvažila pokazati svjedodžbu roditeljima, stopiraju na križanjima. I možda baš ovog trenutka, dok vi ovo čitate, u drugoj sobi vaš mali sastavlja oproštajno pismo...

“Dragi mama i tata, nisam više vrijedan da se zovem vašim sinom. Ja sam lijenčina i kreten koji će, usprkos svemu što ste vas dvoje nesebično napravili za mene, izgubiti godinu zbog sedam nedovoljnih. Ne pitajte me iz čega su nedovoljne ocjene, bolno mi je o tome govoriti. Uskoro ćete to, uostalom, i sami saznati, a ja ću već biti daleko. Nemojte me tražiti, draga mama i dragi tata, ja idem u nepoznato. Ako uspijem slagati da sam punoljetan, prijavit ću se u Legiju stranaca. Nadam se da ću poginuti na nekom dalekom ratištu i da mi se grob nikada neće naći. Puno vas voli vaš sin Marko.”

Pismo smo gramatički i pravopisno ponešto dotjerali, jer je Marko, između onih sedam komada, fasovao i jedinicu iz hrvatskog. Elem, on u suzama završava poruku roditeljima, tako ga je ganula vlastita junačka smrt i neoznačen grob negdje u centralnoj Africi. Potom pakira malenu sportsku torbicu koju inače nosi na karate. Samo najnužnije nosi sa sobom, dvije majice, jedne gaće, lovački nož i mp3 player. Na vrh stavlja četvrt kruha, komad čajne kobasice i jednu krušku, koje je ranije uzeo iz kuhinje da ima za prizalogajiti putem. Pidžamu i četkicu za zube, zanimljivo, djeca koja bježe od kuće gotovo nikada ne ponesu.

Destinacije su im također vrlo predvidljive, barem kod muške djece koja imaju jasne i lako ostvarive vizije. Velik dio njih odlučuje se za Legiju stranaca, ali je vrlo popularno i pridruživanje gusarima i kopačima zlata, zanimanje gutača vatre u nekom cirkusu, ili život lovaca na tuljane o kojima su jednom gledali dokumentarac na Discovery Channelu. Općenito govoreći, dječaci su neobično realni.

I tako, Marko se iskrada iz stana. Stisne ga u grlu i jedva zaustavi jecaj zatvarajući ulazna vrata. Potom se teška koraka zaputi niz stubište...

Nekoliko sati kasnije, doba je večere i roditelji primjećuju da im mali nije u sobi. Pa ga malo čekaju, pa malo nazivaju njegove prijatelje i, napokon, nađu pismo na njegovu radnom stolu. Slijedi očajno nazivanje rodbine, prijatelja, policije, autobusnih i željezničkih kolodvora i bolnica. Naivniji će čak okrenuti i francusko veleposlanstvo i razgovarati s nerasanjenim portirom.

Roditelji u panici gotovo svi rade istu grešku, rijetko tko od njih sjeti se pogledati u šupu. U najvećem dijelu slučajeva junak Legije stranaca tamo je zaspao na starome madracu. Hoćete čuti moje mišljenje o tome što učiniti kada ga nađete? Govorimo o tjelesnom kažnjavanju, šamarima, zaušnicama, remenu i slično? Apsolutno da.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –