Katyn i Bleiburg

Održava se
01.01.1901.

Naraštaju koji je odrastao nakon komunizma nije posve jednostavno objasniti što je u ona vremena, prije društvenog "big banga", istočnjacima značio Andrzej Wajda. Filmski režiser iz Krakova za nekoliko je naraštaja bio ne samo filmski klasik, vjerojatno ne predmet identifikacije i sigurno ne ideološki orijentir. A opet, Wajda je bio sve to nekako zajedno pomiješano.

Njegovi filmovi od "Kanala" do "Pepela i dijamanata" i "Čovjeka od mramora" bili su filmovi o ljudima bačenima u prokletstvo politike. Wajdini heroji bili su političke životinje - ljudi koji su prisiljeni birati, zauzimati strane, odvagivati štetu, odabrati dobro ili mnogo češće manje zlo u konstelaciji uvijek nepovoljnih sila. Njegovi heroji bili su Istočni Europljani, zato su nam bili bliski, jer su živjeli u istom svijetu u kojem nije bilo lakih izbora.

Wajda je pad zida dočekao kao 64-godišnjak, u dobi kad se ne očekuje više od umjetnika da razumije novi svijet koji dolazi. Ne neočekivano - ali neočekivano brzo - Wajda je nakon '90. prestao išta značiti drugima osim Poljacima. Cijela društva bila su previše u žurbi da stignu u shopping mall, činilo se da živimo u svijetu gdje su svi izbori izvršeni, a Wajda se povukao u povijesne spektakle preko kojih je radio ono što istočni klasici obično rade kad su stari: uzdizao domovinu. Sve dok koncem prošle godine nije snimio film u kojem pokušava ispisati najveću poljsku traumu stoljeća. Taj film - "Katyn" - vidio sam jučer na berlinskom festivalu.

Nakon dva sata izišao sam iz kina još jedanput shvaćajući ono što sam znao i prije. Povijest, naime, možda pišu pobjednici. Ali, umjetnost se ne može pisati kao pobjednik.

Naslov Wajdina filma - Katyn - ime je majušnog sela u šumi nedaleko od ruskoga grada Smolenska. U toj šumi, u prosincu 1940. sovjetski je NKVD po nalogu Lavrentija Berije i Josifa Staljina dao smaknuti čitav oficirski kor poljske armije koji je nakon dvojne njemačko-ruske agresije 1939. dopao u sovjetske ruke. Poljski oficiri ubijani su jedan po jedan, metkom Waltera u potiljak, po tristo dnevno. Ubijani su profesionalni oficiri, ali i rezervisti, a pošto je po poljskom regrutacijskom zakonu svaki student imao rezervni čin, pobijen je lavovski dio poljske inteligencije.

U samom Katynu pokopano ih je oko šest tisuća. Ukupan broj ubijenih drži se otprilike četiri puta većim, a Katyn je, slično kao Bleiburg, postao zbirni naziv za sva stratišta. Između Bleiburga i Katyna često se povlače usporedbe, ne uvijek potpuno pogođene. Podudarnosti ima: ideologija počinitelja, tehnika, način ukopavanja, status pobijenih koji su bili zarobljenici. Postoji, međutim, i velika razlika.

Ne možeš danas ići svijetom s gardom ‘ja sam pravednik kojem se nanosi nepravda'Zločini u Jugoslaviji 1945. bili su smjesa koječeg: privatne odmazde, kažnjavanja bez suda, etničke naplate računa, uklanjanja političkih protivnika. U slučaju Katyna, nisu postojali razlozi za odmazdu Poljacima, nije postojala etnička mržnja, klasna zavist, niti su se ubijali zemljaci. Staljin i Berija ledeno su uklonili društvenu grupu za koju su vjerovali da će im konkurirati za vladavinu u Poljskoj. Koji mjesec kasnije, ti su ljudi mogli ratovati protiv Nijemaca. Ali, SSSR-u nije trebalo još ruku za oružje: njima je trebao obezglavljen, mlitav saveznik.

U Jugoslaviji se o Bleiburgu dakako nije govorilo, ali zato se o Katynu govorilo dosta, i tenkovski jarak kod Smolenska postupno je kroz dekade postajao dio oprezno potpirivane antisovjetske propagande u SFRJ. U samoj Poljskoj, dakako, Katyn je bio tabu, a Wajdin film više se bavi tom zavjerom šutnje nego Katynom. Službeno, SSSR je masakr prebacio na Gestapo, Katyn je trebao ući i u nürnberšku optužnicu, ali su to odbili zgroženi Amerikanci znajući da će time kompromitirati čitav proces. Gorbačov je zbog Katyna izrazio žaljenje, a Putin je, kao i mnogočemu drugom, ovdje obnovio praksu sovjetskog silništva. Netom nakon što se Wajdin film pojavio u poljskim kinima, u tri ruska lista objavljeni su članci koji stavljaju u dvojbu da su Katyn počinili Rusi: vjeruje se da je ta kampanja bila politički potaknuta.

Wajdin film tek se u manjoj mjeri bavi ubijenima, a ubojicama nimalo. Sam zločin prikazan je u finalnoj, ekspresivnoj i jezovitoj petnaestminutnoj sceni koja je i najbolji dio filma: čisti užas, kroz čisti filmski jezik. Ostatak filma Wajda prati udovice i obitelji - prvo u okupiranom Krakovu, potom u poslijeratnoj Poljskoj. Wajdine junake policija hapsi zbog nadgrobnih natpisa, ubija ih jer kidaju plakate. Kroz cio film jedine su moralne vertikale svećenici. Udovice su ponosite i bez sumnji, iz usta im izlaze moralni pravorijeci i proročanski politički aforizmi. Dodatnu antipatičnu crtu svemu tomu daje klasni kič. Sve su to oficirske kuće s uljima na platnu i svijećnjacima, jednu od heroina neopisivo nervira što nakon rata njena bivša sluškinja ima auto.

Pada mi na pamet Krleža koji se s tim svijetom Wajdinih heroja izrugivao. Valjda to biva: buržoazija te više ne nervira tamo gdje je netko preko noći pobije i baci u jarak. Tu počneš biti nostalgičan za njom. Pa ipak, nakon svega, Wajdini te heroji ne prestanu nervirati. Previše su savršeni i beživotni, previše patrioti odani dužnosti i oficirskoj šapki. Nekako požališ što nema više onih starih Wajdinih heroja koji su tako mnogo sumnjali. Tragedija je neupitno velika, zlo neupitno jasno - a opet, baš to, ta nedvosmislenost "Katyn" čini neprobavljivim.

Gledajući "Katyn" pao mi je na pamet jedan drugi film - "Ararat" kanadsko-armenskog režisera Atoma Egoyana. Egoyan je cijeli život radio suptilne urbane drame, da bi jednom snimio film o turskom masakru Armenaca koji je bio neprobavljiv.Padaju mi na pamet hrvatski filmovi iz devedesetih. To su također bili filmovi u kojima su žrtve bili skrušeni sveci, bijelo snježnobijelo, crno crno, a mi žrtve. Jednako su bili odbojni kao što je "Katyn" odbojan nama sada. Postoji nešto u logici pripovijedanja što proizvodi taj efekt - pričanje voli imperfektne grešnike, pravednici u njoj nerviraju. Ni ljudi ni narodi ne mogu ići svijetom okolo s gardom "ja sam pravednik kojem se nanosi nepravda".

To smo mi naučili devedesetih. Bošnjaci to uče danas. Jučer, oni su bili kultura šarma, ironije i mangupske subverzije. Načinjena im je politička nepravda, a sad ih ta nepravda na duge staze gricka i otromljuje im um. To je završna, naknadna kazna koju zločinac odmjeruje žrtvi. Pozicija žrtve ne nanosi samo bol. Ona ima drugi, odloženi efekt - s vremenom zaglupljuje.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )