Krnjin otkaz

Održava se
01.01.1901.

Godine su prolazile, a taj je čovjek bio krivac za sve. Bio je kriv za slabe rezultate i poniženja na travnjaku. Bio je kriv što je nekad moćni, prepotentni div pao na tlo zubima na travu. Ali, taj čovjek nije bio kriv samo zato što u Splitu stvari na zelenoj travi ne idu kako treba.

Kako su godine prolazile, u pučkoj je mašti on postao krivac za sve što je nama dolje pošlo nakrivo - za sve što je posrnulo i propalo, za sve krepane ekonomske gigante, sve nepometeno smeće i nerealizirane sanje. Veliki Krnje splitskih nogometnih poklada na koncu je odlučio da mu je dosta. U času kad je pritisak ulice postao neizdrživ, u trenutku kad je Hajduk pao na leđa i izgubio u Rijeci četiri prema nula, čovjek o kojem govorimo zaključio je da više ne može mijenjati trenere, direktore, igrače, a da ne preispita i sebe. Umoran od hrvanja s ulicom, Branko Grgić dao je ostavku i nakon sedam godina otišao iz Hajduka.

Branko Grgić otišao je tako iz kluba kojim je u različitim konstelacijama moći šefovao cijelo ovo desetljeće. U vrijeme kad je u njega došao, Dinamo se netom prestao zvati Croatia i netom je prestao biti središnja, privilegirana institucija tuđmanističke sportske moći. U tom trenutku, Hajduk je imao već godinama blokiran račun, a za njim je bila duga rezultatska zima i razdoblje krajnje inferiornosti. U času kad dolazi u Hajduk, čovjek iz Vranjica u očima je splitskog common sensea imao veliki minus što je bio konvertit, prebjeg iz HNS-a u HDZ, jedan od vijećnika koji su HDZ-u omogućili da 1995. preuzme vlast u Splitu bez izbora u političkoj operaciji kojoj je mastermind bio Ivo Sanader.

Tijekom ove dekade, Branko Grgić u Splitu će ostati upamćen i kao šef lučke uprave, čovjek koji ima svoj dio zasluge što je splitska luka danas germanski organizirani transportni stroj bez kojeg bi hrvatsko turističko čudo kolabiralo dok si reko keks. Ipak, ne bih rekao da je Grgića te 2000. Split pamtio ni kao konvertita ni kao kapa od porta: rekao bih prije da ga nije pamtio nikako, on se činio tek kao jedan od mnogih privrednih srednjekategornika županijskog ranga koji su kroz Hajduk prolazili i odlazili bez traga. Na koncu je Grgić ostao na Poljudu punih sedam godina.

Za Branka Grgića, ključna se društvena konstelacija promijenila 2004. kad za premijera dolazi čovjek koji ga je davno pokupio na političkom “draftu” - Ivo Sanader. Premda će obje strane o tom danas nerado govoriti, čini se da je Grgićev zadatak bio dvojak: s jedne strane da vrati bijele u ravnopravni klinč s Dinamom, a s druge da spriječi da se Hajduk premetne u moguće ultradesno čvorište. Stoga će Grgić u nekoliko godina istisnuti prvo Ćiru Blaževića, a odmah potom Igora Štimca, ljude koji su glavom platili debrecenskih nula osam, ali su ujedno i bili prijetnja da se u Hajduk useli malarični desni populizam. Od tog časa, ljubavi između Torcide i Grgića više nije moglo biti.

Grgić će javno govoriti kako ga vodstvo navijača mrzi jer ih je spriječio da zarađuju s Hajdukovim znakovljem i rekvizitima. Navijači će kazati da su Grgićev odlazak htjeli jer nije donio rezultat, jer je prijestolnici hrvatskog nogometa priuštio Debrecen i Shelbourne. Treća je istina da je u svemu tome bilo i mnogo ideologije: čovjek iz Vranjica za ultrase je ostao “drug Grgić” i sumnjivi tehnokrat. Ali - kad se sve skupa zbroji - Grgić ipak nije pao jer je ispunio drugi politički zadatak. Pao je jer nije ispunio prvi: Dinamo opet dominira, ovaj put ložen Bandićevom a ne Tuđmanovom kasom, a Grgić to nije uspio spriječiti.

Pitanje je, međutim, je li i mogao. Jer, današnja sportska konstelacija (vidljivo još očitije u košarci) nije samo stvar Dinama i Hajduka, nego stvar dugoročnog rasporeda moći, novca i snaga u ovoj zemlji. Jedan moj znanac zajedljivo je rekao da nije nikakvo čudo što je u Hrvatskoj Dinamo stalno prvak, jer je to bio i jedan od glavnih razloga zašto je ova država uopće nastala.

Duga se desetljeća naš nacionalni projekt gradio oko toga da se Dinamo izvede iz političke i sportske inferiornosti u koju je zapao nakon '71, i pretvori u nešto ravnopravno beogradskim klubovima. Problem je što je taj projekt imao i svoj negativni otisak u vosku. Slijedom stvari, Hajduk je morao postati i postao je sasvim nalik Dinamu prije 1990. Postao je politički razvlašteni klub o kojem brige brinu tek velmože županijskog ranga. Postao je klub čiji navijači žive od mitologizirane bolje prošlosti i bevandom zalijevaju romantičarsko gubitništvo.

Poznata vam je ta slika? Trebala bi biti: mogli ste je naći tamo sedamdesetih po bifeima uokolo Maksimira, u ona doba kad su se Senzen i Bonić doma mučili protiv klubova iz Niša, Titograda i Mostara. Ko bi gori sad je doli, kazuju naši renesansni klasici, a u ovom slučaju obrat gundulićevskog wheel of fortune-a nije rezultat slijepe sudbe, nego gole promjene državnopravnog okvira. To je danas jasno svima, osim onoj smiješnoj torcidaškoj mulariji koja i dalje po zidovima žvrlja U sa ušesima.

Jasno je to bilo i Sanaderu, koji je očito procijenio da je taj gemišterski čemer jednom razorio jednu državu, te da mu se ne smije dati da razori i drugu. U predizbornoj jeseni, ono što je najmanje Sanaderu trebalo jest “scheda” na kojoj Dinamo pred Hajdukom vodi petnaest bodova, i to u času kad on predvodi listu u desetoj jedinici. Ne znam koliko je istina da s Markovog trga radili telefoni i vabili sponzore, ali ono što se vidi je znakovito: klub koji je trajno prazne kase ovog se ljeta najednom raspomamio na tržištu i sablažnjivo ojačao. Cijela ta geometrija, međutim, ovisila je o jednoj fiksnoj točki - Grgiću. A ta točka sad je prebrisana.

Nakon sedam godina, Hajduk je tako točno ondje gdje ga je Grgić 2000. i zatekao. Sumnjam da ćemo s nekim drugim mi hajdukovci biti bolje sreće. A reći ću vam i zašto sumnjam: zato što često autom prođem pokraj igrališta Omladinca gdje trenira Hajdukova omladinska škola. Prođem tuda i svaki put začuđeno konstatiram kako roditelji najdarovitije mladeži baš uvijek voze tuarege, audije i cayennea, a baš nikad stojadine i hyundaije. Hajdukov je pogon nekad proizvodio igrače za pola Jugoslavije. Danas je taj pogon pogon za djecu utjecajnih, bogatih roditelja - a dok je god takav, iz njega neće biti ničeg nalik odgovoru na Modrića.

A dok toga nema, nema ni Hajduka. Jer, sve drugo u što bi se klub mogao osloniti tek su bolje prošlost i bankrotirani zavičaj.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )