Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Neven Vulić • 03.02.2014.

Luiza Bouharaoua : Za mene je aktivizam nešto kao terapija smislom

Luiza Bouharaoua rođena je 1985. godine u Splitu, gdje je diplomirala kroatistiku i anglistiku na Filozofskom Fakultetu. Godinama je uređivala časopis za književnost i kulturu The Split Mind. Bavi se prevodilaštvom, ali i aktivizmom.
 
Kao jedna od osnivača splitske udruge Skribonauti sudjelovala je u nizu projekata koji su povezivali zatvorenike s piscima, redateljima i glumcima, u nizu radionica i razgovora. Sudjelovala je na trodnevnoj konferenciji o umjetnosti u zatvorima u Marseilleu i dovela 'Samoću pamučnih polja', film napravljen u suradnji sa zatvorenicima marsejskog okružnog zatvora, na Human Rights Film Festival.
 
Uvrštena je u Sandorfovu antologiju novih hrvatskih prozaika "Bez vrata, bez kucanja", koju su uredili Robert Perišić i Andrea Milanko te je u Jutarnjem listu izdvojena kao jedna od najperspektivnijih autorica iz antologije.
 
 

Neven Vulić: Uvrštena si Sandorfovu antologiju novih hrvatskih prozaika, a i tvoja prva zbirka priča je pri samom kraju. Tekst iz antologije progovara kroz uzak i društveno dominantan muški kontekst, te je u njemu zapravo jako bitno ono što je prešućeno. Koliko su ostale priče u zbirci slične, što ih povezuje, i kada kažemo da je tvoja prva knjiga pri samom kraju, koliko mu je zapravo blizu?
 
Luiza Bouharaoua: Svaki kraj poprilično je teško definirati, to pogotovo vrijedi za pisanje. Moja zbirka priča je pri samom kraju već neko dulje vrijeme što zbog manjka vremena što zbog toga što mi je teško odrediti kada proces čišćenja teksta treba završiti.
 
Kratke priče koje se nalaze u tom rukopisu labavo su povezane likovima, mjestima i onim što si nazvao prešućivanjem. Sve čime se ja bavim, kako profesionalno kao prevoditelj i profesor jezika tako i u pisanju, zapravo su riječi. Taj tip stalne usredotočenosti na komunikaciju među ljudima drži me u paradoksalnom položaju - s jedne strane bavim se pronalaženjem načina da se komunikacija ostvari, s druge se stalno suočavam s prazninom, šutnjom, čistom nemogućnošću da se bitno zaista izreče. Sve kratke priče u tom rukopisu i sva nastojanja likova u njima zapravo su izraz želje da se premosti taj jaz, pokušaj da neizgovoreno opkoli riječima.
 
Postoji li nešto poput ključnog književnog događaja u tvom osobnom razvoju kao spisateljice? Nešto što je ostavilo trajni trag na tebi, u bilo kojem obliku - značajnog teksta, određenog pisca, filma, pjesme ili drugoga? Događa li se to uopće često? Ikada?

 
Svaka knjiga koju pročitamo nas na neki način definira. To je još više istina za priče koje sami napišemo. Izdvajati knjige, pisce i događaje uvijek je teško, nezahvalno, a na kraju nam ne donosi ništa više od osobne top-liste koja može ili ne mora nekome nešto značiti.
 
Ako bi zaista nešto trebala izdvojiti, onda bi to bila činjenica da su me knjige odgojile. Tijekom mog djetinjstva mnogo ljudi me je čuvalo dok je moja majka radila a svi oni su me pazili na isti način - čitali su mi, ponekad i po pola dana. Kad sam naučila čitati, sama sam nastavila taj proces. To je korijen te navike, te privrženosti - to je početak odnosa kojeg mislim nastaviti.
 
Tvoje djelovanje postaje vidljivo u časopisu za književnost i kulturu The Split Mind. Što se događalo prije toga, ali i sa samim časopisom, kako i zbog čega si se odlučila na javno kulturno djelovanje?

 
Kada sam počela rad na časopisu za književnost i kulturu The Split Mind teško se moglo reći da je bilo riječi o javnom kulturnom djelovanju. U početku je to bio tanašan časopis, zbornik tekstova nekolicine studenata, profesora i autora koji su smatrali bitnim da Split i Dalmacija imaju književni časopis. S vremenom je The Split Mind, zahvaljujući predanosti ljudi koji su na njemu radili, postao publikacija koja je počela privlačiti pozornost autora, književne publike pa čak i regionalne javnosti. Javni istupi u vidu književnih događanja i promocija bili su neplaniran i nužan dio rada na promociji časopisa i privlačenju novih suradnika. Posebno me veseli da su mene i moje prijatelje iz uredništva zamijenili novi mladi ljudi koji nastavljaju raditi na časopisu te su nedavno imali i promociju novog broja.
 
Sudjelovala si na Ferićevoj radionici kreativnog pisanja koja je završila čitanjem u knjižnici Bogdana Ogrizovića u svibnju 2010. godine. Kakva su iskustva vraćanja u školske klupe, je li bilo koristi, i kakav je osjećaj bilo tada suočiti se intenzivno i direktno s ljudima koji također pišu?
 
Sudjelovanje na toj radionici i dalje mi je jedno od omiljenijih iskustva na polju književnosti. Pored toga što je Zoran Ferić sjajan mentor koji iz samog slušanja teksta može detektirati što u prozi funkcionira, a što ne, meni danas najviše nedostaje taj pritisak da od srijede do srijede moram proizvesti tekst. To je jedno posebno iskustvo stvaranja vremena, vježbanje discipline zbog koje se uvijek i stalno, u najmanjim pauzama i na najčudnijim mjestima, baviš svojim tekstom.
 
U tekstu Jutarnjeg lista koji je popratio promociju Sandorfove antologije figuriraš kao jedan od 5 izdvojenih i perspektivnih autora. Što misliš o tome? Kako promatraš svoj generacijski kontekst, i pratiš li suvremenu domaću proznu produkciju?

 
Suvremenu domaću proznu produkciju pratim polu-profesionalno od početka studija, prvo preko rada u The Split Mindu, pa onda i kroz rad u Skribonautima. Unatoč tome teško mi je govoriti o generacijskom kontekstu, nekoj poveznici među autorima, tematici ili preokupacijama. Ne bi rekla da „generacija" okupljena u Sandorfovoj antologiji ima zajednički glas ili djelovanje, prije je riječ o mnoštvu glasova koji ispunjavaju raznorodna polja pa su na ovaj ili onaj način manje ili više vidljivi.
 
Što se izdvajanja moje priče tiče, teško mi je to komentirati. Uvijek mi je drago da nekome moja priča nešto govori, to znači da sam uspjela nešto iskomunicirati, što ja uvijek smatram uspjehom. S druge strane svjesna sam činjenice da je to samo jedna priča i da svaka nakon nje zahtijeva isti proces strogosti čiji je rezultat neizvjestan.
 
Jedna si od osnivača udruge Skribonauti koja je poznatija postala projektom 'Pisce u zatvor'. Što se radili prije toga, i kakva su iskustva s projektom do sada?

 
Skribonauti su s radom počeli u Splitu prije tri godine i to sa željom da obogate književni život grada. Iako smo znali da želimo dovoditi književnost u javni prostor, u početku nismo znali da ćemo književnost zapravo voditi onima kojima inače ne dolazi. Danas je rad s publikom koju književnost zaobilazi zbog njenih specifičnih okolnosti naša glavna djelatnost. Jedna takva publika su i zatvorenici i zatvorenice s kojima radimo već dvije godine kroz projekt književnih tribina, radionica kreativnog pisanja, stripa i sakupljanja knjiga za zatvorske knjižnice. Projekt je počeo kao istraživanje mogućnosti stvaranja publike u zatvorima da bi s vremenom oni postali aktivni sudionici kreativnog procesa proizvodnje tekstova. U 2014. proširit ćemo područje djelatnosti na film i animaciju ne bi li i zatvorenicima i zatvorenicama s drugačijim afinitetima pružili priliku da se izraze.
 
Izveli ste sklop radionica pisanja koje je vodio Mario Kovač, naravno u zatvorima. Gdje se to odvijalo, tko je sve sudjelovao, i o kakvom projektu se točno radi?

 
Marijo Kovač je netom završio ciklus radionica kreativnog pisanja u kaznionici u Lipovici. Bila je to posljednja u nizu od četiri radionice koju smo realizirali u sklopu druge faze projekta 'Pisce u zatvor', čiji je cilj bio istražiti mogućnosti umjetničke produkcije u zatvorima. Sama radionica započela je izvođenjem scena iz predstave Ilijada, nove predstave u režiji Marija Kovača u kojoj, osim njega, glume Vili Matula i Nikša Marinović. Bio je to naš prvi izlet u kazališne vode, a sudeći po entuzijazmu zatvorenika i uprave kaznionice neće biti zadnji.
 
Doveli ste Španjolce i Francuze na Human Rights Festival, sudjelovat će sa svojim filmovima koje su dijelom ili u cijelosti realizirali u zatvorima. Kako je došlo do suradnje i što vas je ponukalo da baš te određene projekte predstavite našoj publici?
 
Kao partneri na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu postavili smo video instalaciju „Samoća pamučnih polja" francuskih umjetnika Caroline Carvacale i Josepha Cesarinija u Muzeju suvremene umjetnosti te prikazati igrani film Manuela Pereza „Frontera". S oba filma, koji su rezultat višegodišnjeg rada udruga Lieux Fictifs i transFORMAS sa zatvorenicima u Francuskoj i Španjolskoj, susreli smo se na konferenciji „Borders inside/outside - Artistic creation in prison" u Marseilleu u lipnju prošle godine. Pored toga što je riječ o iznimno zanimljivim umjetničkim radovima, činilo nam se važnim ugostiti autore i predstavnike organizacija koje su producirale film i instalaciju da bismo javnosti pokazali što se sve može ostvariti u radu sa zatvorenicima kada postoji volje i institucionalne podrške.  
 
Budući da se u posljednje vrijeme kod vas puno toga paralelno odvija, možda nije loše ni spomenuti još jedan recentni projekt koji ste realizirali - Zgodne žene spašavaju stvar. Radilo se o trodnevnom festivali u koje su bile uključene štićenice domova. Htjeli ste stvoriti prostor za promociju ženskog stvaralaštva, kako je sve prošlo?
 
Ideja da radimo festival o ženama i za žene postoji već dulje vrijeme, samo je čekala na pravi financijski trenutak da se realizira. To se na sreću dogodilo ovo ljeto kada smo organizirali petodnevne radionice stripa i kreativnog pisanja za djevojke iz doma za nezbrinutu djecu 'Miljenko i Dobrila' i 'Doma za odgoj djece i mladih' u Splitu, te trodnevni festival na kojem smo promovirali rad suvremenih umjetnica. Festival koji smo održale samo je učvrstio naše uvjerenje u važnost rada s djevojkama i emancipacijsku snagu koju susreti među ženama imaju. Upravo zato planiramo ovog ljeta održati drugo izdanje festivala.
 
Prilično je vidljivo kako se radi o snažnoj želji za promjenom i sudjelovanjem koja te pogoni. Otkud toliki poriv za aktivizmom? Koga najviše kriviš?
 
Odakle tolika potreba za aktivizmom? Mogla bih možda okriviti svoju mamu, to je uvijek najlakše, ali od nje sam se naučila biti aktivna, a ne aktivist. Odakle je ta potreba došla teško mi je detektirati, ali znam što mi ona znači. Živimo u vremenu rastuće netrpeljivosti zbog koje se povlačimo iza svojih ograda i s nepovjerenjem promatramo sve „s druge strane". Istovremeno upisujemo diskriminaciju u ustav, rasprodajemo prirodna dobra i resurse, a uskoro ćemo i radnike. Čini mi se da je u takvoj situaciji jedina smislena uloga ona agenta promjene, ma koliko mala ona bila. Osobno veliku nadu polažem u mikroaktivizam. Male svakodnevne stvari poput doniranja knjiga, volontiranja ili popravljanja tuđeg bicikla jer one dugoročno mijenjaju stvari, a kratkoročno čine život smislenijim. Za mene je aktivizam nešto kao terapija smislom.
 
Tvoje književno, i pretpostavljam aktivističko iskustvo, počinje u Splitu. Kakvom ti se čini današnja splitska književna scena? Ima li kakvih razlika u odnosu na doba tvog početka rada i upoznavanja s njom? Kako Split živi svoj književni život?
 
Najvažnije za splitsku scenu je da ona ima život za živjeti, a taj život duguje nekolicini entuzijasta poput Irene Delonge Nešić i ekipe Rječilišta, Patricije Vodopije koja vodi Bookvicu, Edija Matića i Maje iz udruge Kurs koji vode rezidencijalni program, te Marija Glavaša koji vodi književnu tribinu Bookara. Osim što su Splitu ponudili književni program, ovi ljudi su dokazali sebi, a i svima drugima da Split ima mnogobrojnu publiku koja taj program želi.
 
Kako trenutno živiš s obzirom na broj obveza koje si sama sebi nametnula? Otkud vremena za sve, i koliko ga ostaje za čitanje, pisanje, intervjue?
 
Trenutno živim vrlo organizirano, ali imam raspored obaveza kojeg sve teže slijedim. Ta disciplina posljedica je toga što sam već neko vrijeme privatno i poslovno u procesu tranzicije. U takvom periodu vremena je premalo pa ga se teško nalazi za čitanje, a još manje za pisanje. Zasad se tješim činjenicom da protok vremena olakšava odvajanje od teksta pa će jednom, kad sjednem nad pričama, upravo ta distanca odigrati ulogu urednika.


Fotografija: Stjepan Tafra

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –