Marina Durnovo i Vladimir Glocer : Moj muž Daniil Harms

Održava se
20.03.2011.

Još početkom osamdesetih u jedan lenjingradski stan, tik do onog u kojem je do hapšenja 1941. godine živio Daniil Harms, stizala su iz Venezuele pisma njegove žene. Vladimir Glocer, povjesničar književnosti koji se posebno bavio dječjom književnosti i djelima avangardnih pisaca iz skupine OBERIU, krenuo je tim tragom u potragu za možda posljednjim svjedokom života Daniila Harmsa, koji je upravo negdje tih godina i kod nas stekao kultni generacijski status.

Ime pošiljateljice koje je Glocer dobio bio je Marina Vishes, no preko  veleposlanstva Venezuele u Moskvi nisu uspjeli pronaći nikoga pod tim imenom. Glocer je već odustao od potrage, ali je jednog slikara koji je putovao za Caracas ipak zamolio da se raspita za tajanstvenu ženu, ovoga puta pod njenim djevojačkim imenom Marina Malič. Slikar se ubrzo vratio s vijestima da je Marina Malič pronađena pod imenom Marina Durnovo. Glocer je odmah zamolio svoju vezu iz Venezuele da s Harmsovom ženom napravi veliki intervjuu. Nažalost, intervjuu nije uspio. Štura i pomalo neprijateljski intonirana poruka iz Caracasa je glasila: "Prošlo je mnogo godina i ona se više ničega ne sjeća, pamti tek da je jako volio žene".

Glocer nije odustao. Posljednji dio poruke slutio je na zanimljivu priču. Stupio je u kontakt s Marinom Durnovo, i ubrzo se sam našao na putu za Venezuelu. Pokazati će se u posljednji čas, pošto je tajanstvena gospođa s nekoliko imena nedavno izgubila svijest na autobusnom kolodvoru - i pritom pretrpila tešku amneziju. No priča koju je Glocer otkrio u Caracasu pokazati će se izvanrednim pogledom na posljednjih deset godina Daniila Harmsa: dovoljno je pročitati opis sobe bračnog para Harms i parole koje su ga ukrašavale pa da pitanje autentičnosti postane irelevantno.

U sobi podijeljenoj pregradom, koju je bračni par dijelio s jednom staricom i njenom kćeri, Marina se prisjeća velikog natpisa: „Mi nismo kolači. Kolači nismo mi!". Tu je bila i tajanstvena parola: AUM MANI PADME HUM. Harms nije znao što znači ali je govorio kako je to vrlo važna i sveta tibetanska prisega...

Ne prepoznaje se harmsovski interijer samo po apsurdnim i, zapravo opasno reakcionarnim natpisima. Tu je i bila jedna ružičasta peć koju je bračni par, uz još štošta drugo, jedne noći s poletom obojao. "Bili smo te noći jako veseli", kaže Marina. A veselo je bilo u domu/sobici Harmsovih i kada bi noću dolazili prijatelji, rukama i nogama lupali po vratima s obješenim natpisom "nismo doma", sve dok Marina više ne bi izdržala a gosti bi s bocama nahrupili u podijeljenu sobu...

Nešto manje veselo za Marinu, ali i dalje u skladu s razuzdanim načinom života, bili su Harmsovi serijski preljubi sa svim i svakim, svagda i svugdje. Marina se brzo naučila da prije ulaska u sobu lagano pokuca po vratima na koja su noću bučno udarali gosti. Harms bi joj na to iznutra odgovorio: „Dođi za petnaest minuta." A ona bi kazala: „Dobro, idem nešto kupiti..."

S dolaskom rata nestalo je gotovo svakog veselja, pa i tog bračno/izvanbračnog. Kao pacifista (ali i poznati germanofil!) Harms nije želio ratovati. Panično se bojao rata, i njegovo psihičko stanje se tokom ljeta 1941. narušilo i u većoj mjeri no što je on to htio pokazati pred regrutacijskom liječnicom. Na grobu svog oca prevodi je sate pokušavajući saznati tajnu šifru koja će njega i Marinu spasiti od odlaska u rat i radnu službu. Na kraju u povišenom je stanju Marini pripoćio tu magičnu šifru, šapnuvši joj na uho: "crvena marama"...

No ta "crvena marama" nije ga spasila kada su se na stubama pojavila "tri niska, čudna tipa". Genij humora apsurda odveden je 23. kolovoza 1941. Marina mu je uspjela u zatvora dostaviti tek nekoliko paketa. Kad se pred zatvorom pojavila u zimi 1942. muškarac joj je kroz prozor rekao: "Umro je 2. veljače." I kroz prozor izbacio njen posljednji paketić.

Uglavnom, Glocer je u Caracasu dobio izvanrednu „robu". Svega tu ima, malo misterije, malo detekcije, velike povijesti i male povijesti, pa nostalgije i radosti, traume i bola, i puno humora. Ispovijed Marine Durnovo nije samo dragocjeni pogled u jedno nestalo vrijeme i život jednog nestalog pisca, već i narativ s jakom prisutnošću i Harmsa i njegovog humora i vremena u kojem je živio i same Marine Durnovo.

Pametni urednici i pametne novine za takvu bi robu „ubili". Sjećanja Marine Durnovo na Harmsa, uokvirena i njenom vlastitom pričom, prvo su 1999. izašla u časopisu, a zatim i kao knjiga s nekoliko izdanja.

Čitati ga obavezan dodatak Harmsu.

Marina Durnovo i Vladimir Glocer: "Moj muž Daniil Harms"
Preveo Žarko Milenić

Šareni dućan, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )