Miljenko Horvatić, Tihomir Ružić : Miljokazi
Dobri crtači stripova imaju jednu prednost pred dobrim književnicima. Mogu se, naime, prodati bez većih problema. Medij unutar kojega stvaraju nadilazi jezične barijere i jedino što trebaju, uz pretpostavku da su zaista dobri, jest uzgojiti onu dozu profesionalizma koja se na stranim tržištima podjednako očekuje i od novajlija i od okorjelih profesionalaca. Ta činjenica uzrokuje određene probleme domaćem stripu. Svjesni vlastite (komercijalne) vrijednosti domaći su crtači stripova, za razliku od književnika, obično neskloni uposliti svoje alate za standardne hrvatske honorare. Nije im za zamjeriti. Priče o beskompromisnim umjetnicima koji izgaraju za umjetnost obično završe s ranom misom zadušnicom, a to je sudbina na koju je malo tko voljan pristati. Zbog toga nije nimalo čudno što suvremeni hrvatski strip unatrag zadnjih dvadeset godina u većini slučajeva proizvodi kratke priče. Duže nema tko crtati.
Iluzija dužine zavarala je mnoge. Ne toliko same crtače za koje je dužina tek pitanje utrošenog vremena za neplaćeni ili slabo plaćeni rad, koliko scenariste koji redovito nalete na tu početničku zamku koja ih uvjerava kako je kratke priče, zbog toga što su kratke, jednostavno napisati. U svakom slučaju jednostavnije nego duge. No, znat će to svatko kome je kroz ruke prošlo više od jedne zbirke kratkih priča, Raymondom Carverom ili Bukowskim se ne postaje preko noći. Ni u svijetu stripova stvari, dakako, nisu bitno drugačije. Možda su čak i zaguljenije.
Uzmete li, na primjer, u ruke "Miljokaze" Miljenka Horvatića i Tihomira Ružića, zbirku kratkih strip-priča objavljenu prošle godine, uočit ćete da od pet stripova u njoj jedan valja, jedan napola valja, a ostale tri - od kojih je jedna (O Florijanu) fanzinski vic kakvih je u devedesetima u Endemu bilo na tone - se tek uz žmirenje na oba oka mogu nazvati stripovima.
Problematični se stripovi, doduše, uklapaju u formalističke definicije ovoga medija poput one Eisnerove ("strip je sekvencijalna umjetnost"). No, kako bi se razumjelo što točno ne valja s pričama Desnica i Elvis je nula potrebno je odmaknuti se od pukog formalizma i poslužiti se drugim sredstvima. Nije mi namjera pilati teorijom na ovom mjestu - rasprava o književnim vrstama, rodovima i žanrovima kontinuirano se provodi još od Aristotela (te se uvijek iznova obnavlja kad god se neki novi medij ukaže na horizontu) i nema se smisla ovako ukratko nadovezivati na nju - već mi je namjera ukazati na koristan naputak autorima koji se iz godine u godinu pod nazivom "Pomozite urednicima da vas objave" pojavljuje na zadnjim stranicama godišnje SFerakonske zbirke.
"Mnogo je definicija SF-a, ali zaista stoji samo jedna, najosnovnija: ako iz djela izbacite SF-element, a priča i dalje stoji, niste napisali SF." Preveden u jezik stripa, ovaj bi naputak mogao glasiti - ukoliko iz stripa izbacite crtež, a priča i dalje stoji, niste napisali strip. Upravo se to dogodilo s pričama Desnica i Elvis je nula.
Desnica je primjer urbane proze s nogometom u središtu pozornosti. Jedna od onih priča kakvu bi u boljim danima napisali pojedini FAK-ovci. Pišući priču iz sfere nogometnih anegdota Horvatić je praktički zanemario Ružićevu ulogu te se ovaj morao zadovoljiti ulogom ilustratora pa je končani rezultat ispao bliži slikovnici no stripu. Slična se stvar dogodila i s Elvisom, no u ovom slučaju dio "krivnje" leži i na samom Ružiću koji se nije najbolje snašao u svojoj ulozi.
Elvis, naime, koristi mrtvog fokalizatora za crnohumornu, egzistencijalističku pripovijest o čovjeku (entitetu) koji promatra vlastiti sprovod. Komentirajući likove koji se na kratko pojavljuju na sprovodu (i u kadru), Horvatić je Ružiću pružio mogućnost za vizualno istraživanje fizionomija koje bi bilo u stanju nadopuniti, naglasiti ili jednostavno prikazati informacije iz tekstualnog predloška. Bez ikakve sekvencijalne dinamike, Elvis je svoj puni potencijal trebao ostvariti vještim portretiranjem, no Ružićev hladni grafit s pomalo voštanim likovima (usput - voštani su likovi bili problem i Ružićevog mentora, legendarne figure hrvatskoga stripa, Radovana Domagoja Devlića) Horvatićevoj priči nije uspio podariti nikakvu novu dimenziju.
Preostale dvije priče, na razini suradnje crtača i scenarista, donose bolje rezultate. Slabija od njih - San morskog psa - odvodi čitatelja na neimenovani jadranski otok (čiju arhitekturu, atmosferu i krajobraze Ružić savršeno prenosi na papir) na kojemu se od samoga sebe skriva Štuka. Štuka je bivši branitelj koji destruktivnu civilizaciju kopna pokušava zamijeniti "rudimentarnijom", "prirodnijom" civilizacijom otoka. No, čak ni na takvom mjestu bijeg od vlastitih činova nije sasvim moguć, a kad mu u "goste" dođe jedna od aveti prošlosti, unakaženi Cener - neuspjeli ratni profiter za smrt čijega je djeteta odgovoran upravo Štuka - doći će do konačnog obračuna koji će promijeniti živote obaju protagonista.
U Snu morskog psa Horvatić suvereno kombinira dinamične s introspektivnim momentima pokazujući kako, kad hoće, umije vladati ritmom pripovijedanja no sama priča o iskupljenju, ratnim traumama i grižnji savjesti ne predstavlja izrazito bitan doprinos ni ratnim ni poslijeratnim narativima o Domovinskom (ili bilo kojem drugom) ratu. Hrvatski je strip kako tijekom devedesetih, tako i u poslijeratnom razdoblju, donio uspjelije i značajnije priče od Sna morskog psa.
Najuspjelija (i najbolja) priča cjelokupne zbirke je uvodna obrada neimenovane brazilske narodne legende naslovljena Barandao u kojoj se jukstapozicijom pretkolumbijske i suvremene ikonografije pripovijeda ciklička pripovijest o odnosu čovjeka i božanstva. Drevna parabola o čovjekovu mjestu u svijetu sama po sebi ne bi bila posebno zanimljiva (osim, vjerojatno, poklonicima majanskih legendi) da nije sjajno nadopunjena. Za prvih četrnaest stranica ove pripovijesti odgovoran je isključivo Ružić koji uspijeva stvoriti sjajnu repliku svijeta iz legende, od monumentalne arhitekture, preko prašume do prepoznatljive majanske fizionomije. Ružić također uspijeva iz legende nalik zen-koanu uspijeva napraviti dinamičan i živ strip koji svejednako zadržava meditativnu dimenziju.
Nadopuna brazilske legende djelo je Miljenka Horvatića koji ontološke tjeskobe drevnih žitelja Južne Amerike rekontekstualizira u suvremenost. Drevne hramove zamjenio je poslovno-stambenim grdosijama od stakla i čelika, a bogove koji čovjekovom sudbinom upravljaju s nebesa nešto manje vječnim no gotovo jednako moćnim bogovima u kožnim naslonjačima i skupim odijelima. Tim činom Horvatić i Ružić pokazuju kako se fundamentalno pitanje duhovnog identiteta - tko si ti? - održava neovisno o kontekstu i kako duhovni primitivizam u vidu slijepe poslušnosti autoritetima nipošto nije završio u ropotarnici povijesti.
"Miljokazi" su, dakle, neujednačena zbirka po čemu se zapravo nimalo ne razlikuju od većine ostalih zbirki, bilo kratkih priča, bilo stripova. Da je hrvatska strip-scena nešto življa no što jest i da na njoj postoji regularnija periodika na čijim bi stranicama autori brusili zanat (kao što je postojala nekad) vjerojatno bi se pažljivije biralo što će završiti između korica albuma. No, kako logika "daj šta daš" suvereno dominira svakodnevnim životom ne treba se čuditi što se pojavljuje i u umjetničkim sferama.
Stvari ipak nisu tako crne. Unatoč ekonomskoj krizi i ponešto smanjenom asortimanu domaćih izdavača, čitatelj-namjernik još uvijek može pronaći stripove daleko bolje od Miljokaza. Kako iz pera domaćih, tako i iz pera stranih autora.
Miljenko Horvatić, Tihomir Ružić: "Miljokazi"
Bookglobe, 2012.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )