Moderna vremena Info - s kim smo sve razgovarali u siječnju?

Vjerojatno ste primijetili da smo znatno intenzivirali broj razgovora koje objavljujemo na našem portalu, pa vas podsjećamo s kime smo sve razgovarali protekli mjesec. Nastojat ćemo zahvaćati vrlo široko, ne razgovarati samo s književnicima već i sa znanstvenicima iz različitih područja, poduzetnicima iz naše knjižne branše... ukratko, s ljudima koji imaju što za reći.

SIJEČANJ 2014.

Aleksandar Hut Kono: "Ljubav u život dođe onaj čas kad se počnemo smanjivati"

Hrvatska književna scena boomira! U zadnjih 10-15 godina čitatelji su doslovno zasuti prvorazrednom književnošću. Međutim, iza tog procvata ne kriju se pisci, već prevoditelji. Čini mi se da se o ovom fenomenu ne govori dovoljno, ali važno je znati da u Hrvatskoj trenutno djeluje određeni broj prevoditelja koji doslovno proširuju mogućnosti književnog jezika i po svojoj virtuoznosti mogu biti izvor nadahnuća piscima u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

Helena Sablić Tomić: "Sve je sivo, a ja sam ona koja volim boje"

Jednom sam pitala studentice koje mjesto u njihovom životu ima samoća i čitanje. Jedna od njih je priznala da ju pomisao da bude sama toliko uznemiruje da će radije sjediti s prijateljicom iako treba pisati seminar jer zašto bi itko želio biti sam? Kada sam im rekla kako volim biti sama, kako mi slušanje tišine predstavlja čisti užitak, gledali su me u čudu. Njima je internet bijeg od samoće. Omogućio im je komunikaciju i pronalaženje drugog, brzog čitanja.

Snježana Banović: "Posluh, Pogodovanje, Prosječnost i Strah"

Mlado je društvo odavno odlučilo da će kazalište, kao i uostalom cijelu državu ostaviti u rukama starih, okorjelih kadrova koji su tranziciji usprkos odlučili pod novim domoljubno-šabloniziranim krilaticama okameniti stari sistem s novim specifičnim težinama. One se, unutar paradigme interesnih grupa i izričite odgovornosti svih pojedinaca prema njima mogu opisati kao «tri P + S». To je slika hrvatskog kazališta danas, ali i cijele hrvatske kulture.

Luka Bekavac: "Nikada ne polazim od neke potpuno formulirane teme ili teze"

Polagano sedimentiranje ideja, slika, rečenica, fragmenata, kompozicijskih obrisa traje dugo, ponekad i po deset godina; mogu se skupiti stotine stranica pripremnih materijala, uz relativno jasnu ali fleksibilnu sliku cjeline... ali to skupljanje nikada ne izgleda kao pričanje priče, kao početak koji zatim (djelovanjem nekog “samostalnog” lika) vodi ravno prema kraju. Prije podsjeća na puzzle ili, suvremenijom metaforom, torrent: slika koju tražim popunjava se materijalima simultano “duž” ukupnosti teksta, nevezano uz točke početka i kraja.

Darko Lukić: "U malim i zatvorenim sredinama nema potencijala za veliku dramu"

Iz dubokog poštovanja prema dramskoj umjetnosti ne bih ja ove naše izvedbe nikako nazivao dramatičnim... sve je puno više nalik na diletantski vodvilj u zagušljivoj dvorani u kojoj su vrata zatvorena pa publika ne može izaći. Uobražavati kako se tu događa nešto sudbinski veliko, nešto jako dramatično, znači zaista predugo ne proviriti u svijet izvan te prostorije. Ja često putujem na sve strane svijeta, pa vidim i neuporedivo gore i nezamislivo bolje sredine i situacije.

U siječnju smo i prenijeli dva razgovora:

Olga Grjasnova: "Svaki put kad završim roman, osjećam se kao potpuna luzerica" (via Kulturpunkt)

Njemački diskurz naspram imigracije je nešto posebno, ponajviše zbog toga što je bogat rasizmom i islamofobijom. Ljude rođene u Njemačkoj i dalje se percipira kao "strance" iako su njemački državljani. Naravno, postoje dvije vrste "stranaca" - dobri stranci, kao što su Francuzi, Azijati ili Židovi, i loši stranci, kao što su Turci i Arapi. Prije nekoliko godina u njemačkim medijima počeo se pojavljivati pojam 'judeokršćanske vrijednosti', uvijek u kontekstu islamofobnih napada. Pitam se gdje su te 'judeokršćanske vrijednosti' bile 1933. godine.

Kenneth Goldsmith: "U digitalnom okruženju o jeziku razmišljamo drugačije" (via Liba Libera)

Na neki čudan način, ako razumijete koncept - koji bi valjalo staviti na prednju stranicu knjige - imate knjigu koju ne morate pročitati. Zanimljivije je pričati o njima, nego čitati ih. Ne zagovaramo izum nečeg novog; nego uzimamo već postojeće stvari, reorganiziramo ih i predstavljamo kao izvoran tekst. Odabir onoga što predstavljate zanimljiviji je od onog što predstavljate. Ne procjenjuje se pisanje niti ono što je na stranici; procjenjuje se misaoni proces koji je nadošao prije nego što smo se primili pisanja.

Kako kasnimo s ovom objavom koji dan, krenula je i ovomjesečna (veljača) serija razgovora:

Luiza Bouharaoua: "Za mene je aktivizam nešto kao terapija smislom"

Živimo u vremenu rastuće netrpeljivosti zbog koje se povlačimo iza svojih ograda i s nepovjerenjem promatramo sve „s druge strane". Istovremeno upisujemo diskriminaciju u ustav, rasprodajemo prirodna dobra i resurse, a uskoro ćemo i radnike. Čini mi se da je u takvoj situaciji jedina smislena uloga ona agenta promjene, ma koliko mala ona bila. Osobno veliku nadu polažem u mirkoaktivizam.

Marin Maletić: "E-knjiga dio je rješenja, a ne dio problema u knjižnoj branši"

Vjerujemo da kvaliteta usluge i dostupnost legalnog sadržaja puno više doprinose borbi protiv piratizacije nego restrikcije, koje su, praksa je pokazala, zapravo neprovedive. S druge strane masovnost koju omogućava digitalizacija kompenzira eventualne gubitke od piratizacije. Kod donošenja odluke o eKnjizi bitan argument "za" je to što izbjegavanje sudjelovanje na legalnom tržištu eKnjiga zapravo ne smanjuje rizik od digitalne piratizacije.