Naprosto psihijatrija

Održava se
01.01.1901.

Kao dijete, provodio sam svake godine nekoliko ljetnih tjedana na malom otočiću Zlarinu u šibenskom arhipelagu. U to vrijeme - a bilo je to ranih sedamdesetih - Zlarin još uvijek nije imao vodovod. Otočke gustirne punile su se kišnicom koja se prikupljala velikom, cementom popločanom kosinom na brijegu iznad mjesta. Kosa gustirna bila je veličine nogometnog igrališta, bila je sačinjena od velikih cementnih blokova, brtvljena bitumenom, a iz pukotina je šikljao divlji origano.          

Ali, ljeti, u vrijeme kad sam ja tamo boravio, kiša nije bilo, a komunalna je cisterna bila prazna. Tako je Zlarin vodom opskrbljivao vojni vodonosac kojem se sjećam i imena - "Pirovac". Taj "Pirovac" akoštao bi uz rivu, prosuo bi po luci mlohave cijevi, te bi cijevi pod pritiskom nabrekle, a iz rupica i napuklina na crijevu prskali bi maleni vrutci pitke vode. Bio je to prizor kao iz Nazorovih otočkih priča, ali preseljen kroz vrijeme: mi djeca, bosi (tko je onda ljeti nosio cipele), nadvijeni nad vojnu cijev pijemo s majušnih vodoskoka.          

Tih ljeta naučio sam dvije stvari. Prva je da voda nije samorazumljivo dobro - ona je blagodat koju neki imaju a neki nemaju, i zato je treba cijeniti. Druga je to da država nisu stijeg, tri boje, himna i sportska vrsta. Država je onaj tko ljudima kojima to treba može poslati brod s vodom.            

Ta pradavna, nazorovska slika pala mi je na um ovog tjedna, kad sam na televizijskim vijestima vidio reportažu iz jednog drugog gradića u Dalmaciji, reportažu u kojoj je glavni lik opet bila - voda. Gradić o kojem je riječ je Knin, željezničko čvorište kojeg su nam devedesetih svima bila puna usta, da bi danas, dvanaest godina nakon Nikitine "kave u Kninu", negdašnja metropola SAO Krajine potonula u temeljiti nacionalni zaborav. Poslije Oluje u Knin se išlo hodočastiti, svijet se penjao na tvrđavu, mularija ga je pohodila okićena navijačkim šalovima.          

U međuvremenu, Knin je zaobišao autoput, Srbi se baš i nisu pohrlili vratiti, naseljeni Hrvati shvatili su da od obećana eldorada nema ništa. Knin je siromašni grad koji za načelnicu ima stanovitu Josipu Rimac, simpatičnu curu koja izgleda kao da je netom maturirala i prilično opovrgava mitove o patrijarhalnim Dalmatincima. Josipa Rimac ovih je dana trebala podijeliti ključeve više desetaka stanova koje je država sagradila za ratne stradalnike, veterane i prognanike. Ali, odlučna poteštatica izazvala je uzbunu time što je predaju ključeva uvjetovala jednom "sitnicom": novi stanari prethodno trebaju podmiriti dugove za vodu, dugove koji su u nekim slučajevima i desetljeće stari, stoga dakle i u zastari.            

Ovaj samorazumljivi primjer "mrkve i batine" izazvao je u Kninu neobičnu sablazan. Pred kamerama HTV-a redali su se brojni dužnici koji su ogorčeno zapomagali zbog onog što im načelnica radi, a među bizarnim argumentima čuli smo tako i onaj da "grad nije postupio kako treba, jer da jest, trebao nas je prvo - tužiti"(!).  Moguće je da među vama postoje neki koji nisu posve srođeni s nadrealističkim cirkusom koji se zove hrvatska zbilja, pa ću stoga za takve još jednom pojasniti.              

Dakle - ljudi o kojima je riječ besplatno će dobiti stan, stan koji mnogi od vas plaćaju kroz paprene kredite, dočim će ga oni dobiti mukte zato što ćemo im ga platiti mi. Nadalje - preduvjet da dobiju taj besplatni stan je da plate račun za vodu koju su popili, prolili, kojom su oprali suđe, zalijevali pomidore i izjutra se umivali. Tu vodu trošimo i plaćamo svi mi, kao što je plaća i znatna većina stanovnika tog istog Knina, uključujući i stanovit broj onih koji svoj stan nisu dobili nego su ga naslijedili, kupili, iznajmili.            

Ipak, rečeni pametnjakovići ne samo da su smatrali da su mudriji od svojih susjeda i da oni ne moraju plaćati vodu, nego ih je šira društvena javnost još za to i nagradila besplatnim stanom. A sada - kad su dobili taj nezanemariv poklon - iščuđavaju se što ih se tjera da budu "glupi" kao i ostali, pa da plate što su trošili. Doista - samo u Hrvatskoj takvi ljudi mogu dospjeti u Dnevnik, u blok političkih vijesti. Bilo gdje drugdje izišli bi u rubrici Zanimljivosti kao  psihijatrijski fenomen.          

Dok mi se po glavi mota kninska "afera voda", napamet mi padaju zlarinski pučani koji su pljunuli u šake i na gorskoj padini sagradili velebnu cisternu ne bi li iz škrape suhe kao barut iscijedili koju kap. Otad je prošlo sto godina, i čovjek se doista mora zapitati što se u tih sto godina dogodilo da smo postali takvi? Kako to da smo onda znali kako je voda sveta povlastica, a danas mislimo da na nju imamo samorazumljivo pravo? Kako to da su ljudi tada nedaće rješavali zajedno, kao komuna, a sad misle da su mudrijaši i furbe ako ne plate račun, a drugi budale dočim plate? Kako to da su tada ljudi znali pljunuti u šake i riješiti komunalni problem, a danas poput parazita čekamo da nas država napoji i skuči?              

Koga i što od vječnih dežurnih krivaca treba kriviti za ovu mentalitetnu mijenu? Komunizam? Balkan? Tita? Dinarski mentalitet? Lijene Dalmoše? Tuđmana? Hrvate? Srbe? Kažu da je Margaret Thatcher jednom rekla da za nju "ne postoji to što se zove društvo". Hrvatski tranzicijski polusvijet, nažalost, ovu je krilaticu prve babe neoliberalizma dosljedno preveo s riječi na djela. U Hrvatskoj - doista - ljudi nemaju previše naviku razmišljati o tome da postoji nešto poput "društva". Ne padne im na um da postoji jedan dobar razlog zašto treba plaćati komunalu i vodu - zato jer je plaćaju i drugi. Ne pada im na pamet da dobra koja primaju od države nisu stvorena po duhu svetom, nego su rezultat nečijeg rada i poreznog pritiska.            

Umjesto solidarnosti i samoorganiziranja, stvorili smo kulturu u kojoj parazitski čekaš da ti problem riješi nevidljiva, storuka i apstraktna - država. A odnos spram toj državi nije odnos davanja i primanja, nego solipsistički odnos u kojem za svakog postoji jedino on sam, kao za razmažemo derište. I da se razumijemo, po ovom Knin nije ništa drukčiji od cijele Hrvatske od sjevera do juga. Kninski je slučaj utoliko očit što je provincijski karikaturalan, što je riječ o sirotinji i što je riječ o marifetlucima koji se mjere stotinama kuna.              

Ali, isti ovakav letalni koktel - prijezira prema općem pod ruku s pasivnim zapomaganjem - oblikuje cijelo ovo društvo. Urbanizam i turizam, politika i ekonomika - postavljeni su tako da pogoduju toj mikrokulturi, samo što drugdje nije riječ o bijednim dugovima za vodu. Drugdje su u bubnju građevinski tereni, poslovni prostori, sinekure, uknjižbe, koncesije. U Zagrebu, siroti čove ne bi paradirali pred kamerama u dotrajaloj trenirci, nego bi se sive operacije rješavale dalje od medija, uz Ikein stol i dizajnersku lampu.        

Ali, u srži isti je to mukli Vučjak, u kojem onaj tko vara nije nepošten, nego je furbast.         

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )