Ne poželi tuđeg stranačkog kolegu

Jerko Rošin drži kako vođu njegove stranke i prijatelja mu Ivu Sanadera “vodi Božja ruka”. U komunističko je vrijeme bio običaj da se partijski činovnici iz roda voluharica neumjerenim laskama umiljavaju vladaru, ali je sretna okolnost da su oni bili ateisti.

Politička nada Hrvatske demokratske zajednice, njihova mlada zvijezda i iznenađenje s klupe na idućim parlamentarnim izborima, državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova, Marija Pejčinović Burić, u novinskom je razgovoru prije neki dan rekla da je šokira kada se socijaldemokratski prvak Zoran Milanović ljudima obraća s “drugovi i drugarice” jer je to podsjeća na komunizam. Mislili smo da se više ne moramo baviti takvim lupetanjima, ali evo još jednom, samo za perspektivne hadezeovce. Pejčinović Burić, kao demokršćanka i vjernica po vlastitom priznanju, morala bi znati da se imenica “drug” pojavljuje čak i među osnovnim zakonima za ljude njezine vjeroispovijesti, u kršćanskom, a i židovskom, takoreći, ustavu. Deveta Božja zapovjed, gospođo državna tajnice. Ne poželi tuđeg ženidbenog... kako ono ide? Tuđeg ženidbenog druga, drugovi i drugarice.

Nego, kada smo već kod Boga, šokiranja i rječnika političkog govora, meni se prošli tjedan dogodio gotovo istovjetan slučaj, kada me je ozbiljno uznemirilo da Jerko Rošin drži kako vođu njegove stranke i prijatelja mu Ivu Sanadera “vodi Božja ruka”. Samo što ja ne mogu kazati da me to, kao Mariju Pejčinović Burić, podsjeća na komunizam. I u komunističko je vrijeme, doduše, bio običaj da se partijski činovnici iz roda voluharica neumjerenim laskama umiljavaju vladaru, ali je sretna okolnost da su oni bili ateisti. Drug Tito je bio mudar kao sova, hrabar kao lav, marljiv kao pčelica i lijep kao gazela, ali je politička komunikacija ipak bila pošteđena transcedentnih ludosti. Voljeni predsjednik, u skladu s tada važećim učenjem da na nebu nema nikoga osim naših odvažnih vazduhoplovaca, bijaše opisivan samo bezbožnim, takoreći, darvinističkim atributima.

Trebala nam se dogoditi višestranačka demokracija da otkrijemo kako političari gdješto imaju i nadprirodne moći. Neki su oduševljeni obožavatelji tako za Franju Tuđmana tvrdili da je poslanik Apsoluta, no čim je on otišao, svjedočenja o čudima političara pomalo su zamrla. I gotovo smo ih zaboravili, sve do prije neki dan kada je splitski arhitekt i podpredsjednik gradskog Hadezea primijetio ono o Božjoj ruci nad postupcima predsjednika Vlade.

Njegova me je izjava, rekao sam već, ozbiljno uznemirila jer ta pojava, da sam Svemogući upravlja čovjekovim djelima, malo kada ima sretan završetak. Ona uistinu nije rijetka ni neobična, suvremena je znanost poznaje i liječi. Na nekoliko mjesta diljem Lijepe naše, u Jankomiru, Vrapču, na Rabu ili Ugljanu naći ćete na desetke raščupanih građana, obično u prugastim pidžamama i ispranim frotirskim ogrtačima, s ugašenim opuškom među usnama, koji su tvrdo uvjereni da njima upravlja Božja ruka. Božja ruka u staro se doba liječila elektrošokovima, a današnji stručnjaci skloniji su upotrebi Klozapina, Risperidona, Haloperidola i drugih antipsihotika.

Usrdno se nadam da Jerko Rošin nije na takve slučajeve mislio kada je govorio o našem premijeru, a vjerojatno ipak nije jer mu je ovaj navodno prijatelj. Tada moramo pretpostaviti da Rošin smatra kako je Ivo Sanader uistinu opsjednut Duhom Svetim, pa mu ovaj blago šapće na uho ili ga bez riječi vodi nevidljivom rukom. Ni taj fenomen nije sasvim neuobičajen, premda je, dakako, ponešto rjeđi od onoga jankomirskog. Na Krku, primjerice, imamo svećenika kroz kojega se Svevišnji očitovao krvavim stigmama, pa ne bila pretjerana novost ni da se predsjednik Vlade uskoro pojavi s flasterima na čelu.

Divno bi to iznenađenje uistinu bilo i svakako veliki korak za našu malu zemlju. Jer, ako već Sanadera vodi Bog, za očekivati je da bi na njega prenio i makar maleni dio svojih moći. Na predizbornim skupovima Hrvatske demokratske zajednice, na primjer, predsjednik bi sa samo dvije ribice nahranio mnoštvo. A da i ne govorimo o čudesnim izliječenjima. Takve moći gotovo neizostavno idu s onima koje vodi Božja ruka. Mogli bismo istoga trenutka raspustiti sve invalidske komisije. Premijer bi ušao u prostoriju u pratnji Jerka Rošina, čovjeku u kolicima stavio dlan na tjeme, sklopio oči, promrndžao kratku molitvu i strogim mu glasom zapovijedio...

“Ustani i hodaj!”

Invalid nesigurno ustaje i ozarena se lica osvrće. Načini zatim nekoliko plašljivih koraka.

“Ljudi, gledajte me, ja hodam! Ja hodam! Ljudi!”

“Eto, šta sam vam rekao”, kaže Jerko Rošin zadovoljno se smiješeći.

Kroz pola godine, godinu najviše, Jadranka Kosor više ne bi imala o kome skrbiti. Iselila bi se iz Ministarstva branitelja s kartonskom kutijom u rukama, suzna se lica osvrčući za svojim nekadašnjim radnim mjestom. Sve njezine nekadašnje štićenike Ivo Sanader je zdrave zdravcijate otpravio njihovim domovima. Čak i one koji to nisu željeli, nego su bili presretni svojim tjelesnim nedostatkom i svotom novca koja im je naime njega svakog prvog stizala na račun.

Premijer ne bi imao milosti ni za koga. Odnosno, imao bi milosti za sve. Čak bi morao paziti da ne pretjera. Ako ne bi imao mjere s čudesnim izliječenjima, nad Lijepu našu nadvila bi se realna opasnost da je više ne bi imao tko predstavljati na paraolimpijskim igrama.

S Božjom rukom koja ga vodi, možemo lijepo zamisliti gdje bi sve naš premijer dogurao. Sabor Hadezea za koju godinu. Sanader ulazi, a Jerko Rošin prvi skače sa stolice. Počinje skandirati aplaudirajući i u malo vremena čitava je Koncertna dvorana “Vatroslav Lisinski” na nogama i prolama se od pljeska i uzvika...

“Santo subito!... Santo subito!... Santo subito!...”

Ante Tomić

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )