Nogomet i Hrvatska

Nisam se nikad sjetio upitati poznanike politologe tko je i kada izmislio pravilo izborne šutnje. Tko god da je to bio, međutim, morao je biti razborit čovjek. Jer, dan izborne šutnje jedna je od onih ustanova zbog kojih je demokracija lijepa stvar. To je institut koji pokazuje da barem katkad društvo vjeruje u intelekt svojih građana. Zato ih pušta 24 sata na miru, daje im da odahnu od mjesec dana besadržajnog marketinškog daveža i na osami odvažu kome daju glas.      

Jedini ljudi kojima izborna šutnja ne paše su, dakako, novinari. Stranke i kandidati obično pune lijepi dio novinskog prostora, i nije uvijek sasvim jednostavno napuniti novine bez političara. Stoga nema novinskog urednika u ovoj zemlji kojem se nije nasmiješio profesionalni brk kad je u srijedu hrvatski nogometni tim izvaljao Engleze po londonskoj mokroj travi i izbacio ih s Europskog prvenstva. Pobjeda balkanskog otrovnog pinča protiv mlitavog buldoga spada u one novinske priče nakon kojih naslovi spontano cure k desetercu - ukratko, roba s kojom je novinama uvijek gušt, a pogotovo u dane kad se moraju korizmeno odreći politike.      

Ali - je li i jedna nogometna pobjeda, a pogotovo u Hrvatskoj, pogotovo protiv Engleza i pogotovo sada - posve lišena svoje predizborne, političke težine? Naravno da nije, u Hrvatskoj to nije nikad bila, ni u doba Tuđmana i Ćire, pa ni sad u doba Bilića i Sanadera. Pri tom ponajmanje mislim na onu najizravniju, banalnu vezu između Wembleyja i sutrašnjega glasovanja - činjenicu da je kapetan naše vrste bio jedan od likova u kampanji jedne od stranaka, ili činjenicu da je pitanje prava glasa iseljenih jedna od izbornih tema upravo u času kad Hrvati kliču momčadi u kojoj je osam igrača rođeno u inozemstvu (redom: u Canberri, Berlinu, Doboju, opet Berlinu, Möhlinu, Beču, Brčkom i Riju). Na toj površnijoj razini, sraz na Wembleyju možda utječe na sutrašnje kutije, ali ta razina je površna i zapravo manje interesantna.      

Mnogo je zanimljivije pitanje koliko kolektivni sportski uspjesi utječu na samopoimanje zemlje i dojam koliko nam dobro ne ide ili ide. Pri tom nije nezanimljiv paralelizam hrvatskih nogometnih (ne)uspjeha i hrvatskih izbornih preferencija. Valja se sjetiti da se u ovih 18 godina Hrvatska samo jednom nije plasirala na veliki turnir, i to na najgori način - eliminirali su nas Srbi - i da je upravo ta jesen, 1999., bila jesen najveće političke cezure u povijesti naše demokracije. Lopta i cestogradnja dvije su stvari u kojima i roncavi Hrvati priznaju da im dobro ide, samim tim i iznimka u mentalitetu nacije koje ne poštuje pretjerano sebe samu. A osjećaj da ti "dobro ide" uvijek može biti poticaj za kontinuitet i ne ljuljanje broda.        

U svojoj tranzicijskoj povijesti, Hrvatska je imala dvije izvrsne nogometne reprezentacije, pri čemu ova sadašnja kojoj je Bilić trener tek treba dohvatiti rezultate koje je dosegnula ona u kojoj je Bilić bio stoper. Na prvi pogled, naraštaj "vatrenih" i njihovi uspjesi bili su kudikamo "političkiji" nego ovi uspjesi danas, čemu se ne treba čuditi: Hrvatska je tek nastajala, u globalnom je imaginariju upisivala svoj identitet na praznu ploču, a i kod kuće je vrijeme bilo tako politizirano da ni jedan zakutak društva nije mogao ostati izvan političke ognjice.      

Međutim, ta izravna politiziranost - dakle, Ćiro koji Nevenki Tuđman pere auto, potpisivanja peticija za generale i Zvone Boban koji Jutarnji optužuje kao "komunističke novine" - i u ovom mi se slučaju čini manje zanimljivim dijelom priče. Mnogo mi se zanimljivijom čini ona implicitna "političnost" koja se ne vidi na prvi pogled.      

Htio bih pri tom podsjetiti na jednu davnu, 11 godina staru utakmicu, odigranu godine 1996. na Europskom prvenstvu u Engleskoj, kad je Bilićev naraštaj prvi put izišao na svjetsku scenu. Hrvatska je tada u grupi imala dvije pobjede i - baš kao u Londonu - nije ovisila o rezultatu posljednje utakmice s Portugalom. Tadašnji trener Miroslav Blažević tu je posljednju utakmicu odlučio igrati s rezervama, Portugal je pobijedio, a žrtva "lukavstva" bili su Danci kojima nismo - kao sada Rusima - pružili korektni sportski napor.      
Je li razlog Ćirinoj mudroliji bio odmaranje igrača, demagoška želja da rezerve osjete warholovskih četvrt sata ili pak - kako je sam tvrdio - "to što želi u četvrtfinalu Nijemce"? Ne znam. Znam da se mudrolija nije isplatila, Nijemci su nas izbacili, svijet nam je poštovao igru, ali nije poštovao nas. Tako je to bilo s nogometom Ćirine ere: svijet je naše nogometne pobjede gledao kao i na ratne - uvažavao je moć, ali nije cijenio ono što iza nje stoji.    

U ovih deset godina možda se ponešto i nije promijenilo - kapetan i dalje druka za vladajuću stranku, a poslije utakmice igrači tule Thompsona. Ali, upravljački stil i sportska etika promijenili su se kudikamo više u reprezentaciji nego u društvu koje je okružuje. Ćiro je u mnogo čemu bio mini Tuđman: snishodljiv s jačima, sadist prema manjima, egocentrik, čovjek koji je mogao hladno pustiti Portugalcima onako kako je Hrvatska devedesetih hladno ignorirala lijepe civilizirane norme.        

Bilić je usuprot tome uspostavio stil koji je smjesa građanskog kinderštubea i korporativnog menadžmenta. O uspjesima uvijek govori u množini. Ne libi se racionalizirati taktiku pred mikrofonima, što je Ćiro mrzio da ne ispadne "intelektualac". Nakon "Fontane" uspio je nametnuti autoritet šefa, ali nije despot koji tjera igrače zbog duge kose ili toplog sendviča.        

A konačni odmak od južnoeuropske etike snalažljivosti prema sjevernoeuropskoj etici rada dogodio se u srijedu u Londonu.  Hrvatska je komotno mogla doći u London i dati Englezima remi koji bi ih kvalificirao. U tom slučaju, vratila bi se doma šepureći se time što je ostala "neporažena" u "hramu nogometa", Rusi bi ispali, Englezi prošli, a novine bi igrače hvalile gotovo jednako kao sad. Ali - naši su krenuli po treći gol i uzeli ga - vjerojatno ne iz ljubavi za Ruse, nadam se ne zbog Bleiburga, možda (vjerojatno) i zato što im je dosta bilo arogancije engleskog tiska.        

Volio bih ipak da je razlog bio četvrti: načelni osjećaj radne dužnosti, osjećanje da ne bi bilo čestito uskratiti fer igru onom koji nije ovdje, ali trpi posljedice. Podsjećam vas: to nisu vrline česte u našem  društvu, u društvu koje se i te kako ravna po onom "koga briga za druge".

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )