"Non European" pokret otpora

Održava se
01.01.1901.

Naša je zemlja, tvrdi se, svaki dan sve bliže elitnom društvu, džentlmenskom klubu, bogataškom stolu, plemićkom salonu, svečanoj loži zemalja velike Europske Unije. Iz mračnog, naherenog političkog predgrađa s trulim plotovima i potočićima izmeta uz glibave puteve za koju se godinu spremamo preseliti u četvrt modernih četverokatnica.

Ostavit ćemo iza sebe rasklimani, blatom poprskani autobus, baciti u kantu prljave kaljače i zakoračiti osvijetljenim europskim avenijama, čudeći se krasno odjevenim građanima, plašljivo im se izmičući na pločnicima, pokorno klimajući i osmjehujući se čak i lutkama u izlozima. Satima ćemo na križanjima očarano gledati semafore, uzaludno tražeći oko stupova gdje se sakrio onaj što ih pali i gasi. Čisto ćemo se, djetinje začuditi marljivosti i preciznosti onoga koji je namotao rolu toaletnog papira i uhvatiti se za prsi i pasti kao pokošeni ako se vrata na robnoj kući čudesno rastvore pred nama.

Ne znam dijelite li moj dojam, ali ovo s primanjem u Europu meni sve više nalikuje nekoj dirljivoj seljačkoj Ivica Kičmanović pripovijesti. Naši političari s takvim provincijskim oduševljenjem govore o Bruxellesu, gotovo kao da su oni neki gologuzi urođenici iz pustinje Gobi, a Europska Unija boca Coca-Cole koja im je iz zraka tresnula o glavu. Takva je neuka očaranost stečevinama zapadne civilizacije, kao da mi ovdje nikada nismo čuli za Descartesa, Beatlese ili motor s unutrašnjim sagorijevanjem. Može vam ovo zvučati kao ona kukavna priča kako smo “mi bili Europa prije Europe”, ali takozvane europske vrijednosti o kojima nam danas oholo propovijedaju birokrati u sivim odijelima uistinu su već neko vrijeme prisutne u nas.

O toleranciji i pravu manjina, čitavom ovom novom političkom učenju koje je na dvije kamene ploče Ivo Sanader tobože donio sa Sinaja, na primjer, kroz cijele ste devedesete mogli čitati u Feralu.

Ali, nisam o tome zapravo htio govoriti, nego o oholosti, o nadmenoj isključivosti Unije, o ekskluzivnom klubu zemalja zbog kojega se uvijek osjetim i posramljen i gnjevan na aerodromima, pred pasoškom kontrolom nad kojom se kočopere dva natpisa: “European Union” i “Non European Union”. Već ta šalterska segregacija suprotna je političkoj filozofiji o kojoj je ovdje riječ.

Prilično sam siguran da Bertrand Russell to nije zamišljao “mudrošću Zapada”. Kada vidite te natpise, cupkajući u redu s Bjelorusima i Marokancima, shvaćate kako je žudnja za Europom zapravo politički i moralno bezvrijedna. Ekonomski ćemo možda napredovati, o tome ne bih želio suditi, ali taj sistem svakako nas neće učiniti pristojnijim i građanski svjesnijim osobama.

Čekajući da me carinik sumnjičavo odmjeri, kako se već odmjeravaju “Non European Union”, prije nego će zlovoljno udariti žig u moju nedostojnu putnu ispravu, čisto mi se ogadi takav politički snobizam. I mogu lijepo vidjeti zašto su njime ushićeni snobovi poput Miomira Žužula. Europska Unija upravo je izmišljena da bi se nesigurna, mucava, sjebana seljačka djeca, a od takvog se štofa najčešće kroje političari, zbog nečega osjetila boljom od drugih ljudi.

Meni, s druge strane, ne treba pasoš da bih bio čovjek. I postanem najednom prkosan u svojemu bijesu i posramljenosti. I lijepo mi je među Bjelorusima i Marokancima, jer nema ustvari nikakvog razloga zbog kojeg bi među Bjelorusima i Marokancima bilo ružnije nego među Nizozemcima i Grcima. Što god Europska komisija govorila, svi smo mi naposljetku jednaki, a ako već moram birati društvo, ja bih izabrao ovaj prezreni politički otpad iz našeg reda i baš nimalo mi se ne žuri u susjedni.

I smiješni su mi zapravo kriteriji po kojima se prima u otmjeni klub zemalja. To me gotovo podsjeća na ono doba kad smo bili u vojsci pa bismo subotom izlazili u grad. Postroje se nasred piste po veličini, Sanader, pa Kirin, pa Polančec i na kraju Čobanković, ukočeni kao da su metlu progutali, a Europa dođe pa ih muštra. Sanader, brijanje! Imaš tri minute! Polančec, sunce ti poljubim, jesi li obukao čiste gaće? Kirin, trk! Šišanje! Čobanković, pokaži češalj i ogledalce... Tako mi glupo i ponižavajuće djeluju naši ministri, usrani od straha kao regruti pred vodnikom, kao seljaci pred sudom, kao konjušari pred gospodom. Sram me bude njihove poniznosti i vidljivog osjećaja manje vrijednosti, dok se snishodljivo cerekaju glupim vicevima neduhovitih europskih činovnika.

Osim toga, već predugo traje to primit ćemo vas - nećemo vas primiti. Ajde više u govna. Nećemo u Europu, trebalo bi poručiti u Bruxelles. Mislili smo, ali eto, predomislili smo se. Tko vas šljivi. Takav bi jedan lukavi diplomatski manevar trebalo napraviti, moje je mišljenje. Da dođu sutradan, na primjer, dvojica iz Europske komisije, a mi se pravimo da ih ne vidimo. Ili zaglumimo da mislimo da su turisti pa im guramo u ruke prospekte Plitvičkih jezera i Kornata.

“O, ne, ne”, kažu oni mašući rukama, “mi smo iz Europske Unije.”

“Ajoj”, uhvatimo se mi za glavu tobože zgranuto, “a mi vam nismo javili!?”

“Šta nam niste javili?” pitaju se ovi iz Europske komisije sluteći najgore.

“Mi ne bi u Europu.”

“Vi ne bi u Europu?!”

“Ne bi.”

“Pa ovaj... kako... ne razumijem, gdje ćete ako nećete u Europu?”

“U Aziju.”

“U Aziju?!”

“Ili Južnu Ameriku. Ne znamo, još razmišljamo. Vidjet ćemo ovih dana.”

Da u Bruxellesu čuju da mi istovremeno pregovaramo i s Azijom i s Južnom Amerikom, prilično sam siguran da bi nas istog časa primili u Europu.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )