Novi prijevod: Olaug Nilssen – Priča o teškim vremenima

Norveška autorica Olaug Nilssen (Førde, 1977.) u svojim romanima, slikovnicama, esejima i dramama piše o zabranjenim temama, neovisno tome jesu li ciljana publika djeca, mladi ili odrasli. Već u slikovnici Ronnys rumpe (doslovno: Ronnyjeva stražnjica) progovara o tome kako i kuda izlazi hrana koju dječak Ronny utrpa u sebe, a humorističnih elemenata ne nedostaje ni u romanu Få meg på, for faen (iliti – Napali me, dovraga!) u kojemu tematizira mladost i seksualnost. Tim je romanom 2005. ostvarila zapaženi uspjeh na norveškoj književnoj sceni, zatim ga adaptirala za izvođenje u kazalištu, a roman je 2011. i ekraniziran.

No u korak sa sazrijevanjem njezina spisateljskog umijeća, u buduća joj se djela sve više upliće jedan važan autobiografski element – Nilssen je majka troje djece, među kojima i jednog djeteta s poremećajem iz spektra autizma. Te se teme rubno, tek usputno dotiče 2012. u zbirci intervjua Kjøkenbenkrealisme u kojoj predstavlja roditelje male djece s kojima je razgovarala o tome kako im izgleda svakodnevnica, prožeta nedostatkom sna, frustracijama i slomovima pod teretom usklađivanja roditeljske i poslovne karijere.

Književna kritika također je na velika usta hvalila dramu Stort og stygt čiji su akteri dva bračna para – mlađi supružnici koji očekuje dijete i vrlo su teorijski potkovani o pravilnom odgoju djeteta, te njihovi susjedi čije dijete noćima ne prestaje vrištati. Njome je natuknula najznačajniju temu dosadašnjeg stvaralaštva i pripremila tržište za sljedeći roman.

Objavljivanjem autobiografskog romana Priča o teškim vremenima (naslov izvornika: Tung tids tale, naklada Samlaget, 2017.) Nilssen ponovno razbija tabu-teme, ogoljujući sebe i svoja iskustva kao majka djeteta s ozbiljnim teškoćama u razvoju. Hrabar je to roman u kojemu se posebna pažnja posvećuje prikazu potrebne energije i snage volje roditelja da svojoj djeci pruže najbolju moguću njegu, što je u Norveškoj potaklo političku debatu o tome čini li sustav dovoljno za obitelji kojima je pomoć potrebna. Kamo sreće da je roman u hrvatskom prijevodu također pokrene i na našim prostorima! No djelo u svakom slučaju pridonosi manjoj stigmatizaciji osoba s teškoćama u razvoju te većem razumijevanju i senzibilizaciji društva, a čitatelji sa sličnim iskustvima zacijelo se u njemu mogu prepoznati, pronaći utjehu i prisjetiti da nisu sami u svakodnevnoj borbi s prihvaćanjem i odustajanjem. 
 
Fabula romana fragmentarna je, gdjekad podsjeća na dnevničke zapise ili struju svijesti, jer iščitavamo tek nedovršene ulomke. Majka se usto vraća u prošlost i opisuje kakav je njezin sada već desetogodišnji sin Daniel bio kao manji, što je sve naučio i što je sve s vremenom počeo gubiti. Na mahove tome pristupa emotivno, na mahove gotovo hladno i analitički, uvlačeći čitatelje u svoje misaone procese i pokušaje da shvati što se zbiva, kako da se nosi s njegovom dijagnozom i nauči što je njezinu sinu sada najpotrebnije. Stječemo uvid tek u djeličak tog doživotnog procesa, protkanog čitavim spektrom ljudskih emocija od ljubavi i straha do boli i nježnosti, i u koji birokracija često grubo upliće prste. Čitatelj se, baš kao i majka, ne uspijeva zadržati na potankostima, stvarnost ga hitro poziva da se pribere i prisjeti da ovo nisu izmišljeni likovi, već stvarni ljudi koji su proživjeli svaki od opisanih dana, jedan po jedan.

Norveški jezik nije jedan, već postoje dva službena norveška jezika – u pismu daleko učestaliji bokmål (knjiški norveški) i nynorsk (novonorveški). Pa kada prevoditelj u Hrvatskoj od nakladnika dobije upit da prevede neki roman s „norveškog“, najčešće ne mora ni pitati koji je, ta više od 85 % domaće književnosti u Norveškoj objavljuje se na knjiškom norveškom! No Olaug Nilssen jedna je od rijetkih koja se u svom stvaranju dosljedno drži svog autentičnog novonorveškog, pa me nije začudilo što se pokoji prevoditelj prije mene nakladniku zahvalio na ponudi. I ja sam se, priznat ću, odmah preznojila i na um su mi pali neki odlični izgovori zašto bih odbila prijevod, no jezikoslovka u meni brzo se umiješala u odluku i preuzela glavnu riječ – pod svaku se cijenu htjela uhvatiti u koštac s prilikom koja se prevoditelju tako rijetko pruža. I kako to već obično biva kada se odvažimo baciti na glavu, izlaganje nepoznatom višestruko se isplatilo. Prevoditelju je najveća sreća kada u radni dan može ući pun motivacije i poleta, a od rada na romanu odvlačilo me samo to što bih katkad radije, umjesto da prevodim, iščitavala etimologiju novonorveških leksema i uspoređivala gramatičke konstrukcije s danskim, švedskim i njemačkim.

„Priča o teškim vremenima“ nagrađena je nagradom Brage za najbolji norveški roman 2017. godine i nagradom Neshornet koju za doprinose u kulturi dodjeljuje norveški ljevičarski dnevnik Klassekampen. Svakako se pokazalo da je ovo u prvom redu angažirani roman koji u ljudima budi želju za dijalogom i društvenim promjenama ne bi li se što više olakšalo roditeljima koji se nalaze u sličnoj situaciji kao spisateljica. Stoga su se i razne norveške udruge za autizam oglasile i pohvalile djelo. Roman se, nažalost, još nije proširio na veći broj internacionalnih tržišta, pa valja dodatno pohvaliti odličan i hrabar potez nakladničke kuće antìpōd koja je komercijalnom interesu pretpostavila kvalitetu i zbog koje je ovaj roman ugledao svjetlo dana na hrvatskom tržištu!
 
Olaug Nilssen tek je uzela zamaha u obradi teških tema koje i odveć dobro razumije. Vjerujem da predstavljeni prijevod u Hrvatskoj može otvoriti apetit čitatelja i za druge njezine romane, napose za njezin najnoviji i već naveliko hvaljeni roman Yt etter evne, få etter behov, objavljen 2020. godine, u kojemu Nilssen u fiktivno okruženje smješta još jednu majku djeteta s teškoćama u razvoju. 

Kada su ti bile dvije godine, mogli smo već sjediti za stolom i opušteno ispijati kavu jer si se ti zabavljao tako što si iz sobe donosio plišane igračke i slagao ih na stol. Odgovarao si na pitanja o njihovim obilježjima, koje su boje, kako se te životinje glasaju, kakve oči, nosove, usta imaju. Savršeno si znao sve što si naučio, a naučio si i imena svih svojih rođaka i sve si nam ih nabrajao. Znao si koju boju kose imaju i gdje stanuju.

„Baka radi u Turkmenistanu“, rekao si, a to ne samo da je bilo točno, već si to i sasvim jasno i razgovijetno izgovorio. Između bakinih posjeta uvijek bi prošlo mnogo vremena, ali ipak bi je prepoznao i sretno joj potrčao u zagrljaj. Poveo bi baku u svoju sobu i pokazao joj što te trenutno najviše zanima, ispričao si joj jednom i što vidiš na slici koja je visjela nad krevetom. Bila je sačinjena od više naljepnica s motivom vitezova, prikazivala je veliki dvorac, muškarce u oklopima i s kopljima, zastavama i rogovima. Pokazivao si prstom i objašnjavao, nikada se nismo brinuli da ćeš sa zida odlijepiti naljepnice i staviti ih u usta, kao što si poslije radio, s drugim dvjema serijama naljepnica, prvo s onim velikim krugovima koje smo ti zalijepili u sobu, a poslije i sa svim dinosaurima iz sobe tvoje mlađe braće.

Sada se u tvojoj sobi nalaze još samo ormarić, krevet i kauč, krevet ima visoku ogradu i gumeni madrac, kauč je zapravo tvoj stari krevet, onaj koji si imao prije nego što smo shvatili da ti treba specijalan. Svaki put oklijevam kada se nađem u situaciji da drugima trebam pokazati tvoju sobu, izgleda poput spavaonice u raznoraznim ustanovama, poput skladišta, ona uvijek zahtijeva neka objašnjenja, a kada o tome razmišljam, uvijek se sjetim i službenice iz Zavoda koja nas je posjetila i šutke stajala u sobi, ukočena pogleda i lica, i sjetim se same sebe jer sam se sve žustrije ispričavala i objašnjavala zašto je tvoja soba tako ružna. Ona nije rekla ni riječi.
 
** 
(…)
Kada gledam američke dokumentarce o drugim ljudima koji su doživjeli nešto slično, oni obično kažu da nemaju snage gledati snimke svoje djece kada su bila mala, ali ja uvijek pomislim da je meni baš suprotno, ja ih stalno želim iznova gledati, moram se podsjećati da je sve to istina, da je bilo tako kako je bilo, premda danas sve upućuje na to da nije moglo biti tako. Sada se njišeš na patkici-njihaljci na igralištu, svom snagom, glasno vičeš i smiješ se. Vadim mobitel, pronađem snimke koje sam spremila i pokrenem onu kada na sebi imaš plavu pidžamu s ovčicama i mašeš repom koji sam ti prišila na nju.
„O, kakav lijep rep“, govoriš i mašeš repom pred zrcalom.
„Evo jedna ovca“, kažeš i prstom pokazuješ na ovcu.
Vrtiš se u boravku, pokazuješ na jednu plastičnu lutku i govoriš:
„Lutka nema rep.“
Kada danas gledam tu snimku, ne vidim samo način na koji si govorio i shvaćao stvari. Ne vidim samo kako si ponosan na svoj rep, kako se samouvjereno nadižeš nad lutkom. Vidim i da si me samo jednom pogledao u oči, da si se samo jednom okrenuo tati koji te snima. Ne razumije zajedničku pažnju. Razmišljam o tome kako pitanje tko ima, a tko nema rep pokazuje da si bio zauzet kategoriziranjem stvari. Sjećam se zašto sam ti prišila rep, bilo je to zato što si me pitao zašto ljudi nemaju repove, nakon što si nabrojao sve vrste životinja redom prema tome koje imaju kakav rep – kratak, dugačak, zavijen. Ima potrebu razvrstati okolinu kako bi je imao pod kontrolom. Kada gledam snimku na kojoj s ocem pjevaš pjesmu o malome Juju, pitam se nije li ti pogled nekako ukočen. Mislite da gleda u vas, ali on gleda kroz vas.
 
**
(…)
Prestalo je kišiti. Ovdje staze još nisu zaleđene, pa brzo napredujemo iako je snijeg mokar. Na jednom se mjestu zaustaviš pred smrekama, okreneš lice prema visokim krošnjama i ispružiš ruke. Ja u tišini stojim iza tebe, a onda shvaćam što te zaokupilo. Osluškuješ vodu koja kapa među smrekama, snijeg se otapa i voda curi, i ja čujem kapljice i ostanem stajati jednako tako prikovano kao i ti.
Nas dvoje.
 
Izvadim mobitel da te snimim, stojim iza tebe, promatram te, izgledaš kao mirni Buda u žutoj kabanici, otvaraš sva osjetila, i ja bih htjela biti u istom stanju kao i ti, ne želim dokumentirati, što da radim s tim? Odmaknem mobitel, stojim iza tebe i osluškujem.
Nas dvoje.
Autisti.
Zavrti mi se u glavi od zvukova i od toga što sam tako duboko ispružila glavu, ali ostanem uronjena u sve to koliko mogu, a onda zažmirim i otjeram vrtoglavicu.
 
Zatim se uplašiš i zavrištiš.
„Da ti dođem pomoći?“
Ti ponoviš za mnom, glas ti je žaloban.
„Da ti dođem pomoći?“
Znam da to znači da trebam odmah doći. Spustim se u jarak, zamjećujem da su stijene pod snijegom skliske, spustim se, ispružim ruku. Sav si se napeo i glasno urlaš, ali primiš me za ruku i pođeš sa mnom, osjećaš se dovoljno sigurnim kada me držiš za ruku. Popnemo se natrag na stazu, i kažem da ćemo se sada okrenuti i vratiti do automobila, pokušam to mirno izgovoriti, ali sasvim sam svjesna da je tvoja promjena raspoloženja i mene sasvim promijenila. Vičeš od ljutnje i nemira. Ponavljam da ćemo se vratiti do automobila, ispustiš moju ruku, skakućeš, trčiš i vrištiš, a ja ponavljam da idemo do automobila.
„Idemo do auta“, ponavljam sasvim mirno, barem tako mislim, ali u svom glasu još uvijek čujem ostatke nemira, nebitno koliko sam već puta ovo radila, koliko sam puta već iskusila ove nagle promjene, koliko sam već dugo svjesna ove opasnosti.
 
Trčiš ispred mene, okreneš se i potrčiš prema meni, želiš poskočiti na mene i omotati se nogama oko mog trbuha. Još uvijek ti dozvoljavam da skačeš na mene, premda te jedva uspijevam držati. Uzimaš moje naočale i bacaš ih na put, snažno mi pritišćeš ramena i naslanjaš lice prema meni, pokušavaš gledati kroz moje oči, vidjeti u mene, ja barem mislim da je to ono što želiš, vidjeti duboko u mene, u moju glavu. Na trenutak se uplašim da ćeš me snažno lupiti glavom u glavu, ali to ne učiniš, samo si pritisnuo svoje lice tik uz moje i režiš. Zatim me pustiš i dočekaš se, naravno, na noge. Skineš čizme i moram te pustiti da skakućeš tako u čarapama dok se ne primiriš. Pokupim naočale i vratim ih na nos, nakrivile su se. Na koncu ti prilazim s čizmama, sagnem se ispred tebe, a ti me nekoliko puta udariš u leđa. Osjećam te udarce, postao si snažan. I znam da to mogu reći drugima sasvim racionalno, možda čak malo i ponosno, ali službenicima to ipak navodim kao nekakvu prijetnju, pokušavam ih informirati o stanju:
„Postaje sve jači, zamijetili smo da je snažniji, atletski je građen, ipak imamo razne aktivnosti.“
Sada na licu mjesta osjećam samo jedno, cijelim svojim bićem, a to je usamljenost jer počinjem misliti o ovome, sinulo mi je da više ne mogu biti nasamo s tobom.
 

Rubrika Prevoditeljski kutak ostvaruje se u suradnji s Društvom hrvatskih književnih prevodilaca.