Obješene vrijednosti

Održava se
01.01.1901.

Prije nekoliko godina, jedna poznanica moje supruge zbog nekakvih zapetljanih obiteljskih razloga (a kakvi bi obiteljski razlozi bili no zapetljani) morala je prodavati staru obiteljsku kuću na jednom od južnodalmatinskih otoka. S kućom je prodala i dio stare mobilije, a ono od pokućstva što nije mogla prodati odlučila je podijeliti ljudima koji su joj dragi. Tako je i mojoj ženi poklonila jednu staru, uokvirenu sličicu Stjepana Radića.

Sličica poput te moglo se tijekom prošlog stoljeća naći u mnogim hrvatskim kućama, kako otočkim, tako i srijemskim, ličkim ili podravskim. Stari Stipan Radić obično bi stajao na rustičnoj kredenci, ili obješen o zid kraj ure, kalendara ili svetog Ante s ljiljanom. Kad danas velite da netko ima sliku političara na zidu, onda ljudima obično na pamet padne nakešeni Tuđman u velevažnim uredima, ili pak kalendari u kojima Franjo s papom sjedi na kanapeu, kakve ste sve donedavno mogli vidjeti u “domoljubnijim” mesnicama, staničnim garderobama ili poštanskim ispostavama.

Ali, između takvih uokvirenih znakova moći i Radićevih sličica po seoskim kućama postoji golema razlika. Stipan Radić na zidu nikad nije bio znak moći, nije bio bahati znak kojim ste davali do znanja da pripadate vladajućoj većini. Stipe je Radić bio više poput nekakvog znaka kojim ste davali do znanja da dijelite nekakvu ljestvicu vrijednosti. A ako se izuzme mahanje trobojnicama i patriotsko busanje, taj je sustav vrijednosti zapravo tako dalek od našeg današnjeg.

Jer, radićevština je već u svom motu imala seljačku slogu. Ona je podrazumijevala ravnopravnost i solidarnost, njen je stup bilo lovrakovsko zadrugarstvo, a poštivanje kolektiva i primat zajednice pred privatnim interesom u toj se ideologiji podrazumijevao. Radićevština je bila nešto poput ruralnog kršćanski obojena socijalizma, mislim da je ona bila mnogo ljevija nego što danas itko hoće priznati pa me ne čudi sasvim što je Stjepan Radić u jednom od svojih taktičkih bordižavanja stranku učlanio i u kominternu. Radić, ukratko, nije bio ideolog industrijskih šampiona, nego majušnih ljudi kojima je na koncu godilo što je ovaj političar, za promjenu, ono u što je vjerovao platio glavom.

Rez - ili bolje, pretapanje - osamdeset godina poslije. Stipu Radića danas je teško naći po zidovima, danas ta počasna mjesta zauzimaju francuski legionari i kojekakav tranzicijski ološ. HSS je jedna od mnogih hrvatskih stranaka koja se priprema za jesenske izbore. Na tim izborima HSS će u koaliciji s liberalima, a u najjužnijoj hrvatskoj izbornoj jedinici njihovu će listu predvoditi Stipe Gabrić Jambo. Spomenuti Jambo, valja se sjetiti, neretvanski je bogataš koji je inicijalni imutak stekao prodajući preskupo voće i povrće hrvatskoj vojsci, a dugo potom bio je u sivoj zoni u kojoj su se poslije isteka devedesetih našli ostracirani pripadnici parapoduzetničke oligarhije prethodne dekade.

Ma koliko god to Mesićev kor medijskih obožavatelja nijekao, ulaznicu u legalitet Stipi Gabriću dao je upravo Mesić kad ga je jednog ljeta iznebuha primio na jahtu i vratio među žive. Tako je Jambo ostao jedini od hrvatskih i hercegovačkih ekonomskih feudalaca koji je nadživio tuđmanovsku eru i presjeo u “novo vrijeme”: osvojio je izbore u Metkoviću, pozicionirao se u županijskoj vlasti, a onda svoje klijentističke kontakte, izbornu bazu i novčane resurse poput “developera” prodao najboljem ponuđaču - pazi komu, HSS-u.

Stipe Gabrić tako je danas čeoni čovjek radićevske liste u mojoj, južnodalmatinskoj izbornoj jedinici. I s te pozicije on je ovog tjedna ponudio mjesto na listi Željku Kerumu, uspješnom splitskom poduzetniku koji je javno poznat jednako po svom lancu trgovina i turističkim investicijama, koliko i po ekstravagantnom stilu trošenje novca koji uključuje sve zamislive forme neukusne, besmislene rastrošnosti. Tako će vlasnik Maybacha i Ferrarija, kitnjastih jahti i debelog zlatnog lanca dospjeti na listu kojoj je politički patron Stipan Radić, socijalistički svetac sa starih oleografija.

Ne bih htio da se pogrešno shvati kako imam nešto protiv poduzetnika, jer oni doista društvu vuku naprijed. Mogao bih zamisliti bogatog poduzetnika na HSS-ovoj listi - poduzetnika, recimo, poput istarskog tršćanskog protestanta Riccarda Illyja koji veli da ga u životu zanima samo stvoriti najbolju, perfektnu kavu. Mogu na HSS-ovoj listi zamisliti nekog uspješnog pelješkog vinara opsjednutog svojim dingačem, ili kakvog prebogatog vlaškog kralja pršuta. Ali, ne mogu zamisliti da mjesto na radićevskoj listi drži čovjek koji parkira nasred raskršća jer je “Ferrari nizak pa se ne može drukčije parkirati”, ili vozi dvjesto na sat “jer se njegov auto ne može drukčije voziti”, ili pak u izlogu svog šoping centra drži novokupljenog Maybacha okruženog pozlaćenim stupićima i grimiznom vrpcom.

Svakim svojim činom i ukupnim stilom života Željko Kerum jasno šalje poruku da mu je razmetljivo trošenje milije od štednje, da mu je privatni interes preći od javnog dobra te - što je najvažnije - da ne smatra da se zakona baš uvijek i nužno moramo držati, pogotovo ne ako smo bogati. Kako to izgleda kad se takvog čovjeka pripusti blizu vlasti? To kako izgleda saznat ćete uskoro u Splitu: tamo će, naime, grad ući u groteskno skupe javne investicije i novi ciklus dugova proširujući zapadnu obalu, a sve zato da bi Kerumov hotel dobio zvjezdicu više. Ne prvi put u Hrvatskoj, privatni će poduzetnički podvig i profit biti ložen gorivom nas, poreznih obveznika. Jednom se tim gorivom, sjetite se, u stratosferu uspeo i Jambo.

Od vremena starog Stipice stvari su se, dakle, u ovoj zemlji promijenile. Bio je nekoć neki HSS koji se dičio žuljnim rukama, zagovarao zadrugarstvo i slogu, držao da je javni interes preči od nečije kese, a zakon ‡ eto, naprosto zakon. Danas čelo seljačkih lista drže ljudi kojima je lifestyle nešto malo drukčiji. To su novi društveni heroji koje nam politika nudi kao model, ljudi koji otjelovljuju društveno poželjno ponašanje i sustav vrijednosti vrle nove ere. HSS i HSLS svoju su poruku poslali: za njih, uzor-građanin je čovjek koji Ferrari parkira posred raskršća. Pametnomu dosta.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )