Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 03.11.2007.

Odlazak čistača cipela
Održava se
01.01.1901.

Slavni povjesničar arhitekture Charles Jencks u uvodu svoje knjige o postmodernoj arhitekturi napisao je svojedobno kako točno zna dan i sat kad je umrla moderna arhitektura. Umrla je, piše on, onog dana i sata kad su dinamit i buldožeri jedne “demolition” tvrtke u Saint Louisu srušili cijeli jedan kvart.

Kvart je, koliko se sjećam, bio namijenjen utopijskom socijalnom stanovanju. Međutim, stanovnici i kupci nisu ga voljeli, s vremenom je dospio na loš glas, pa su investitori zaključili da više vrijedi lokacija nego same zgrade: kvart su naposljetku u samo desetak minuta prebrisali s lica zemlje. A za liberale osamdesetih, saint-louisko demoliranje utopije bilo je metafora povijesti i politike dvadesetog stoljeća: modernizam je zaribao, utopijski su projekti zaribali, ljudi utopiju - političku ili građevnu - nisu htjeli nastanjivati, nego su utekli pod skute tržišta, dali svoj usud u ruke ne ideolozima, nego developerima.

Ne znam što bi Charles Jencks rekao na to, ali ja baš poput njega znam točno sat i dan kad je u Hrvatskoj umrla postmoderna arhitektura. Umrla je, ako niste znali, prekjučer. Prekjučer je, naime, u Splitu od srčanog udara preminuo Papec Asanov, glasoviti i popularni čistač cipela sa splitske Rive, ujedno i prva oficijelna ljudska žrtva arhitektonske postmoderne. Papec Asanov je, za one koji nisu Splićani, bio doseljenik iz Makedonije - mislim okolice Kumanova. Ovaj sitni, vedri brko u Split se doselio 1948., a najveći dio splitskih godina privređivao je tako što je na središnjem dijelu Rive imao pokretni štand na kojem je laštio postole i prodavao špigete u desecima boja (među kojima iz misterioznih razloga nikad nije bilo one koja vama treba).

Papec Asanov tako je na svom štandu nadživio i komunizam i rat, i diktature i demokrature, pregrmio je Titove i Tuđmanove govore, dočeke sportaša i nacionalističke mitinge, ali nije uspio nadživjeti arhitektonske utopije. Sa svoje desetljetne štacije uklonjen je pred dvije godine kad je otpočela obnova Rive. Za novu high-tech Rivu makedonski čistač, međutim, nije bio dovoljno “košer”. Previše je taj njegov zanat bio prljav, preveć je crna ta pasta za postole za novi urbanizam, tako bijel i blještav.

Tako je Papecov obrt preseljen, a kad je gradski common sense to saznao i kolektivno pošizio, vlasti i arhitekti pod pritiskom su ulice iznašli “kompromis”. Taj se bizarni kompromis trebao sastojati u ovom: da veseli Makedonac postole nastavi luštravati na Rivi, ali u novom dizajnerskom kiosku koji će za njega nacrtati 3LHD. Asanov svoj dizajnerski štand nije dočekao, preminuo je prirodnom smrću od trećeg infarkta, a nasljednik očeva obrta i kioska za “lifesyle” rubriku bit će jedan od njegovih pet sinova, Safet.

Za liberale osamdesetih, priča o Saint Louisu bila je priča o tom kako je dvadesetostoljetna ljevica zaribala. Ljudima je nudila utopiju i racio, mislila je da može bolje od njih urediti njihove živote, a jedino što je postigla su kvartovi u kojima nitko nije htio stanovati, društva u kojima nitko nije htio živjeti, utopijske zajednice iz kojih se bježalo preko zida, a i danas se bježi barkom iz La Habane u Miami. I splitska Riva utopija je koju ljudi odbijaju živjeti: i dan danas, šest mjeseci poslije, ona je beživotno prazna, šetači je izbjegavaju, polovica kafea ne radi, predizajnirani nosači natkrivaju nepostojeće štekate, a malobrojni štekati koji rade preskupi su i prazni, banalizirano jednoobrazne usluge.

Zbog diktata dizajna, naime, na Rivi ne može postojati restoran, tako da se nova Riva svodi na jedan veliki, glamurozni hram bogu lijenosti, i veliki oltar hrvatskom kumiru - kafe aparatu. Tu i takvu Rivu danas ispunjaju samo oni zbog kojih je i pravljena da bude kakva jest - turisti s kruzera. Za takve, Papec Asanov nije sušna potreba, on nije čovjek kod kojeg doista odete kad vam ustrebaju špigete. Za njih, čovjek koji luštraje obuću ono je što se zove “lokalna boja”, a kako lokalne boje malo ipak treba, onda je novi dizajnerski urbanizam za nju smislio i geto - kiosk.

Stari makedonski “sciusciá” nije tako dočekao da kurdele, špigete i patente prodaje iz svog dizajniranoga geta. Ali da jest, onda bi Asanov i njegov novi “dom” bili jednako tako plastična i moćna metafora nove uzobalne Hrvatske kako je pred trideset godina soreni stambeni blok u gradu Svetog Ljudevita bio metafora propasti moderne. Jer, današnja priobalna Hrvatska od Umaga do Molunta postaje iz dana u dan sve više poput pokojnog Papeca. Stvarni život iz dana je u dan na jadranskoj obali prinuđen sve više na uzmicanje, a naročito na uzmicanje iz najvrjednijih, priobalnih zona. Peškarije se pretvaraju u šik restorane, trgovine hranom sele na periferiju, a ključari, obućari i krojači ustuknuli su pred vrtoglavim cijenama kvadrata i prepuštaju mjesto servisima turizma - galerijama, suvenirnicama i pizzama na trokut.

A kako turizam ne može a da ne trguje i s nešto “lokalne boje”, onda se ta lokalna boja organizira, teatralizira i režira kao tematski park. Tako danas turisti jedu ribu na dubrovačkoj peskeriji, ali Dubrovčani ne mogu ribu jesti jer nemaju više ribarnicu. Svako najglupavije jadransko mjesto organizirat će “ribarsku večer” na kojoj idioti u mornarskim majama zabavljaju turiste, ali pravi ribari zato iz godine u godinu gube operativne obale, dokove i pristaništa, pošto su pristaništni kvadrati preveć dragocjeni turizmu.

To vam je priča o Asanovu i njegovu high-tech kiosku: umjesto stvarnog života, evo vam simulakrum, beživotna ljuštura koju su domoroci napustili. “Mediteran kakav je nekad bio” postao je voćka od zlata, sjajna, ali tvrda i nejestiva, nejestiva onog časa kad ju je poljubio turistički kralj Mida. Splitska Riva - taj ledeni, preorganizirani, totalitarni prostor, taj beživotni arhitektonski Dachau - primjer je jedne takve, zlatne i nejestive jabuke. Postali smo scenografija, postali smo domoroci: bolje se naviknite na to.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –