Šoping na sezonskom poniženju

Vječno ću pamtiti bljesak istine u očima moje prijateljice Danči Zajebanči kad je pred izlogom prodavaonice obuće hrabro izgovorila ono što mnoge žene misle: „K vragu, zašto nisam stonoga?!" Toliko dobrih cipela na svijetu, a tako malo nogu kod žene.        

Bilo je sezonsko sniženje i mi smo radosno obigravale dućane, bez  platežne moći i ozbiljne namjere da nešto kupimo, živcirajući prodavačice. Takvi su obilasci igra, tražiš objekt želje, nešto nepotrebno i preskupo na što ćeš se zakačiti, čemu je nemoguće odoljeti. U nekom izlogu, ugledat ćeš kožnu jaketu kakvu sanjaš cijeli život ili genijalnu ljubičastu torbu i nećeš imat mira dok ih ne kupiš, pa makar novcima za režije. Ili ćeš strpljivo čekat sniženje i onda, u nadi da je astronomska cifra čuvala mračni predmet tvoje žudnje od ostalih grabežljivica, omađijana i iscrpljena dugom čežnjom, isprsit koliko god da traže. Takve ljubavi, koje imaju svoju cijenu, nisu bez traume.          

Jedne sam godine za džemper koji me čitavu zimu provocirao iz izloga, dala mjesečnu studentsku stipendiju. Onda sam ga bacila u kantun sobe, ljuta na sebe. Džemper je uzalud treptao svojim crvenim i crnim rigicama, prošao je tjedan dok sam ga digla iz onog kantuna i obukla. I bio mi je dugo vjeran, a i ja njemu. Prošli smo skupa sve faze, od robe za ušminkat se, preko svakodnevnog peri-deri džempera, do omiljenog kućnog dronjka. U drugom životu se reinkarnirao u mačji kušin te se kao takav i danas može sresti - ponovo u kantunu.          

U doba kad su glavni izvor financija roditelji, ne možeš divljat naokolo peglajući karticu ko obezglavljena kokoš, pa se stigneš emotivno vezat uz neke odjevne predmete. Tada imaš najdraže (i jedine) patike, najdraže mudantice, najdražu špangu, najdražu majicu svoje sestre.          

Posebno su u tome ustrajni momci koji omiljeni odjevni predmet mijenjaju rjeđe nego frizuru - to se po noći suši na radijatoru, da bi se ujutro moglo obuć. Muškarci su, u većini slučajeva, najvezaniji uz tenisice, pa ako kojemu nije jasno o čemu ja ovdje drobim, neka sve odjevne i obuvne predmete koje spominjem zamijeni riječju: patike i sve će mu se razbistrit. Nevjerojatna je povezanost muškarca i patike, od malih nogu. Može hodat slinav i u štracama, ali patike moraju bit prva liga i to je amen.            

Velika mrlja na mojoj karijeri šopingašice je ta što nikad nisam išla u šoping ture preko grane, u Trst, Graz ili di se već onih godina odlazilo po malo Zapada. Ako bih se već zadesila negdje vanka, kupila bih neku sitnicu, koliko mi je džeparac dopuštao (definitivno najbolja investicija u tom periodu bile su rošule s patikama kupljene u Torinu - imale su narančaste špigete).          

U želji za isticanjem, kupila sam jedared u Koteksa (tad je Koteks bio in J) jaketu na fleke živih boja, al već preksutra je škola poplavila jaketama na fleke živih boja, ko da ju je zauzela paintball armada. Sjećam se još nekih komada odjeće i obuće, mogla bih opisivat neke svoje haljine (one su možda najfantastičnije stvari u carstvu tekstila) i događaje s tim haljinama kao da se radi o živim bićima. Jedan moj prijatelj je imao običaj davat imena odjeći, tako su i moje stare suknje krštene Jelka (karirana) i Hilda (uska crna), a šik ljetne sandale su dobile karakterno ime, pa su ih svi zvali 'Nisan te tija, nisan ni falija'.              

Ali sa šoping centrima, s novootvorenim šarenim dućanima i svojim novčićima u svom džepu, sa svim tim fenomenalnim mogućnostima zadovoljenja ne puke šopingholije, već nesmiljene žudnje za lijepim predmetima, paradoksalno - netragom je nestao sav onaj čar. Nema odanosti odjevnom predmetu, postadosmo, braćo i sestre, promiskuitetne i šizofrene vjeverice - sakupi što više, odbaci što brže, pa kupuj novo. Avaj, avaj! U zemlji bez fasada i okućnica, ljudi svaki drugi mjesec mijenjaju mobitel, svaku drugu godinu auto, pa ko će se onda vezat uz, primjerice, rebatinke.            

Osobno sam dočekala ovo sezonsko sniženje hladnijeg srca i bistrije glave, iako se potrefilo da sam se u samoj meki šopinga, Londonu, zatekla baš u vrijeme totalne rasprodaje (popusti su i do 70 %), pa sam na Oxford Streetu, mjestu s najveći brojem dućana na svijetu, samo malo provršljala H&M i Clarks. Totalno sam, što bi rekla Danči Zajebanči, propala kao šopingašica. A londonska je moda mome srcu najmilija (kad se s pomnjom skombiniraš ko daltonist), za razliku od italo-šminke koja već desetljećima, ako ne i stoljećima, vlada splitskim i uopće dalmatinskim ulicama.          

Svejedno: ćorak. Nimalo uzbuđenja, slične stvari imam i doma, zaključila sam, neću bezveze trošit lovu.            

Londonske žene i turistkinje uglavnom ne misle na taj način, jer trgovine su krcate pomahnitalih cura svake fele, boje i velične. Globalni šoping na djelu. Navodno na božićnu noć, dan prije velikog sniženja, ljudi spavaju ispred Harrodsa kako bi ujutro bili prvi na startu. Obično intervenira policija, jer se šopigholičari znaju i potući oko toga tko je na redu.              

Jedna druga moja frendica znala je za stvari kupljene na sniženjima reći „kupila sam to na poniženju". I kad vidiš sve te ljude kako rone kroz razbacanu robu, odjednom obezvrijeđenu, kužiš što je mislila pod tim. Ma znate taj osjećaj?! Naravno da znate. Al možda bi bila baza upoznat i onaj osjećaj kad imaš toliko novca da možeš uć u bilo koji, ali fuckin bilo koji dućan na svijetu i samo jednom u životu imat totalni izbor kupit što god želiš! Samo jednom kupiti nešto „na povišenju".            

Tek toliko da vidimo je li i taj predmet za odabrane samo običan predmet, potrošna stvar, ni izbliza poseban kao one super starke koje smo prerasli '88.

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )