Pravimo se Englezi

Održava se
01.01.1901.

Kad turistički agenti i turoperatori na njemačkim i milanskim štandovima svojim turistima prodaju jadranske aranžmane, onda im obično dijele brošure na kojima su fotografije lučica, borovih šuma i terasastih padina, te turistički slogan „Mediteran kakav je nekad bio“.

Hrvatski Jadran prodaje se tako turistima kao neka rustikalna nedođija u kojoj prirodu nije takla ljudska ruka, a kao jamstvo te okamenjene idile prikazuju se pejzaž, borovi i suhozidi. Oni koji rade tako, i ne slute obično koliko zapravo lažu i koliko slika koju pokazuju proturječi sloganima i tekstu. Jer, isti taj krajobraz koji se šepuri s naslovnica brošura o Visu ili Hvaru ne samo da nije “netaknut ljudskom rukom”, nego je upravo nastao kao proizvod ljudske ruke. Unatoč uvriježenoj ideji o Dalmatincima kao lijenčinama koje srču kapučino, današnji pejzaž srednjeg i južnog Jadrana proizvod je mukotrpnog ljudskog rada (a ne “netaknute prirode”) i nije rezultat rustikalnog, okamenjenog načina života, nego modernističke utopije i težnji za mijenom. Ta se utopijska žudnja za mijenom, nažalost, u povijesti Jadrana obično pretvarala u poraz devastirajućih posljedica.

Prvi i najdramatičniji takav poraz jadranska je civilizacija doživjela na prijelazu stoljeća, kad je filoksera uništila vinograde i potakla na egzodus toliko sličan “velikoj irskoj gladi”. U desetljećima prije toga filoksera je uništila talijanske vinograde, a cijena vina skočila je do neba. Potaknuti konjukturom, Dalmatinci su iskrčili i izdrobili svaki mogući zakutak, zasadili svaki klif, kosu padinu i uvalu, da bi se potom dogodio obrat: talijanski su se vinogradi oporavili, filoksera se preselila istočno. U golemom egzodusu koji je uslijedio jedan je jedini brod iz korčulanskog mjesta Prigradice u Južnu Ameriku odvezao 1800 ljudi. Na mjestu negdašnjih vinskih terasa ostali su tragovi: suhozidi koje danas razotkriju tek požari, skvrčena loza i makija.

Drugu veliku “zlatnu groznicu” Jadran je doživio pedesetih i šezdesetih. I tada su domaći ljudi vjerovali da je utopijski spas u turizmu ručnika i plaže, te da će konjuktura sunca, mora i kopertona trajati zauvijek. Rezultat te turističke utopije deseci su tisuća privatnih apartmana koji su zagušili jadransku obalu, a danas imaju popunjenost 29 dana godišnje. Ali, taj bum turizma, sjajno oslikan u “Malom mistu”, imao je i svoje pejzažne posljedice. Njegov plod su nepregledne jadranske borove šume. U ime turističke slikovitosti Austrija i Jugoslavija nametnule su jadranskoj obali bor, nametljiva uljeza ispod kojeg ništa ne raste, biljku koju domicilno stanovništvo zapravo smatra korovom, ujedno biljku koja je “zaslužna” za požare.

I, eto, to je priča o “netaknutoj prirodi” i Mediteranu kakav je vazda bio. Sva ta ubava idila kojoj se divimo - borovi, suhozidi i makija - zapravo nije okamenjeno oličenje homerske starine, nego potonuli, vegetativni trag sirotinjske utopije i modernističkog stremljenja da se promjenom dosegne uvijek odgođena blagodat. A tom razlistalom, zelenom muzeju propalih utopija već će se za koje desetljeće možda pridružiti nova biljna vrsta - zelena, engleska tratina.

Nova, utopijska slamka spasa zove se, naime, golf. Ako je suditi prema našim turističkim stratezima, samo u Istri u prostor je uplanjeno čak 27 golfskih terena, a ta golfomanija seli se na jug i stigla je do Hvara. Tamo je pak odluka gradonačelnika Bebića da predradnje za golf-teren da firmi koju konzultira Mate Granić izazvala pravu buru - utoliko nezgodniju što je po šavu rascijepila HSP. Hvarski saborski zastupnik Tonči Tadić, naime, napao je u Slobodnoj Dalmaciji hvarskoga gradonačelnika, te političkog savjetnika svoje stranke Granića, izjavivši da bi Bebiću i Graniću bilo bolje da zasade masline umjesto golfske trave. Odmah potom Tadić je u tisku argumentirao svoje protivljenje prikazujući sve porazne posljedice golfske pomame.

Jedno golfsko igralište, pokazao je, ekološka je bomba jer troši strašne količine pesticida. Za održavanje tratine potrebna je količina vode kao za grad od 16.000 stanovnika. Sve se to, veli Tadić, događa u situaciji kad voda postaje sve dragocjeniji resurs, i to na otocima gdje se vodu donosi s kopna, gdje je obradivog zemljišta malo, a kiše još manje. Tadić tvrdi da je golfofilija zapravo oblik prikrivene urbanizacije, jer se poljoprivredno zemljište pretvara u rekreativno i dijelom građevinsko. Golf je nastao, piše Tadić, u vlažnom britanskom gorju gdje ne raste ništa osim guste, meke tratine. Seliti tu kulturu ovdje, tvrdi, goli je snobizam.

Barem u jednom Tadić je u pravu: u ekološkom i pejzažnom smislu golf na jadranskom pejzažu jednako je bizaran implant kao natkrivena skijališta u Arapskim Emiratima. Pored svega onog čega na jadranskim otocima ima, golf ište upravo ono čega na njima nema i nije nikad bilo: vode, proplanaka i meke zemlje bez kamena. Bezvodan i krševit, dalmatinski se priobalni pejzaž fizički opire golfu. Istodobno, dokona bogataška igra zauzima posljednje nizinske procjepe na kojima bi se moglo nešto proizvoditi. Sam golf brine ekologe i prostorne planere.

Ali, manje od dva ili tri golfska terena mene u toj cijeloj priči brine nešto drugo. Nakon vinarstva 1890-ih i zimmer frei turizma 1960-ih, treći put u 120 godina na istočnom se Jadranu budućnost zajednice stavlja na jednu jedinu kartu, i toj se “dobitnoj” utopijskoj recepturi žrtvuje sve, a to “sve” ponajprije znači prostor. Ako je u 19. stoljeću ta karta za uvijek odgođeni progres bila loza, a 1960. betonski kubus sa simetričnim terasama, danas se utopijska mjenica za raj zove tzv. elitni turizam, a njena fizička opredmećenja su golf-tereni i marine.

Dok ovo čitate, u Istri se na 30-ak mjesta bukoličkom pejzažu priprema nasilna, travnata anglizacija. Istodobno, deseci i deseci bivših industrijskih postrojenja, dokova i ribarskih pristaništa u Dalmaciji pretvaraju se u zimske ili tranzitne marine, a da nitko nije razmislio koliko jahti može stati u Jadran, koliko se obale na to smije potrošiti, i - što je najvažnije - koliko će sadašnje stanje trajati. Jer jahte ipak idu na naftu, a prst na nafti drži gospodin Ahmadinedžad. Jadran je pun starih socijalističkih hotela. Ispred gotovo svakog nalazi se ruzinavo i tužno igralište za mini golf. Hoćemo li za 30 godina gledati veliki “remake” tog filma? Hoćemo li na mjestima gdje je netko vjerovao da će jeftine obilne vode biti zauvijek gledati žuti, sparušeni korov, novi floralni spomenik našim razvojnim porazima?