Preskupi slonovi

Održava se
01.01.1901.

Mic po mic, onako kako priroda uđe u jesen, hrvatski su građani i društvo ušli u krizu. Globalna kriza uselila se u naše društvo i postala ono što se “nosi”, poželjni uvozni import, kao što su nekad bili žvake, hulahopke, skejtbordi ili iPod. Svečanu važnost novog trenda prepoznali su svi, pa i mi novinari. Na novinskim stranicama najednom je manje klanja i paleža, manje partizana, ustaša i Haaga, a mjesto su im oduzele učenije teme i otmjeniji leksik - recesija i Crobex, deficit i kamatne stope.

Nakon godina ajram-bajrama i “američkog” konzumnog optimizma, navukli smo na lica obrazinu brige i ušli u prvi tjedan ekonomske korizme. A u korizmi, od smjernih se vjernika očekuje post. U to ime, izgleda, odreći ćemo se takvih tričarija kao što su mostovi, vijadukti i pruge, i pospremit ih u smočnicu za pouskršnje doba.

Ova kriza, međutim, nije svih jednako potaknula na poslovično stezanje kaiša. Ima ih, recimo, koji i dalje misle da su javne financije beskonačno obilni švedski stol, te da je glupo ne pokusati još pet-šest feta pršuta kad će - ako ne mi - to onda učiniti netko drugi. Ima u ovoj zemlji ljudi koji su nekako prečuli vijesti u zadnjih mjesec dana, pa ih nisu previše tronula potuljena kolumnistička lica i opća sumorna retorika post- Freddy Mae svijeta. Eto, ima takvih - a među njima su, čini se, i rukometni dužnosnici.

Jer, čovjek mora doista biti osobito bezobrazan da upravo u vrijeme kad politička elita svima preporučuje eru suzdržanosti i najavljuje grda doba, napraviš ono što su napravili Zoran Gobac i njegovo društvo.

Oni su, naime, usred najljućih talambasa o nužnosti javne štednje gradovima domaćinima europskog prvenstva poslali predračun za organizaciju ove sportske priredbe. Na adresu vlasti Zagreba, Splita, Poreča, Osijeka, Zadra i Varaždina rukometni su majstori poslali račune od tri do deset milijuna kuna kojima bi stanovnici tih gradova trebali utažiti rukometne apetite i zahvaliti se Gopcu i društvu što će u svojim komunama imati čast ugostiti po tri rukometne utakmice. Ova “čestitka Svetog Nikole” stigla je gradskim vlastima nekako u doba dovršavanja budžeta za 2009. i postigla ono što je izgledalo nemoguće. Gobac i društvo, naime, uspjeli su u jednodušni istomišljenički blok ujediniti i IDS i pravaše i HDZ i liberale.

Sve su, naime, lokalne vlasti neovisno o ideološko-muzičkim preferencijama ostale jednako osupnute rukometnim haračem kojeg su se domislili Gobac i društvo. Osim Milana Bandića - koji evidentno ima novca više nego što mu treba - svi gradonačelnici od malog bogatog Poreča do velikog siromašnog Osijeka rezolutno su pokidali Gopčevu uplatnicu i rekli da u korizmenoj ‘09 baš i nemaju budžetskog prostora za traženo.

A to “traženo” ulazi u antologijske primjere bahatog arčenja: tu su, recimo, caterinzi od 140 tisuća eura, VIP smještaj od 200 eura po osobi, 14 tisuća eura za napitke samo u Poreču, i tomu slično. Doista - prema Gopcu i njegovim rukometnim žutim mravima, čak se i fabulozni simpozij o Držiću što ga je organizirao Prosperov Novak doima kao isposnička priredba s mineralnom vodom i krekerima!

Gobac i rukometni “wise guys” sad se vrijeđaju poput mladenki i vele kako su pokvareni i nezahvalni ti gradovi koji su - eto - na brk rukometaša dobili divne dvorane, a sad cjepidlače na švedskom stolu i mini-baru. Takvom izjavom, međutim, Gobac je samo dolio ulje na vatru lokalnih frustracija. Zbog tih dvorana, naime, u barem dva grada došlo je do krize ili raspada vlasti, a u najmanje tri oko njih su se plele smrdljive afere. Te nesretne dvorane hrvatski su gradovi papreno platili i još će ih plaćati, impresivan dio tog novca završit će u džepovima “subjekata” poput IGH i 3LHD, a da pritom uopće nije jasno jesu li te dvorane ikom trebale, i bi li bez Gopčeva rukometnog kaprica većini gradova ikad pali na pamet. Odgovor na drugo pitanje u većini je slučajeva - ne.

Upravo u vrijeme dok se razgorio mali rukometno-budžetski rat, otišao sam na standardnu nedjeljnu šetnju Marjanom i odozgo s Telegrina gledao novu dvoranu u Lori. Odozgo, dvorana izgleda kao neki golemi koncertni piano bačen iz aviona nasred vojno-industrijske zone. Za tu dvoranu, skutrenu između škverskih dizalica i vojne baze “proslavljene” u ratu, Split i Republika će više desetljeća plaćati masni godišnji afit, a zauzvrat će dobivati pedesetak termina godišnje.

Kao uzdarje što će gradu “pokloniti” dvoranu, privatni partner sagradit će goleme količine komercijalne kvadrature, uključujući najveći poslovni toranj u Dalmaciji. Sve te galantne privilegije Split će desetljećima plaćati više-manje jedino zato da bi domaći momci Metličić i Balić triput istrčali pred punu arenu.

Jer, Split sad već ima jednu košarkašku i dvije rukometne dvorane (ove dvije pod istim krovom), te su dvorane upola, odnosno tri četvrtine manje od buduće, a svejedno su rijetko pune: velike Gripe napune se možda pet puta godišnje na malonogometnim turnirima i većim koncertima. Moj brat živi u Zagrebu i istinski je koncerti fan. Pitam ga koliko je puta godišnje ledena dvorana puna - on mi veli, triput ili četiri puta.

Glavni klubovi dvoranskih sportova poput Cibone ili Jugoplastike imaju svoje dvorane. Malim klubovima bit će preskupo čak i rasvijetliti ove monstr-sale. Drugim riječima, naši su gradovi (uz izuzetak Zadra) za poklon dobili preskupe bijele slonove. Sve to skupa sliči mi na scenu iz De Sicina “Čuda u Milanu” kad sirotan iz favele na strop pojate od lima bez struje želi zakačiti golemi kristalni luster.

Većina gradova domaćina davno je već došla do istih zaključaka kao i ja, ali su se u predizbornoj godini odlučili na razboritu šutnju. Već su i sad svjesni da će kroz duga desetljeća plaćati danak Gopcu i Sanaderu kroz milijunski “najam”, a u dvoranama zbog kojih su dužni k’o Grčka prošetavat će se revije na ledu, cirkusi, karizmatici i iscjelitelji. I sad kad su već su više-manje već svi svjesni kakav su im majstorski “cepelin” prodali rukometni šefovi, gradonačelnici su se suočili s novim činom poruge - uplatnicama na prenapuhane iznose, poslanim par dana nakon zaključenja godišnjih budžeta.

U svemu tome postoji samo jedna utješna i ohrabrujuća činjenica - a to je da su lokalne vlasti neovisno o boji dresa jednodušno odbile ovaj prijesni reket. To, naime, stvara časoviti, ugodni dojam da hrvatske lokalne vlasti možda i ne čine samo neodgovorni klimoglavci.

Pada mi u ovom času na pamet prošla izborna kampanja. U spotu HDZ-a, Metličić i Balić dodavali su se rukometnom “tricom” iznad jarka Spaladium centra i pozivali raju da glasa za “doktora Ivu” i rukometne dvorane. To je upravo ono što je raja i napravila. E, pa sad je vrijeme da u to ime izvadi i novčanike.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )