Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: • 16.09.2007.

Preživi ženski

Dođu povremeno ti neki dani koji i najumjereniju srednjostrujašicu preobrate u radikalnu feministkinju.

Počelo je s gužvom na cesti. Kad je zbog radova zakrčena lijeva traka, tad svi pametnjakovići jurcaju baš do kraja iste, a mi pristojne budale iz desne ih propuštamo. Propustim jednog, a odnekud iza mene zareži sirena. Totalno sam skulirana, vozim još nekoliko metara, a onda propustim još jednog i ostanem u leru. Kad evo ti prikana, izašao iz trećeg auta iza mene, brčine mu se spajaju s grudnim tapetićem. Kune i prijeti u pravedničkom gnjevu, te žene glupe ko im dade volan i takve dovitljivosti. Zinem u čudu, ne mogu sebi doć kako sam ga izbezumila. Ode lik, a ja ni pet ni šest propustim još trojicu, iako mi takvo što nije bilo u planu.

Na povratku u retrovizoru sto metara iza sebe uberem neku jureću grdosiju na motoru. Dozvoljeno je 60, ja vozim 80, al stala sam mu na put, jer je njemu baš priprlo vozit 120. Vidim ga odlično, psuje, kune, mlati ručerdama. Pomračena uma, pokažem mu prst u retrovizoru i zaustavim se na semaforu. Evo ga do mene:

- Aj sad mi pokaži prst, aj sad!
- Jel ovi?- pokažem ja, luđa od divlje mačke. I golemi krene prema staklu, pa se zaustavi i pljucne.
- Nemoj da ti zovnem policiju - velim, a već osjećam kako me lovi smijeh; upali se zeleno i skrenem.

Tresu mi se i ruke i noge. Napokon parkiram i nalazim se s frendicom na štekatu. Taman smo pretresale nešto iznimno bitno, kadli evo nezvana junaka pod alkoholnim gasom:

- Cure, more li se sist?
- Ne može, žao nam je, razgovaramo.

Al on bi sjeo, pa sjedne. Pokušavamo ga ignorirat.

- Curo, imaš jean duvan?
- Evo izvoli, a sad nas, molim te pusti na miru.
- A jeste vi ženske u kurcu, obučete te suknjice od šafrastog baršuna i mislite da ste popile svu pamet - reče lik i nastavi sjediti tiho podrigujući.

Platimo, pokupimo suknjice od šafrastog baršuna, što god to bilo i odemo za drugi štekat.


Doma mi padne u ruke nekakav kvazi elaborat o tome zašto muškarci bježe od braka, a žene kao hrle u isti. Sve je to prošlo kroz moj mozak kao voda kroz rijetko sito, al sam zapamtila fantastičan podatak da između ostalog muškarci bježe od braka jer se boje da neće moći gledat utakmice kad god hoće.

Stvarno znam bit tiranica s daljinskim upravljačem kad su utakmice u pitanju, pogotovo kad mi se utakmica poklopi s ovakvim danima, prepunim južine i šovinizma.

Znam bit toliko bezobrazna da čak i sama to uspijem primijetiti. Zna doć do pravog verbalnog okršaja. Paz vako:

- Gasi to. Nema šanse, da ti ja to gledam/slušam/obitavam u istoj prostoriji s tim uru i po!
- Ma kako?! Ali Hrvatska-Estonija! Aj, molim te, u sobu čitaj nešto! Dobro, kad si takva, evo ga, gasin. Jesi sad zadovoljna!? Nema nogometa. Šta ti je nogomet skrivija?! Ja ću se ubit.

Onda demonstrativno klapa suđem u kužini, kao slaže ga u mašinu. A mene ždere savjest.

- Ajde, upalila sam, gledaj nogomet, molim te!
- Neću, nije me briga.
- Šta sad nećeš?
- Neću.
- Al kad te molim.

I tako, gledamo nogomet.


Te noći sanjam anarhofeminstički san: tisuće kokoši hrli li ga hrli u klaonicu, sve jedna drugoj podmeću goluždravu nožicu, a kad mi ih kamerman u glavi približi, spoznam da imaju ženske glavice. Piju, piju, pijuču ženice-koke vedro hitajući u logore smrti, a na ulazu ih vabi ni manje ni više nego Ljubomir Čučić. Mašem im panično, gađam ih cjepanicom i tenisicom, tjerajući ih, al one i dalje kljucaju prema onom toplom hambaru punom kukuruza u kojeg će ih zatvoriti dok ih ne beke. I tu se probudim. Brže bolje se opipam, da provjerim jesam li to ja ili kakva sufražetkinja. Gad demit - ja sam.

Drmusam neprijatelja:

- Ej, budi se, imam te nešto važno pitat!
- Mmm…
- Zašto sam se ja udala za tebe?
- Mm…ček, pa zato šta san zgodan, pametan, obrazovan, bogat, zgodan, sportski tip, iz fine obitelji, dobar u duši i zgodan.
- Ma daj, blesane, al stvarno?! Imala sam samo dvaest i pet.
- Nemam pojma, to bi ti tribala znat. Ja sam te pita, a ti si rekla da oćeš.
- Hrlila sam, ka prava kokoš - indisponirano ću.
- Zijeeev.
- Al oborija si me s finom obitelji. To me loži.


On zaspe, a meni se sve vrti po glavi, ringišpil: i onaj san i ona jeftina predbračno-bračna psihologija, pa reklama s Vlatkom i karticama i ona s Ožujskim kad debela zaveže tipa za krevet. Nije mi sasvim bistro zašto su feministkinje onako burno reagirale na reklamu s Vlatkom, a stvarno greza rasistička i, što je najgore, neduhovita reklama Ožujskog (jopet!), ostavila ih je ravnodušnima. Meni je reklama Ne plač Vlatkice smiješna. Znači li to da sam neosviještena? Znači li to da sam indoktrinirana patrijarhatom? Submisivna ženica?! Nije ni čudo što snivam kokošinjce i Čučića.

Jel istina ono što je napisala Sylvija Plath da svaka žena voli fašistu, čizmu u bubrege, tako nekako? Da ne počiva štogod od te ženske boleštine skriveno duboko, stvarno duboko u meni?

Munem u rebra potencijalnog neprijatelja koji blaženo spava do mene.

- Ajme, šta je sad?! - skoči on.
- Bi li mi donija čašu vode?
- Molin? Opet me budis. Donit ću ti, donit. Puf-pant.
- I otvori mačku vrata od balkona!
- Otvori mačku vrata od balkona. E. Evo voda, izvoli. Još nešto?!
- Zašto ti nisi gad? Pa da se ja mogu ljutit na muški rod, samo mi otežavaš, imam ambivalentne osjećaje, rastrzana sam. Znaš onu pjesmu o bitangi i princezi. Ti si tu princ, ka.
- Laku noć, bitango, pokrij se i lipo spavaj - reče.

A što ću s ovom svojom razbuđenom radikalnom feministkinjom? Spremit ću je za vanka, predmnijevam - trebat će mi.


( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –