Rawi Hage : Žohar

Održava se
01.01.1901.

Što može socijalna psihoterapija bogatih sjevernih zemalja s brkatim južnjačkim majkama koje se nikada ne smiješe?

Kanadska psihićka kaže neimenovanom imigrantu iz jedne bliskoistočne zemlje neka joj priča o majci. Imigrant je pokušao počiniti samoubojstvo ali grana u parku nije izdržala. Trkač u tajicama odjurio je obavijestiti policiju i učas su do tamnokošca s omčom oko vrata i granom na jednom njenom kraju dogalopirala dva policijska konjanika na veličanstvenim konjima. U filmovima konjica uvijek dolazi u posljednji čas. Ni ovoga puta konjica nije omanula. No nema happyenda za crvenokošce i tamnokošce u westernu. Umjesto odlaska u zalazak sunca, imigrant je završio na socijalnoj psihoterapiji i procjeni psihičkog stanja koju plaćaju kanadski porezni obveznici.

I sad ga psihićka pita da joj priča o majci. Imigrant kaže da je imala vunastu kosu, i da kad nije miješala kuhačom u metalnom loncu, onda je djecu s istom kuhačom ganjala po stanu, uz kletve i obećanja da će im svojim rukama iskopati grob.

Ne znajući kud bi smjestila tu neobično strastvenu majku psihićka pita je li ju volio, je li bila dobra prema njemu? Da, odgovara tamnoputi nesretnik iz parka, razmišljajući da će ako još nešto kaže ostati u maloj ordinaciji sljedeća dva sata. Ali psihićka ne odustaje samo tako. Na Zapadu kao da imaju običaj stalno svrdlati po majkama. Je li pokazivala nježnost? Možete li ispričati neki radostan događaj povezan s majkom? Bi ste li rekli da vas je majka othranila? Međutim psihoterapijsko pitanje hrane samo dodatno zbunjuje imigranta koji se posljednjih mjeseci nalazi na rubu gladi.  

Ako se prisjetimo "De Nirove igre", Rawi Hageova prvijenca i dobitnika međunarodne književne nagrade IMPAC Dublin, pa lik majke iz tog romana pokušamo spojiti s novim Hageovim romanom, onda se rafal psihićkinih pitanja čini na mjestu. U "De Nirovovoj igri" Rawi Hageov pripovjedač, tinejđer s ulica kršćanskog dijela Bejruta, okružen je smrću. Bomba sa suprotne strane grada ubila mu je oca. Koju godinu kasnije druga bomba je uletjela u kuću i ubila i majku. Sprovod majke mladiću će ostati u sjećanju po ženi koja se bacila na otvoreni lijes i zapodjenula razgovor s majkom kazavši joj da je njen sin dobro i da je ovdje; po debelom svećeniku koji je mašući kadionicom hodao kroz stan, raspršujući tamjan po tinejđerskim posterima polugolih djevojaka i nogometaša; i po tome kako je on tokom sprovoda najviše razmišljao o cigareti.

Mladić je bio od glave do pete okupan u krvi građanskog rata. U Pariz je emigrirao u stanju šoka, kao da je bomba upravo sada udarila u kuhinju, kao da mu još uvijek tutnji u ušima i sijeva pred očima. Riječ je bila o ozbiljnom posttraumatskom stresu zbog kojeg nismo bili sigurni na što je mladi emigrant spreman. Pratili smo ga do odlaska u Kanadu za koju je dobio vizu kao politički progonjena osoba.

Tamo negdje gdje završava "De Nirova igra" započinje "Žohar". Libanonskog emigranta sada susrećemo u svijetu obilježenom socijalnom pomoći, socijalnom psihoterapijom, i kretanjem unutar zatvorenog emigrantskog bliskoistočnog-perzijskog kruga. Ali kao što se Hageova biografija samo u osnovnim točkama poklapa s polaznom i završnom točkom "De Nirove igre", tako se Hageova dva romana mogu povezati samo po tome da su oba pripovjedača rođena u Libanonu, da su obojica imali traumatično iskustvo u rodnoj zemlji, i da su obojica emigrirala u Kanadu.

Hage ne povezuje majku iz "De Nirove igre" s majkom u "Žoharu", niti pripovjedača iz svog prvog romana s pripovjedačem njegovog okvirnog nastavka. De Niro je bio pretraumatiziran i prenestabiln lik da bi Hage uopće mogao nešto literarno s njim nastaviti. On je mogao odlutati u bijelu pustoš, raznijeti se eksplozivom u parku, ili jednostavno postati književnik. Pokušaj samoubojstva vješanjem za njegovu traumu ne bi bio dostatan lijek. Pa tako u nastavku De Niro postaje Žohar. Umjesto "Lovca na jelene" i ruskog ruleta ovdje imamo Kafkin "Preobražaj". Sitni libanonski provalnik i u Kanadi povremeno provaljuje u tuđe stanove, zamišljajući se kao žohara koji neprimjetno prolazi ispod vratiju i spretno se kreće instalacijama.

Imigrant bi više želio da bude poni ili tigar, neka umiljata ili neka opasna životinja. Možda neka životinja iz "Knjige o džungli" poput Balooa ili Shere Khana, a ne životinja iz "Preobražaja". Ali ovo je imigrantska priča. Psihijatri ne mogu dešifrirati fenomen brkate južnjačke majke, a imigranti se poistovjećuju samo sa životinjama nametnicima, prezrenim životinjama iz sjene ljudskog svijeta.

Hage fino slaže tu priču. Već i u "De Nirovoj igri" mogli smo vidjeti s kakvom žestinom piše. U "Žoharu" sve se sklapa u jednu logičnu - ali i pomalo shematiziranu konstrukciju. Trauma imigracije nadovezuje se na traumu odrastanja na Bliskom istoku, a ona se nadovezuje na traumu sestrinog braka s lokalnim falangistom. Konstrukcijski sve je čisto - ali zadnjih dvadesetak-tridesetak stranica odviše je predvidljivo zatvaranje romana.

Snaga "Žohara" je u imigrantovim seansama s psihićkom, i u bljeskovima Hageovih rečenica koje nisu nakon "De Nirove igre" izgubile svoju inicijalnu žestinu.

 
Rawi Hage: "Žohar"
Prevela Snježana Husić

Fraktura, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )