Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jagna Pogačnik • 07.11.2005.

Sanja Lovrenčić – "Dvostruki dnevnik žene sa zmajem"
Održava se
01.01.1901.

U ponovno aktualizirane priče oko ženskoga pisma odlično se uklapa i nova prozna knjiga Sanje Lovrenčić (1961). Iako je riječ o autorici koja iza sebe ima prilično bogatu književnu bibliografiju koja se sastoji od četiri pjesničke zbirke i četiri prozne knjige za odrasle, više knjiga namijenjenih djeci i niza radio-drama, a ne treba zaboraviti ni njezinu agilnu prevoditeljsku djelatnost, Sanja Lovrenčić spada u onu vrstu «tihih» pisaca koji ustraju na suptilnom, ponekad i hermetičnom književnom rukopisu koji uvijek nekako izvlači deblji kraj u utrci s medijima atraktivnijim, «stvarnosnim» književnim temama.

Njezin «Dvostruki dnevnik žene sa zmajem», čini se, s jedne je strane svojevrstan odgovor upravo na takav tretman njezine dosadašnje proze, jer se u jednom njegovom dijelu «okrenula» stvarnosti, ali je s druge riječ i o zanimljivom književnom eksperimentu. Ovaj je teško precizno odrediv prozni tekst, koji se ipak može čitati kao roman, naime, spoj dnevničke proze i drame. On je priča o nastanku drame o ženi sa zmajem, koju autorica tijekom pet tjedana piše «po narudžbi», odnosno kako bi sudjelovala na natječaju za pisce s prostora bivše Jugoslavije, koji je raspisalo bečko kazalište sa ograničenim jamstvom. Nastanak drame, odnosno pretvaranje drame u prozu, praćeno je dnevničkom prozom u kojoj se osim brojnih autopoetičkih dijelova, promišljanja o samom procesu pisanja, kao i književnosti i umjetnosti općenito, našlo mjesta i za brojna zrnca iz konkretne autoričine stvarnosti.

Iako se svjesno našla na vrlo opipljivom terenu spajanja nespojivog ili barem teško spojivog, odnosno dramskog teksta u nastanku u kojem je Sanja Lovrenčić vjerna svojim karakterističnim motivima i likovima koji spadaju u domenu bajkovitog i fantastičnog, s vrlo «stvarnosnim» svakodnevnim zbivanjima u njezinom i životu njezine obitelji, autorica je taj spoj izvela bez većih grešaka i bez nasilnih šavova. Drama o ženi koja se sa mrtvim zmajem našla u pustinji, prepuštena na milost i nemilost znakovitih likova kao što su macho, vitez, cirkuski artisti, novinar ili članovi gradskog vijeća, odnosno drama u kojoj je na posredan način u središtu interesa tipično (i) suvremeno «žensko pitanje», bez problema se pretapa s dnevničkim bilješkama koje funkcioniraju kao svojevrstan komentar pisanja u nastanku, ali i suptilno otkrivaju paralelizam, odnosno poklapanje određenih segmenata životnih stavova spisateljice i njezine junakinje. Zapravo, kako se nastanak drame približava svome kraju sve je jasnije kako žena sa zmajem nije samo žena sa zmajem.

Iako pun atraktivnih i arhetipskih likova (zanimljivo je da se među onim bajkovitim i onim vrlo stvarnosnim likovima u drami pojavljuju i hiphoperi sa svojom dionicom, kao predstavnici univerzalnog urbaniteta), dio sa ženom sa zmajem koji se uobličava u dramsku cjelinu, ako ga promatramo samostalno, slabiji je dio ove knjige i to prije svega zbog vrlo očite nakane onoga što je «autorica htjela reći». Fragmentarni pak dnevnik koji traje koliko i nastanak drame, što je zaokruženo jednim e-mailom s početka čiji se sadržaj otkriva na samom kraju, pravi je «noseći» segment ove knjige. S jedne strane riječ je o dnevniku umjetnice koji razotkriva sam proces njezina stvaranja (od sitnih detalja kao što je podatak o tome koliko i kada se u jednom danu posvećuje pisanju i prevođenju, pa do vrlo ozbiljnih poetičkih stavova, omiljenih knjiga i teorijskih tekstova) u kojem se dnevnički diskurs nerijetko pretvara u esejistički, povremeno i blago feministički, iako uvijek umjereno i bez velikih pretenzija.

No, s druge to su i pravi intimistički zapisi iz ženske svakodnevice u kojima ima mjesta za sitne i naizgled posve obične bilješke o obitelji i djeci, prijateljicama, svakodnevnim obavezama i preživljavanjima, kao i onim malim i samo njezinim ritualima i prostorima slobode, kao što su šetnje gradom i omiljenim dućanima. No, u trenutku kad se u određenom dijelu dana, slobodnom od obiteljskih, majčinskih i «stvarnosnih» obaveza, zatvori u prostor «vlastite sobe», sama s računalom, pred njom se otvara svijet njezine drame, kao i svjetovi tekstova namijenjenih prevođenju, prema normi «pet malih stranica dnevno».

«Dvostruki dnevnik žene sa zmajem», čija se dvostrukost očituje i u spoju autorskog dnevnika o nastanku jedne drame i ženskog dnevnika o raznoraznim sitnicama i promišljanjima, svakako je za sada najčitkija prozna knjiga Sanje Lovrenčić, iako je njezino otvaranje «stvarnosti» i dalje vrlo suptilno i bez pristanka na određena trendovska pravila.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –