Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 10.11.2008.

Sanja Muzaferija : Kič je naša svakodnevica

Novinarka i urednica Sanja Muzaferija dobro poznaje domaću medijsku praksu, od ranih osamdesetih pa do danas. Radila je u nizu tiskanih i elektronskih medija, najčešće u onima koje nazivamo "ženskima", poput nekadašnje "Svijeta" ili današnjeg "Gala Stylea". Iza sebe ima i dvije objavljene knjige, "Sretne stanove", kojima je predstavila 20 zagrebačkih stanova i njihovih vlasnika, te svježe objavljenu "Od kiča do Campa: strategije subverzije" (izdanje Meandra). Ta je knjiga zapravo njen magisterij s britanskog Sveučilišta Sussex, a u Hrvatskoj predstavlja prvi značajniji teorijski (uspjeli) pokušaj da se kič i camp objasne, oprimjere pa i podvrgnu definiranju.

Barbara Matejčić : Kako biste Vi definirali razliku između kiča i Campa?

Sanja Muzaferija : O razlici između kiča i Campa do danas se spore teoretičari iz svih grana društvenih znanosti: povjesničari umjetnosti, kulturolozi, filmolozi, sociolozi...Moja je teza da definicije ne mogu biti fiksne i nepromjenjive, jer ovise o promjenama u društvu. Ipak, ako moram: Camp je rehabilitirani kič, svjestan sam sebe, zaigran i namjerno pretjeran.
 
Što biste naveli kao primjer kiča u današnjem društvu?

Kiča u današnjem društvu ima obilje. To su sve one pojave koje imitiraju, koje su pretenciozne, namještene, umjetne, svako falsificiranje, razni zanosi  i patosi – bili rasni, klasni ili rodni. Kiča ima u politici, u društvu, a naročito ga je mnogo na estradi.

U kojoj ste mjeri Vi skloni kiču i, ako jeste, kojoj vrsti kiča?

Nisam sklona kiču, premda ga ne osuđujem. Osobito ne osuđujem naivni kič koji proizlazi iz nedostataka obrazovanja i estetske osviještenosti. Sklona sam samo svjesnom kiču koji svojom kontekstualizacijom prestaje biti kič. Na primjer, umjetno cvijeće, nojevo perje i slične ludosti u stanu koje uveseljavaju prostor, zatim volim ponekad pogledati  trash, horror ili slaher film, svojedobno sam bila pravi fan filmova Johna Watersa, u modi volim Vivienne Westwood,  u kazalištu Taufera, Brezovca, Buljana, a gledam i Bijele udovice u Red Carpetu i poneku sezonu Big Brothera.

Na koji način Camp može biti subverzivan?

Sklona sam Campu jer držim da može na nježan način kritizirati društvene anomalije, da je zabavan, ironičan, intrigantan i da često može napola ozbiljno ukazivati na neke društvene probleme, znači - reći nešto što se drugi ne usuđuju. U tom je smislu potencijalno subverzivan.
 
Radili ste u nizu domaćih medija. Koji Vam je posao bio najdraži?

Svaki je bio drukčiji i svaki sam voljela. Možda je najkreativniji bio televizijski posao kad sam surađivala s Daliborom Martinisom na emisijama "Fluid" i "Radar", kasnih osamdesetih, ali i stvaranje Gala Stylea, rad u "Profilu" Nedjeljne Dalmacije, sadašnji angažman na mini lifestyle rubrici "Sanjin korner" na HTV-u...

Što Vam je donijelo američko iskustvo?

Oslobodila sam se mnogih predrasuda koje nameće mala sredina, mada im nikad, barem mislim, nisam bila sklona. Potvrdila sam svoje nagnuće ka mobilnosti, promjenama, putovanju. Amerikanci su, naime, pravi nomadi. I – naravno – američka stipendija mi je pružila mogućnost predavanja na Harvardu. No, bila je to jedna drukčija, predbushevska Amerika u kojoj mi je bilo izrazito lijepo.
 
Objavili ste knjigu 'Sretni stanovi'. Što prostor stanovanja čini sretnim?

Zapravo nisam pisala o stanovima, osobito ne o "stanovima poznatih". To su bili više eseji o ljudima koje poznajem i njihovim prostorima te koliko su međuzavisni. Da bi stan bio "sretan", mora se ostvariti dobar spoj onog tko u njemu živi i prostora, baš kao kod dobrog modnog "stylinga". Stanovi koje dizajniraju stručnjaci za klijente koje ne poznaju, po mojem mišljenju ne mogu biti "sretni", osim slučajno.

Što bi prema Vašem stambenom prostoru na prvi pogled mogao o Vama zaključiti netko tko vas ne poznaje?

Mogao bi zaključiti da sam nepretenciozna, nadam se. Jer, imam mali stan i vrlo funkcionalan, iako sam mogla dići kredit kao pola Hrvatske i kupiti mnogo veći. Moglo bi se možda zaključiti da sam duhovita i da volim idiosinkrazije, jer u kupaonici imam golemi kristalni luster kupljen na buvljaku na Britancu. I da mnogo čitam – a bili bi u krivu, jer nemam vremena - jer imam puno knjiga i gomilu časopisa.

Mogli bi zaključiti da neprestano slušam glazbu i gledam filmove i opet bi bili u krivu jer nemam vremena, ali imam puno CD-ova i DVD-ova. Imam i dva lap-topa, crvenu sofu koju obožavam i dvije stare, obnovljene male foteljice od moje bake, a na zidovima fotografije poznatih hrvatskih fotografa, mojih prijatelja, koje su ostale od moje "Izlozbe@home", koju sam svojedobno organizirala u svom stanu.

Koliko je danas teško raditi 'pametnije' ženske novine, što ste se Vi trudili s Galom?

Teže nego kad sam počinjala u legendarnoj ženskoj reviji "Svijet". Danas ljudi, pa tako i žene, imaju manjak vremena, pažnje, strpljenja. Često žele čitati samo najmanje zahtjevno štivo, najčešće tračeve, jer drže da ih to odmara. Mislim da se varaju jer se tako opterećuju tuđim životima i bježe od vlastitog, što nije zdravo. Kupe časopis za 12 kuna i bace ga za dva sata. Nije baš pametno uložen novac, a ni vrijeme. Veselim se izazovu rada u  "Business Classu", glossy časopisu koji izdaje respektabilni business.hr.  Prebacujem se u okruženje poslovnog lifestylea.

Znači li to da ipak mediji nisu ti koji su nametnuli diktat 'lakog i šarenog štiva', već čitatelji to traže?

Čitatelji traže jer im se daje. To je zatvoreni krug. Ako djecu stalno hraniš čokoladom, rekla je jedna moja znanica, ona će i dalje htjeti slatkiše i iako im se već gadi, neće početi jesti salatu i špinat. Slično je i u potrošačkoj medijskoj kulturi. Osim toga, malo smo
tržište, a žene imaju sve manje novca i vremena, osobito za sebe. Časopise tako kupuje više mlada populacija koja ne žali para za sebe,  koja ima vremena ispijati kave po Cvjetnom trgu u Zagrebu i trošiti vrijeme između dva predavanja na tračeve.

Situacija je u Hrvatskoj ekonomski poprilično losa, tko još može čitati "ozbiljne" teme ili čak one koje tako samo izgledaju. U mojoj se generaciji pričalo o filmovima, knjigama, glazbi, izložbama, rock and rollu, a tko nije bio kulturno osviješten, nije bio faca. Danas se priča o krpicama, tuđim životima, lovi i/ili njenom nedostatku. Vrhunac je razgovor o nogometu i make-up-u. Ako to nije kič život, ne znam što je.


( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –