Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 07.08.2014.

Tana French : U šumi

Debitantski krimić Tane French osvojio je četiri nagrade za kriminalističke romane: nagradu Edgar, nagradu Barry, nagradu Macavity i nagradu Anthony. Ta niska strukovnih priznanja je respektabilna; neki su spremni reći i – senzacionalna. Ali kakve god sjajne bile, nagrade ne govore, barem ne u potpunosti, o kakvom je romanu riječ. One tek bacaju malo pozlate na ovaj krimić, zapravo mnogo značajniji no što to nagrade mogu sugerirati.

Ime irske spisateljice Tane French (1973.) nije household name poput pokojnog Larssona ili sveprisutnog Nesboa, a komercijalni uspjeh njena krimića "U šumi" (2007.) daleko zaostaje za hitovima švedskog i norveškog pisca. No, riječ je možda i o najznačajnijem suvremenom krimiću nakon "Muškaraca koji mrze žene", prvog dijela Stieg Larssonove trilogije "Millennium". 

Ono prvo što upada u oči jest golemi pripovjedni mehanizam krimića Tane French. "U šumi" je konstruiran na matematičkom principu, poput arhitekture ili glazbe. Radnja se vrti oko nekoliko usporednih nizova ponavljajućih brojeva. "U šumi" gotovo da možemo predstaviti na numerički način. Imamo jednog naratora i jedno mjesto zločina. Ali imamo dvoje detektiva, koji istražuju dva različita zločina, počinjena u dva odvojena vremenska razdoblja. 

U oba slučaja, jednom iz prve polovice osamdesetih i jednom iz sredine nultih ponavlja se brojka tri. Osamdesetih je u jednoj šumi u predgrađu Dublina nestalo troje djece. Jedno od njih je nakon potrage pronađeno, sa simptomima teške amnezije, dvoje nikada. Trideset godina kasnije na istom mjestu je pronađena mrtva djevojčica, jedna od tri sestre iz obližnje obitelji. Dakle, imali smo "jedan" - "jedan"; zatim niz "dva" - "dva" - "dva"; pa niz "tri" - "trideset" - "tri".

Varijacije između broja "jedan", "dva" i "tri" određuju i unutarnje pulsiranje radnje, uopće preslagivanje narativa. Dječak pronađen u šumi, s ranama na leđima i krvavih čarapa i tenisica, postati će detektiv Odjela za ubojstva. Traumu iz djetinjstva kada je dvoje njegovih prijatelja nestalo nikada neće prebroditi, niti će se moći prisjetiti što se dogodilo. Slučaj ubijene djevojčice istraživat će sa svojom partnericom i još jednim detektivom. Rješavanje ovog slučaja povlači za sobom i rješavanje njegovog slučaja, a gubitak prijatelja i prijateljice iz djetinjstva privremeno se nadomještava partnerom i partnericom iz Odjela za ubojstva.

Matematički to izgleda da je on "jedan"; "jedini" koji je preživio od "troje"; ali sada ima priliku biti "dvoje", s partnericom, i "troje" s pridruženim detektivom. S druge strane, ubijena djevojčica je u svojoj smrti "jedan"; sa svojom sestrom blizankom je bila "dva"; a sa svojom starijom sestrom je bila "tri".

Ima tu i drugih segmenata koji se mogu brojčano izraziti, i koji kao takvi, numerički, postaju dio arhitekture romana u kojoj svaka "jedinica", "dvojka", "trojka" – ili "dvanaestica" (dob stradale djece) – ima svoje parnjake, svoje dvostruke ili trostruke odraze u ogledalu. Ne možemo preduboko ulaziti u konstrukciju romana da ne bi otkrili neke bitne dijelove radnje. Ali nadajmo se da i ovakav prikaz romana, štur i pojednostavljen, sugerira izvanrednost krimića Tane French.


Kod kriminalističkog žanra čest je efekt "sladoleda na suncu". Inicijalni misterij priče može biti vrlo zanimljiv, nedokučiv i zastrašujući, ali njegovo rješavanje pretvara se u banalizirajući proces zbog kojeg se roman topi u našim rukama poput sladoleda na ljetnom suncu. Naravno, pisci krimića imaju na raspolaganju tek nekoliko jednostavnih pripovjednih tehnika, i ograničavajući manevarski prostor. Ubojica je uvijek jedan od nekoliko likova koji moraju biti uvedeni u radnju, a njegovo skrivanje i otkrivanje određeno je time koliko se on ističe kao sumnjivac odnosno koliko se ne ističe kao takav, pri čemu radnja u pravilu prelazi od onog očitog prema manjem očitom. 

Rezultat svega jest da se inicijalni misterij često pretvara u predvidljivu istragu, zbog čega pitanje "tko je ubojica" postaje jedno od najdosadnijih i najbeznačajnijih književnih pitanja.

Veliki pisci krimića, recimo Raymond Chandler ili Patricia Highsmith, ta su žanrovska ograničenja prevladavali nekim karakteristikama "visoke" literature. Chandleru su žanrovske konstrukcije u najmanju ruku bile klimave, ali je zato stil bio vrhunski; Patricia Highsmith je pak u svoje krimiće unosila uznemirujuću psihološku razinu, najčešću obilježenu prikrivenim homoseksualizmom i otvorenim alkoholizmom. 

Tana French ima efektan i sasvim sigurno funkcionalan stil, a psihološka razina njezinog romana je vrlo važan segment romana. Međutim, žanrovska banalizacija romana nadilazi se prvenstveno njegovom složenom konstrukcijom. Nije da u romanu nema uobičajenih klišeja i stereotipa; uključujući i za irski krimić obaveznu pintu Guinessa. Ali kako se pinta crnog piva pojavljuje tek na 265. stranici, dakle tek na polovici romana, tako se i ostali žanrovski klišeji i stereotipi pojavljuju kao marginalni, nenametljivi dijelovi krimića. Dapače, koliko složen, "U šumi" je i toliko nekonvencionalan krimić da se misterij jednog zločina neće ni razriješiti: ostajući tajanstven i nedokučiv na kraju romana koliko i na početku. No, sada smo možda rekli i previše. 

Da ne čačkamo dalje, "U šumi" ima sve: priču, napetost, stil, detekciju, psihološku uzbudljivost… Ono u čemu krimić Tane French zaostaje za Larssonovim "Muškarcima koji mrze žene" jest odsustvo provokativnijeg socijalnog konteksta. Tana French se trudi romanu dati socijalno i političko sjenčanje, ali za razliku od zasljepljujuće mizoginije i patološke iskvarenosti kapitalističkih elita iz švedskog romana, ono se ovdje svodi tek na neke (klišejizirane) primjere takozvane građevinske mafije i političke korumpiranosti. Može se reći da film umjesto naglašenog socijalnog konteksta ima kontekst djetinjstva, prekinutog i traumatiziranog. No, u receptu za veliki hit to možda nema istu težinu. Bilo kako bilo, "U šumi" je velik roman. Pri kraju romana detektiv Tane French početi će se družiti s jednom kolegicom, ali nakon nekoliko izlazaka, prije nego će veza uznapredovati, naš će junak dobiti nogu. Starija kolegica dovoljno je zrela da zna razlikovati "intrigantno od sjebanog", savjetujući detektiva da se usredotoči na mlađe žene – jer one katkad ne znaju razliku.

U literaturi stvar je obrnuta. "Sjebano" je daleko bolje i uzbudljivije od "intrigantnog". A "U šumi" je kao i "Muškarci koji mrze žene" jedan dobro "sjeban" krimić.

Tana French: "U šumi" 
Preveo Ozren Doležal 

Mozaik knjiga, 2014. 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –