The Economist : Megapromjena - Kako će izgledati svijet 2050.

The Economist: Megapromjena

Megapromjena Andrews John, Franklin Daniel

Malo je reći da su prognoze nezahvalne. Kome je do socijalnog samoubojstva neka prognozira rezultat nogometne utakmice, vrijeme za vikend, rast dionica ili izbornog pobjednika. Ili što se toga tiče – kako će svijet izgledati 2050. godine. Kad su prognoze posrijedi pametni šute.

Britanski novinar H.N. Brailsford proslavio se kada je 1914. napisao da su "granice naših nacionalnih država konačne", uvjeren "kako šest velikih sila više neće ratovati". Američki ekonomist Irving Fisher najavio je "značajan porast prometa na tržištu dionica", tjedan dana prije pada burze 1929. godine. Heinrich Hertz je izjavio: "Ne vjerujem da će bežični valovi koje sam otkrio imati ikakvu praktičnu primjenu". A britanski kraljevski astronom je isključio mogućnost putovanja u svemir dva tjedna prije Sputnika (kao "glupost").

Neke krive prognoze bile su i poprilično široko rasprostranjene i duboko ukorijenjene. Još nedavno govorilo se da je "eksplozija populacije nezaustavljiva", "globalna glad neizbježna", "usjevi pred uništenjem", "da će epidemija karcinoma prouzročena pesticidima u okolišu skratiti naše živote", "da se pustinje šire četiri kilometra godišnje", "da će snijeg postati rijetkost", "da će se računala srušiti u osvit tisućljeća"… da ne spominjemo kako krajem osamdesetih istočnoevropski disidenti nisu vjerovali u ne-vojni slom SSSR-a, ili, kako su rani kršćani vjerovali u brzi povratak mesije, živeći (i umirući) u nadi da će se paruzija dogoditi još za njihova života.

Priređivači i autori "Megapromjena", Economistova zbornika o tome "kako će svijet izgledati 2050.", navode neke od ovih prognoza; sugerirajući usput da je u sljedećih četrdesetak godina izglednije da će religija oslabiti nego li da će se mesija vratiti (izgleda da jedino što je izvjesno jest agonija izostanka paruzije). Zaključujući na kraju da je u pogledu prognoza najpametnije poslušati nogometaša Paula Gascoigna koji je jednom rekao: "Nikada ne nagađam, i nikada neću." Pametnom dovoljno.

No lako je prognoze nazvati nezahvalnima, teško ih se odreći. Pa i po cijenu socijalnog samoubojstva u skorijoj budućnosti. U slučaju "Megapromjena" čak i kolektivnog samoubojstva priređivača Daniela Frankina i Johna Andrewsa, te dvadeset autora uglednog koliko i kontroverznog (neo)liberalnog britanskog tjednika. Svjesni potencijalne blamaže, svjesni da govor o budućnosti prvenstveno teži tomu da kontrolira sadašnjost (u slučaju Economista prikriveno neoliberalnu), ovi ljudi hrabro iznose desetine prognoza i procjena kako bi budućnost mogla izgledati 2050.: od pitanja demografije, demokracije, kulture, religije, medicine, znanosti, globalizacije, ekonomije, klime, položaja žena, ravnoteže vojnih sila, stanja države, putovanja u svemir, internetskog umrežavanja – pa sve do julesvernovskih futurističkih fantazija (dakako, na temu futurističkih fantazija).

Kapital u 21. stoljeću Piketty Thomas

Globalni Minotaur Varoufakis Yanis

Dobro došli u pustinju postsocijalizma Horvat Srećko, Štiks Igor

Sve ove silnice koliko god raspršene i raslojene mogu se sliti u jednu riječ. A ona jest – Kina. Budućnost će se događati u Kini, i Kina će krojiti budućnost, u dobrom ili lošijem smislu. Vrlo će malo silnica budućnost zaobići Kinu.

Primjerice, Robert Lane Greene ne predviđa dominaciju kineskog (mandarinskog) jezika. "Razlog tomu je znakovno pismo koje za osnovnu pismenost iziskuje pamćenje 3000-4000 znakova, a za napredno čitanje i pisanje još više. Za to je i izvornom Kinezu potrebno mnogo godina, a samo nekolicina odraslih ne-kineskih učenika kineskog jezika može svladati sustav do te mjere da budu sposobni, recimo, objaviti znanstveni rad na kineskom jeziku." Ili, Geoffrey Carr ne vidi dominaciju Kine u znanosti, jer kinesko društvo nije sklono rušenju autoriteta, a mladi znanstvenici ne propitkuju ideje profesora (baš kao i u Japanu, koji ima samo petnaest nobelovaca, tek dva više od petnaest puta manje Austrije).

Također, u demografskom smislu najveći će rast imati Afrika. Ako stopa plodnosti drastično ne padne broj stanovnika će u Nigeriji 2050. skočiti na 389 milijuna, a u Tanzaniji na 139 milijuna. Indija će biti najnapučenija zemlja, čiji će broj stanovnika 2060. doseći 1,7 milijardi, nakon čega će početi opadati.

Kina će na vrhuncu biti 2025. s 1,4 milijarde, što će je u sljedećim desetljećima činiti glavnim demografskim rezervoarom svijeta. U ekonomskom smislu kineski će BDP, prema Goldam Sacshu, biti 70 trilijuna dolara, ili 80% veći od američkog. Taj uspon prati će i snaga juana. No tu su i potencijalni veliki problemi. Kineska radna snaga naglo stari. "Kina sada ima 7,9 radno sposobnih ljudi (tj. između 20 i 64 godine starosti) na svaku osobu stariju od 65 godina. Do 2050. imat će samo 2,2. Nijedna zemlja nije uspjela izdržavati toliko starijih ljudi po jednom radniku.“ Također, rast Kine mogli bi usporiti i problemi s vodom; što bi opet moglo dovesti do agresivnije vanjske politike (Matthew Symonds).       

Uglavnom, Economistovi prognostičari izbjegavaju spektakularne i decidirane prognoze, pokušavajući se držati matematičkih projekcija, i trezvenijih vizija. U cjelini, "Megapromjena" projicira optimističnu sliku svijeta, tipičnu za anti-katastrofični, neoliberalni diskurs. Demografska eksplozija će se usporiti a onda i zaustaviti, klima i prirodni resursi će se bolje kontrolirati, siromašnih će biti manje, demokracija će se smanjivati u "slobodnim" državama, ali će napredovati u autoritarnima, i slično.

Nije to vizija vrlog novog svijeta: tek ne-katastrofična projekcija postojećeg svijeta u doglednoj budućnosti. Nema najava velikih znanstvenih otkrića (ona su tako i tako posve nepredvidljiva), propasti Zapada, nuklearne apokalipse, ili klimatske katastrofe. Svatko je nešto dobio (Kina čitavo stoljeće), nitko nije puno izgubio (Zapad ostaje dominantan, a EU najbolji primjer prevladavanja nacionalnih i regionalnih antagonizama). Reklo bi se, nikome ništa. I nije, što se tog tiče, "Megapromjena" prva knjiga čiji naslov nema previše veze sa sadržajem (tko bi uostalom urednički i marketinški plasirao "Mikropromjenu").

Ali nije to ni loše. U povijesti veličina nije uvijek najvažnija. Nekad je i manje to čemu se nadamo.