Thompsonov plaćenik Bog

Održava se
01.01.1901.

Gluho je subotnje popodne u jednom selu kraj Drniša. Pred mjesnom gostionicom pijemo kavu, gledajući na prozoru plakat za koncert estradnih umjetnika rodoljubnih uvjerenja. Thompson, Mate Bulić, Mladen Grdović, Dražen Zečić, Shorty i još nekolicina njih koji su glazbene karijere posvetili širenju istine o Hrvatskoj, što god to značilo, pjevat će večeras za nekoliko desetaka tisuća političkih istomišljenika u mitskim Čavoglavama, petnaestak kilometara odavde. Na plakatu su ruke što s neba, kroz oblake, nekome pružaju crvenu kocku. Ruke, nagađam, pripadaju Svemogućem, Stvoritelju neba i zemlje, a crvena kocka, ako sam shvatio anonimnog umjetnika, ima neke veze s domovinom. Nejasno mi je kakvu, ali nema što drugo biti nego domovina.

“Bog nema nikoga osim nas Hrvata”, rečem podrugljivo svojoj ženi, a ona mi se nasmiješi.

Ne mislite li i vi kako je glupo, razmetljivo, i pogrešno i grešno tako svojatati Boga. Katolička je vjera, kako znamo, rasprostranjena po čitavome svijetu. Nema uistinu ništa globalnije od nje, osim možda Coca-Cole. Benedikt XVI. vjerski je poglavar čak i nekim gologuzim urođenicima što strelicama iz puhaljki gađaju majmune u amazonskoj prašumi, no dio vjernika i gotovo čitav kler u ovoj zemlji svejedno zbog nečega misli da je Almighty, kraj svih Talijana, Iraca, Poljaka, Meksikanaca, Brazilaca i drugih, osobito zabrinut samo za naše nacionalne interese.

Strogo teorijski gledajući, nespojivo je da netko bude katolik i nacionalist. Nacionalizam je naprosto proturječan članstvu u golemoj internacionalnoj zajednici, ali to, čini se, osobito ne uznemiruje hrvatske vjernike i slušatelje Marka Perkovića Thompsona, koji zaurlaju od ushita kada ovaj na početku koncerta vitla nekim zastrašujućim mačem kojemu je na oštrici ugravirano, zaprepašteno sam otkrio prije neki dan u novinama, “Oče naš koji jesi”. Nitko, nijedan vjernik ni svećenik, nije se javno zapitao otkud pjevaču drskost da na hladno oružje stavi ime Božje. Nikoga nije obasjala čak ni malena zraka sumnje da je to možda bogohulno. A i da ne govorimo o tome da ne postoji uistinu nijedan teološki relevantan argument da bismo vjerovali da Gospodin zagovara potpunu nevinost svih hrvatskih vojnika optuženih za ratne zločine, nepristupanje Lijepe naše Europskoj Uniji ili neki drugi stav Thompsona i njegovih slušatelja.

Kada je Svemogući ovlastio pjevača da u Njegovo ime maše mačem i čime se pjevač omilio Svemogućemu, da mu Ovaj pruža kocku kroz oblake? Je li bih i ja mogao tako staviti “Oče naš koji jesi” na lovačku dvocijevku? Ili “Sveti se ime Tvoje” na bejzbol palicu? Ili “Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu” na nunčake?

Gledajući plakat na prozoru seoske gostionice, ne mogu uistinu osjećati ništa drugo osim malodušnosti i prezira i za te ljude i za njihovu primitivnu vjeru. Nema ni u njima ni u onome što pjevaju i sviraju baš nikakvoga Boga.

Premda se Svevišnji gdješto zna ukazati u muzici. Poslušajte, na primjer, kako Aretha Franklin pjeva “Amazing Grace”, ili Staple Singers kada im se glasovi zanosno uspinju u “Swing Low, Sweet Chariot”, stavite u player “The Man Comes Around”, u kojoj je Johnny Cash opjevao biblijsku Apokalipsu, i osjetit ćete jezu od Anđela osvete s plamenim mačem u desnici, ili uzmite možda najljepšu, najnadahnutiju nabožnu pjesmu ikada spjevanu, Dylanovu “Every Grain of Sand” i osjetit ćete, čak i ako ne vjerujete, kao što ja iskreno sumnjam, da je On stvarno u u svakoj vlati trave i svakomu zrncu pijeska.

Samo da biste to osjetili, morali biste, za početak, vladati s ponešto engleskog, s kojim Thompsonovi obožavatelji uglavnom ne vladaju, i trebali bi priznati postojanje svijeta izvan Hrvatske, što obožavatelji Marka Perkovića ogorčeno negiraju. Nekoliko puta u posljednjih nekoliko mjeseci netko mi je donio spržen Thompsonov posljednji album i ja sam mu se uljudno zahvalio. Protiv svoje volje čuo sam ponešto od toga na radiju i to mi je bilo čisto dosta. I zapravo me obeshrabruje koliko ljudi voli takav nepismeni, seljački heavy metal. Onespokojava me njihova duhovna lijenost.

Na ovome svijetu toliko je čudesne muzike, divnih i strašnih, blagih i uznemirujućih, potresnih, mudrih, razvratnih, smiješnih, kakvih god hoćete pjesama, da ni desetinu toga, čak da samo to radite, nikada nećete čuti. Svaki dan negdje izađe neki CD koji bih ja želio poslušati, a samo od početka ove godine izašlo ih je najmanje deset vrijednih opetovanog vrćenja. Jeste li čuli “Sky Blue Sky”, posljednji album grupe Wilco, ili “West” Lucinde Williams, ili “Cassadagu” Bright Eyesa, ili “At My Age” Nicka Lowea, ili “Neon Bible” Arcadie Firea, ili “Teenager” The Thrillsa, ili “Country Mouse, City House” Josha Rousea, ili “Easy Tiger” Ryana Adamsa, ili “Memory Almost Full” Paula McCartneyja, ili “Grinderman”, off projekt Nicka Cavea...?

Osim toga, nikad vam nije kasno da otkrijete mahniti južnjački rock Drive By-Truckersa, ili nježne tužbalice Townesa Van Zandta, ili da se očarate glazbenom erudicijom The Banda, mračno se zamislite nad Tomom Waitsom, zaljubite u Cat Power, neobuzdano zaplešete na Otisa Reddinga... Mogao bih vam satima naizust nabrajati ploče i autore koje morate čuti.

Znam mnogo o muzici, ali što je više upoznajem, jasnije mi se otkriva kako je moje neznanje neizmjerno. Dok ja ovo pišem, vjerojatno stotine tisuća glazbenika negdje u podrumima, garažama, barovima i tonskim studijama, na ulicama i trgovima nešto drndaju na gitari i zamišljeno traže pravi akord i dosjetljivu rimu. Možda tek jedan promil toga nešto vrijedi, ali i to je opet nekoliko stotina njih, koje možda nikada nećete čuti. Svijet je strašno veliko mjesto. Mnogo veće od Čavoglava.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )