Žuti i zeleni

Održava se
01.01.1901.

Kako je domaća TV produkcija posljednjih godina geometrijski nabujala, nerijetko mi se u posljednje vrijeme događa da nasumice vrtim kanale i upadnem na pola neke od trakavica, sit-coma ili televizijskih serijala hrvatske proizvodnje. Gledam tako po pet-šest scena jednog, pa drugog i trećeg programa, i nakon nekog vremena počne vam se najednom činiti da gledate stalno jedan te isti šou u kojem scenaristi operiraju istim klišejima, među kojima ponajviše onim zavičajnim.          

Središnja točka identifikacije uvijek su urbani thirty-something profesionalci diskretnog zagrebačkog akcenta, a gotovo uvijek negdje će se u kutu pojaviti neki neotesani biznismen iz Zagore. Hercegovci su više-manje uvijek mafijaši, Dalmatinci su priprosti pastoralni likovi, usputni komični epizodisti ili se pak svode na socijalne klišeje - ribari, sportaši, pjevačice. U većini hrvatskih filmova ili serija, čitava je periferija (uz zanimljivu iznimku Istre) nedođija s kojom se medijski imaginarij odnosi s krajnjim prijezirom.          

Svijet južno od Remetinca i istočno od Sesveta za hrvatske je kreativne industrije sve jedno veliko "nowhere" poput Crnih Bobica i Brguda iz HT-ove reklame. To je svijet u kojem žive šaljivi rođaci iz humorističkih serija, neotesanci začešljani preko ćele, ljudi koji u grad dolaze s pletenkama i pršutom. Za hrvatske medije - uključujući i naš list - to je terra incognita koja postaje zanimljiva tek u crnoj kronici i sportu. Današnji medijski Zagreb mnogo više zanima Ljubljana i Graz nego Osijek ili Split, a za kulturnu industriju jug su i istok tek rezervoar stereotipa i izlika za ismijavanje, dakle, upravo ono što je Meksiko stoljećima bio Hollywoodu i stripu, od Sedam veličanstvenih do Zagorova Chica.            

Takva latentna mentalna geografija, međutim, svake se četiri godine pretvori u akutni čir, a to se obično dogodi nakon izbora. Tada se redovito dogodi da gluha periferija, svi ti nevidljivi rođe i zeme iz Drniša, Otočca, Gradiške ili Vinkovaca, napune do vrha glasačke kutije i dovedu nam na vlast one koje ne bismo htjeli. Dogodilo se to i ovaj put. Odmah nakon izbora, hrvatski su mediji objavili kartu Hrvatske po izbornim jedinicama na kojoj su se jasno vidjele dvije nejednako obojene teritorijalne polutke. S jedne strane "crveni" sjeverozapadni obod koji je izglasao SDP, a s druge strane "plavi" istok i jug, Liku, Dalmaciju i Slavoniju, periferne prostore koji su prevagnuli i održali status quo.          

Premda se to nitko nikad ne usudi spomenuti, ova zemljopisna podjela frapantno sliči na onu koja je desetljećima mrvila i na koncu raskomadala jednu drugu državu - bivšu Jugoslaviju. S jedne strane tada su bili Slovenija i Hrvatska kao razvijene regije koje žele tržište i otvaranje, a s druge četiri siromašnije istočne regije koje su željele štititi svoju tešku industriju, subvencije i carine. Na drugi način, taj se stari "sindrom 4:2" sada uselio u Hrvatsku.        

S jedne strane su oni koji posjeduju medijsko prvo lice množine: ljudi iz gradova, profesionalci koji rade u klimatiziranim uredima, znaju rukovati Windows Officeom, imaju kafe aparat u hodniku. To smo "mi" -  pobjednici tranzicije. S druge su strane "oni": oni koji žele još love za gubitašku brodogradnju, još potpore za svoj preskupi krumpir, još jeftiniji dizel za svoje koče. S jedne strane su, dakle, oni koji ovisnike o budžetskoj podršci drže besperspektivnim parazitima. S druge oni koji urbane bijele ovratnike drže imperijalnim slugama. To je naš mali, hrvatski građanski rat koji je tu pred nosom, a o kom nitko ne govori.          

Ovo stanje, dakako, postoji već desetljećima. Ali, vražićak političke sudbine poigrao se s nama tako što je nakon ovih izbora stvari posložio baš onako vražje perfidno: spletom okolnosti, jezičac na parlamentarnoj vagi postala je žuto-zelena koalicija liberala i seljaka kojoj je sretno-spretno u krilo pala prigoda za ucjenjivanje. A interesna baza zeleno-žutih upravo su ti nevidljivi rođe s pletenkama i pancetom - seljaci za koje traže poticaje, ribari za koje traže neodgodivi ZERP, ruralne sjeverne županije za koje traže više novca i ovlasti. Oligarhija velegradskih bijelih ovratnika najednom se našla pred perverznim incestom.          

Ajme nama: humoristički epizodisti hoće postati glavni junaci, rođak iz provincije zakucao je na vrata, seljaci najednom više nisu pitoreskni djedice s reklama za mobitele, ribari s Adrijinih reklama sišli su s ekrana i - gle - ne nose prugaste majice nego aktovke sa zahtjevima.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )