Vassilis Aleksakis : Prva riječ

U francuskom jeziku "riječ", mot, upućuje i na "šutnju". Mot je "riječ", i mot je "šutnja". Dakle, u početku bijaše riječ... A ta riječ bijaše šutnja; i obrnuto, šutnja bijaše rječita. Očito, u francuskom jeziku pod "riječi" se podrazumijeva ono što prekida šutnju; "šutnja" je i ono što prethodi riječi - a sam jezik ne povlači granicu između ta dva pojma.  

Tko zna zbog čega bi ovo moglo biti važno, kakve se sve poveznice i kakvi zaključci mogu iz toga izvući, no Vassilis Aleksakis se u svom romanu "Prva riječ" nekoliko puta vraća na ovu podudarnost. Znamo, grčki pisac s pariškom adresom, koji piše na francuskom i prevodi na grčki (i obrnuto), i najkompliciranije teme umije izložiti na jednostavan i razumljiv način. U izvanrednom romanu "Poslije Krista" (Velika nagrada za roman francuske akademije) Aleksakis je pisao o sukobu antičke civilizacije i kršćanstva. Pomicanje tih golemih tektonskih ploča započelo je prije dva milenija. Ali zemlja još uvijek podrhtava, a nebo se cijepa. Posrijedi je sudar svjetova: helenističkog racionalizma i kršćanskog monoteizma. Rat Bogova Zapada, koji još uvijek određuje naš svijet (mada, fala Bogovima, naši pobjeđuju).

I u romanu "Prva riječ" Aleksakis je bezobrazno ambiciozan. Cilj mu je pronaći prvu riječ. Baš prvu prvu koju je čovjek, ili njegov predak izgovorio. Sestra pariškog profesora komparativne književnost dolazi iz Grčke kako bi s bratom provela njegove posljednje dane. Uz bolesnički krevet razgovaraju o toj "prvoj riječi" koja je ikada izgovorena. Kada brat iznenada umre sestra sama nastavlja njegovu potragu. Mišljenje traži od lingvista, antropologa, zoologa, psihoanalitičara, književnika, političara, ljudi s ulice, poput žene iz Rumunjske koja kampira na pločniku u blizini njene kuće...

Jedni kažu kako nas ništa ne sprečava da mislimo kako je prva riječ bila "Pazi!", "i da ju je izrekao majmun". Drugi su bliže pretpostavci da nas do praga artikuliranog govora nisu doveli krikovi nego geste, te "da smo prve riječi oblikovali rukama". No znakovni jezik ne može se koristiti noću, on ne pomaže u mraku, niti pomaže kada govornik stoji izvan našeg vidokruga. Uostalom mahanje rukama i jako iscrpljuje. To nas navodi na pomisao da se jezik možda ipak razvio uz neku aktivnost koja pretpostavlja određenu sposobnost promišljanja. Klesanje kamenja ili guljenje kože možda je isklesalo prve rudimentarne oblike govora. Prema tom sudu, "prve su riječi bile posve jednostavne, kao one koje govore djeca, i odnosile su se na konkretne stvari"...

Nadalje, može se samo nagađati "jesmo li progovorili navečer ili ujutro", jesu li prvu riječ progovorili "mladi ili stari", zbog neke usluge zajednici ili osobnog interesa, da bi prizvali "vidljivu ili nevidljivu stvar", i tako dalje. Ali pouzdano znamo primjerice, da je Darwinov sin govorio mam kad je bio gladan, a Freudov unuk da, njemački "tamo", kad je bacao uokolo igračku. "Gladan" Darwinova sina je sasvim sigurno bitna riječ. Može je se lako zamisliti kao prvu. Ali niti "tamo" Freudova unuka ("tamo" je jelo; "tamo" je gladni medvjed) ne izgleda loše.

Tu imamo i problem višejezičnost. Neki misle da je čovječanstvo bilo višejezično od samog početka; drugi žele dokazati da postoji srodnost između šest tisuća jezika koji se govore u svijetu, te da su svi oni djeca jednog jedinstvenog prajezika. No višejezičnost uvodi u misterij jezika plemenske i nacionalne identifikacije, nacionalne ideologije i politike, što istovremeno i komplicira i pojednostavljuje čitavu stvar.

Naime, sve su se nacije u ovom ili onome trenutku dosjetile da bi njihov jezik mogao biti stariji od drugih, dajući im time pravo ne samo na jezično nasljeđe, već time i na kulturno, i teritorijalno, i svako drugo političko pravo. Kad je Kemal Ataturk ustrojavao Tursku kao suvremenu naciju upro je dokazati da je turski jezik stariji od drugih, i da je njegova prva riječ ag, sunce. U današnjoj Grčkoj Zlatna zora širi glasine da su Grci najstariji narod na svijetu, star jedanaest milijuna godina (!?), dok mnogo skromniji Makedonci upravo svom jeziku pokušavaju dodati nekoliko tričavih dodatnih stoljeća.

Naravno, za muslimane sveti jezik je arapski, jezik Kurana, drugima je Božji jezik hebrejski, a bio je i neki nizozemski liječnik koji je tvrdio da se u raju "spikalo" flamanski. Imao je i neke polukomične, provizorne teorije kojima je to dokaziva. Ali dosta s redikulima.  

Tugujući za svojim pariškim bratom i Aleksakisova sestra ima nekih ideja. Možda najzanimljivija jest da je homo sapiens govorio kako bi sačuvao uspomenu na nekog važnog člana zajednice koji je preminuo. "Prva je riječ bila neko ime... Dali su ime preminulom da ga ne bi zaboravili. Ja pišem da bi ime moga brata nastavilo živjeti."

I tako "pazi!", "mam", "tamo", "deda"... dobrih kandidata ne manjka. Ali nema ovdje "lakih rješenja". Točan odgovor nije ni "pazi!" ni "mam". Sve i da hoćemo ne možemo vam otkriti rješenje. Poanta je naravno u potrazi a ne u rješenju. I pritom je sve važno. Svaki detalj, svaka informacija, svaka asocijacija, svako mišljenje - a pogotovo ono što se triput ponovi, poput francuske riječi mot, i njenog indikativnog dvostrukog značenja. Mot je istovremeno i ključ za Aleksakisovu potragu, i istodobno produžetak njenog nedokučivog misterija.

Skratimo, kao i s romanom "Prije Krista" i s "Prvom riječi" ponavlja se isti utisak. A taj jest da je Aleksakis jedan od najvažnijih suvremenih pisaca; na grčkom, francuskom, ili bilo kojem drugom jeziku. I nije posrijedi samo tematska razina Aleksakisova teksta. Da se iz njegove romaneskne jednadžbe makne i "velika tema" i intelektualna znatiželja i dojmljiva erudicija, intrigantan bi bio i sam "meditativni" stil "Prve riječi", i njegovo izvlačenje poetičnosti iz običnosti i svakodnevnosti.

Aleksakis je tematski ambiciozan (a da se ta ambicioznost ne iscrpljuje u nekim poznatim temama) - i stilski jak, a da to nema veze s jačinom metilne brlje, već s lakoćom zelenog čaja.

 
Vassilis Aleksakis: "Prva riječ"
Prevela Marija Paprašarovski

Vuković & Runjić, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )