Više od stranaka

Održava se
01.01.1901.

Prije tri godine, negdje uoči prethodnih lokalnih izbora, otišao sam jedne zimske burne subote na obiteljski izlet u planine, u jedno gorsko selo sjevoistočno od Omiša. Bilo je predizborno vrijeme, a ujedno i vrijeme kad je Hrvatsku tresla ognjica oko lociranja i izručenja Gotovine.

Došavši u selo, preko uha čuo sam razgovor dviju nona koje su ćakulale uz cestu. “Pogledaj ti šta ovaj Sanader radi”, rekla je jedna drugoj, “a još mu je sestra švora”.

Odmah ću reći - nemam pojma je li Sanaderu sestra časna ili nije, niti je to bitno. U ovoj priči bitno je nešto drugo: u bilo kojoj kulturi, i u bilo kojem političkom pejsažu rasterećenom od mitova, rečenica poput ove bila bi potpuno, ioneskovski besmislena. Međutim, u Hrvatskoj s njenim kompliciranim političkim nasljeđem ovakva nonsens izjava potpuno je čitljiva i svakom razumljiva.

Jer, kod nas politička pripadnost nikad nije sasvim bez natruha obiteljskog nasljeđa, vjersko opredjeljenje rijetko je kad očišćeno od sloja ideologije, a taj paravjerski paraideološki sustav vrijednosti koji otjelovljuje “časna u familiji” upravo se u ovoj dekadi počeo rastakati pred nastrajima realiteta. Male seoske žene nisu se čudile tome što “euro-komunjarsko - bezbožni” realitet pobjeđuje, nego što je tu pobjedu proglasio netko tko po mitskoj političkoj genetici pripada prijeko.

Ta smiješna rečenica pala mi je na pamet ovih dana, nakon što sam u tisku pročitao istraživanje koje pokazuje kako bi se Hrvatski sabor nakon izbora lako mogao pretvoriti u bipolarni svemir, dvostranački dom u kojem bi treći i mali bili zastupljeni tek u kemijskim tragovima. Gotovo istodobno, s nekoliko različitih točaka političkog spektra krenule su što sugestije, što tračevi, što tvrdnje kako će Hrvatska nakon izbora dobiti veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a.

Takvu koaliciju zagovaraju Mesić i mnogi politički analitičari. Takvom koalicijom straši kao babarogom glasače desnica pa nije stoga čudo što je pouzdana saznanja o “tajnom paktu” prvi u javnost pustio Ðapić. S obzirom na to da dvije stranke u velikoj mjeri zastupaju iste strateške ciljeve, koalicija tehnički ne bi bila neizvediva. Međutim, oba šefa glavnih stranaka odmah su zamisao prezreli kao nepojmljivu inkubu, a teško je reći je li riječ o čvrstom opredjeljenju ili predizbornoj magli. Ipak, osobno mislim da velike koalicije neće biti, ne samo danas, nego nikad, a razlog zašto krije se u onoj rečenici koju sam čuo te zimske subote u zabiokovskom selu.

Razlog zašto HDZ i SDP već tako dugo i neprikosnoveno vladaju hrvatskim političkim prostorom ne kriju se ni u njihovoj pameti, ni logistici, niti (nedaj, Bože) historijskim zaslugama. Krije se u tome što te dvije stranke nisu stranke nego mitski čardaci s historijskim utemeljenjem, tradicijskom bazom i mitskim konotativnim sadržajem s kojima se “obične”, racionalno i interesno utemeljene stranke ne mogu nadmetati, baš onako kao što ni najbolji auto ne pobjeđuje avion. Jer, i SDP i HDZ su, nažalost, više od stranaka. Oba ta politička pokreta vuku povijesni legitimitet iz dvaju ratova: SDP iz partizanskog, HDZ iz Domovinskog. Obje stranke nasljeđuju se u kući kao nasljedna, didovska predaja. Obje imaju historijsku bazu koja se nerado od njih otklanja. Obje imaju svoje mitološke ćaće, Tita i Tuđmana, kojih se nikad neće prebrutalno odreći, premda su ih Tezna i Heliodromi, Dakse i Varivode natjerali da ih spominju tek rijetko, štedljivo i prigodice.

Obje ove stranke, ujedno, svoju izbornu bazu imaju u onima kojima je ona druga naudila. Sjećam se dobro kako sam u devedesetima često razgovarao s ljudima koji su bili jasno svjesni da je tuđmanizam opako zastranio. Ali, kad bismo razgovor priveli kraju, njihova bi posljednja rečenica bila: “Ipak, ja ne mogu za komuniste”. Isto sam u posljednjih osam godina slušao od svojih bliskih prijatelja, ali inverzno. Kudili bi Račana, koaliciju i spore reforme, priznavali Sanaderu zasluge, ali bi svejedno poantirali: “Ne mogu ja za njih”. I SDP i HDZ se, recimo brutalno, hrane s boli koju su njihovi oponenti nekom zadali.

HDZ-ova baza bili su i ostali oni kojima je netko bližnji končao u Teznom i Pliberku, katolici i Katolička crkva, oni koji su poslije onog rata gulili zatvor, oni kojima je otet imetak, kojima su utrpali u stan prisilne stanare, prisilno im eksproprirali žito ili ih natjerali u zadruge. Isto tako, prirodna SDP-ove baza su Tuđmanove žrtve: bivše radništvo, žrtve tajkunizacije, urbani zaposleni niži sloj, veterani velikih, posrnulih ekonomskih sistema. I za jednu i za drugu stranu HDZ i SDP nisu njihov izbor jer su jako dobri, nego zato što su (za njih) oni drugi strašni.

Znam mnogo ljudi u svojoj okolini koji dvadesetak godina glasuju za SDP, no tu stranku ne vole, a Račana su čak otvoreno prezirali. Dobar dio HDZ-ovih glasača misli poput onih zabiokovskih baba da je Sanader “izdao familiju”. Dobar bi dio i jednih i drugih glas iz srca dao kakvom Ivanu Niniću ili Anti Ðapiću. Ali, ljudi su praktični, znaju da je glavni kunst spriječiti da na vlast dođu “oni”, pa glasaju za “polunaše” kao za podnošljivi, premda antipatični tampon. Stoga se za većinu glasača našega dvostranačnog, vječitog dioskura može, sukladno onoj francuskoj uzrečici, reći da “glasuju začepljena nosa”.

E, upravo to je razlog zašto mislim da velike koalicije neće biti, čak ni onda kad bi se dogodilo da je mora biti. Jer, onog časa kad bi stupili i u najmanji zametak sprege ili savezništva, HDZ i SDP izgubili bi mitsku svrhu svoje egzistencije. Dogodilo bi se isto ono što se dogodi u svemiru kad se sudare materija i antimaterija: anihiliraju se i, namjesto obje, nastane ništavilo. Ako je smisao oba velestranačka dioskura da bude brana od onoga drugoga, onog časa kad ste tu branu razvalili - smisla nestaje. Taj “mitski incest” unesrećio bi i jedne i druge, a samo otvorio prostor trećima. I pri tom nije važno što su vrijednosne orijentacije obiju stranaka postale žalosno slične. Ukus Coca Cole i Pepsi Cole posve je jednak: ali, postoje i jedna i druga, a upravo zato što postoje dvije - nema mjesta za treću.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )