Zašto Tesla ne bi bio dobar izbornik

Održava se
01.01.1901.

Prije petnaestak godina uređivali smo kupaonicu, a majstor kojega smo našli po vlastitom je priznanju vladao svim zanatima potrebnim za uređenje kupaonice. Gastarbajterski veteran Vlado predstavio se kao “all round” igrač, vodoinstalater, zidar, ličilac, keramičar i električar. Da je u kući koja žena bila noseća, zacijelo bismo otkrili da je barba Vlado i ovlaštena primalja. No, činio se autentičnim jer ni za jednu alatku nije znao kako se zove na njegovu materinjem jeziku i bio je, što je vjerojatno presudilo kod izbora, neobično jeftin.

“Dodaj cvikcange”, zapovjedio bi on s ljestava, a brat ili ja zbunjeno bismo mu pružili čekić.

“Cvikcange, magare”, ponovio bi ovaj živčano pokazujući prstom negdje u alat rasut po podu, na zbunjujuću hrpu predmeta za koju smo u iduća dva dana naučili da se zovu cvikcange, špicange, fangla, vaservaga, štemajzl, gleter, klanfa i bormašina. Otprilike istodobno smo otkrili da naš majstor ni izdaleka nije čarobnjak za kakvog se izdavao i da naš badecimer možda baš neće ispasti kako smo željeli. Kao vodoinstalater Vlado je jedva spojio školjku na šajzkanal, a voda iz kade, kada bi izvukao čep, izlijevala mu se kroz rešetku u podu. Kao keramičar je trebao kasparovljevski mentalni napor da složi jednostavan uzorak visibaba na pločicama, a i kada bi ih složio, one su mu s treskom otpadale sa zida.

No, čisti je užas ipak nastupio kada se Vlado dohvatio strujnih vodova. Popeo se do razvodne kutije, autoritativno raspetljao sve žice koje je tamo našao pa uhvatio ponovno spajati. U prvom pokušaju uspio je isključiti cijelo susjedstvo iz električne mreže. U drugom se s krikom strmoglavio i ostao modrih usana nepomično ležati udno ljestava.

“Barba Vlado!”, viknuli smo brat i ja uglas panično.

Barba Vlado ništa. Ni a ni be, leži i ne mrda.

“Trebalo bi mu dati umjetno disanje”, predložio je brat.

Sagnuo sam se nad onesviještenog majstora, obeshrabrio mirisom luka i rakije pa odlučio za ponešto ipak tradicionalniji i, pokazalo se, ispravniji zahvat. Pljusnuo sam ga dvaput, onako, iz zgloba, bekend, forhend, a on se trgnuo, prepadnuto otvorio oči i tko zna zašto, valjda mu je to ostalo iz vremena kada su ga njemački poslodavci hvatali da drijema na baušteli, spremno povikao...

“Ajn moment! Ajn moment!”

Pala mi je na pamet ta zgoda vozeći se kroz Liku prije nekoliko dana. Sjetio sam se barba Vlade i svih naših vrijednih majstora nemoćnih pred misterijem elektriciteta, njihovih padova s dalekovoda i tragičnih posjeta trafostanicama, milijuna njihovih psovanja Boga i Bogorodice kada bi uhvatili gole žice...

“Vidiš ti”, rekao sam ženi, “gamad četnička diže spomenik Nikoli Tesli, a zna se dobro koliko je naših ljudi poginulo od struje”.

Uistinu, nisam siguran koliko je spomenik znamenitom znanstveniku iz Smiljana, ponosnom na srpsko podrijetlo i hrvatsku domovinu, dobar korak u normalizaciji odnosa našeg naroda. Ruku na srce, od svih pravoslavaca taj nam se još najgore zamjerio.

Makar, s druge strane, baš nam ovih dana treba netko Teslina talenta. Svjetsko je nogometno prvenstvo, po općem sudu sportske javnosti, za nas sramotno završilo te se, po običaju, traži novi trener reprezentacije, a zna se dobro što je glavna kvaliteta trenera reprezentacije. Galvanizirati igrače. Ćiro Blažević, koji je prvi upotrijebio taj izraz, nikada nije, doduše, točno objasnio što on u praksi znači, kako se centarfora uključi na niskonaponsku mrežu, na koji se kabel on spaja s veznim redom i je li sigurno staviti uzemljenje na golmana? Svakako, neki je elektricitet posrijedi i budući bi izbornik svakako morao vladati njegovim osnovama.

Nikola Tesla, naravno, to ne može biti jer se traži punoljetan, heteroseksualan muškarac, bijelac, Hrvat, katoličke vjeroispovijesti. Slavni fizičar, osim što je mrtav, sigurno ne ispunjava jedan uvjet, a i za još jedan je dosta sumnjiv. No to nije osobit gubitak jer nam još ostaje po prilici dva milijuna punoljetnih heteroseksualaca katolika koji su savršeno kvalificirani za izbornika. U svakoj našoj birtiji u svako doba dana najmanje dvojica se mogu naći.

Taj posao čak bih i ja mogao raditi. Ima, istina, nešto što zovu nogometnom teorijom, ali koliko sam ja mogao vidjeti, stvar nije intelektualno zahtjevnija od sheme za spajanje igračaka u kinder jajima. Na raspolaganju ti je jedanaest muškaraca kojima treba strpljivo pokazati gdje je njihov gol, uputiti ih da trče na suprotnu stranu i ne gube loptu iz vida, a dalje kako nam dragi Bog da. Sve drugo je mumbo jumbo za sportske novinare.

“Za utakmicu protiv Engleske odlučio sam se za formaciju četiri - četiri - četiri.”

“Oprostite”, primijeti reporter, “ali, čak i ako brojimo golmana, jedan vam je viška.”

“Molim, zaboravili ste na publiku, koja je naš trinaesti igrač.”

“Mislite dvanaesti?”

“Vi sami prosudite što sam mislio”, kažete mu vi zagonetno pa se okrenete na peti i nestanete, a sutradan dvjesto hiljada nogometnih fanatika traži skriveni smisao u vašim ludorijama.

Ne znam, možda pretjerujem, ali četiri od pet nogometnih trenera koje sam imao priliku slušati meni nisu djelovali sabranije. Teško je uistinu naći tako jednostavan posao kao što je onaj trenerski. Biti nogometni trener u ovoj zemlji zacijelo je lakše nego upisati Visoku učiteljsku školu u Puli. Vidjeli ste vjerojatno u novinama, tamo je ovih dana dekanica Mužić odbila upisati dvije gluhonijeme kandidatkinje. Javnost je bila s razlogom užasnuta diskriminacijom, bešćutnošću dekanice, žene, čini se, sasvim ravnodušne na probleme drugih, nemoćne da se uživi u tuđu nesreću.

Sutradan će možda tako na Visoku učiteljsku školu zabraniti pristup šepavima, ili crvenokosima, ili ljevacima, ili kozama... Molim da gospođa dekanica posebno razmisli o ovome posljednjem. Da koze ne puštaju na fakultet, tko bi od njih ostao tamo?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )